- 1 -              Kž-eu 2/2020-4

 

 

 

 

Broj: Kž-eu 2/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. K., zbog kaznenog djela iz članka 196. stavaka 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona Republike Slovenije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. siječnja 2020. broj Kv-eu-35/2019., u sjednici održanoj 20. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba osuđenog D. K. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom, pod točkom I. izreke, utvrđeno da je osuđeni D. K., presudom Kotarskog suda u Brežicama, Republika Slovenija od 14. travnja 2016. broj II K 22292/2015., pravomoćnom 23. ožujka 2017., proglašen krivim zbog 213 kaznenih djela, od kojih 162 kaznena djela povrede temeljnih prava radnika iz članka 196. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona Republike Slovenije, jedno kazneno djelo povrede temeljnih prava radnika iz članka 196. stavka 1. Kaznenog zakona Republike Slovenije, 17 kaznenih djela povrede temeljnih prava radnika iz članka 196. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona Republike Slovenije i 33 kaznena djela povrede temeljnih prava radnika iz članka 196. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona Republike Slovenije, za koja mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 8 (osam) mjeseci.

 

Pod točkom II. izreke pobijane presude utvrđeno je da kaznena djela, opisana u točki I. izreke, sadrže bitna obilježja kaznenog djela neisplate plaća iz članka 132. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) u vezi s člankom 52. KZ/11., a za koje je propisana kazna zatvora u trajanju do 3 godine, dok da je na temelju članka 52. stavka 5. KZ/11. za produljeno kazneno djelo moguće izreći kaznu za polovicu višu od gornje mjere kazne propisane za utvrđeno kazneno djelo.

 

Na temelju članka 89. stavka 1. u vezi s člankom 91. stavkom 1. točkom 1. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18. i 70/19. - dalje: ZPSKS-EU), pod točkom III. izreke, priznata je citirana presuda Kotarskog suda u Brežicama, Republika Slovenija, od 14. travnja 2016. broj II K 22292/2015., pravomoćna 23. ožujka 2017. te je određeno izvršenje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 8 (osam) mjeseci nad osuđenim D. K. u Republici Hrvatskoj.

 

Protiv te presude žali se osuđeni D. K. po branitelju I. Š., odvjetniku iz Z., zbog „pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o izrečenoj kazni“. Žalbom predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prvostupanjsku presudu „preinači i uskladi s domaćim zakonodavstvom na način kako je to propisano u čl. 132. stavku 1. KZ/11 te odredi maksimalnu zatvorsku kaznu u trajanju od 3 godine“.

 

Temeljem članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 132. ZPSKS-EU, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prvenstveno treba reći da nije u pravu žalitelj kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, budući da razmatranjem izreke pobijane presude i njenih razloga, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi proturječnosti, koje paušalno i bez dodatnog obrazloženja, ističe žalitelj. Ispitivanjem sukladno članku 476. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi pobijanom odlukom bila počinjena koja od procesnih ili drugih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjskom presudom utvrđeno da su, u konkretnom slučaju, ispunjene sve zakonom predviđene pretpostavke iz članka 91. ZPSKS-EU za priznanje i izvršenje presude kojom je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode, kao i da ne postoje osnove za odbijanje priznanja iz članka 94. ZPSKS-EU.

 

Nastavno tome, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 91. stavka 4. ZPSKS-EU, sukladno kojoj je zakonskoj odredbi država izvršenja kaznu zatvora izrečenu u državi izdavanja ovlaštena usklađivati jedino ako je kazna zatvora iz dostavljene presude izrečena u trajanju koje prelazi najveću domaćim pravom propisanu kaznu zatvora, što ovdje nije slučaj.

 

Naime, točno je da je za kazneno djelo neisplate plaće iz članka 132. KZ/11., koje sadrži bitna obilježja kaznenog djela za koje je žalitelj oglašen krivim u Republici Sloveniji, kao maksimalna, propisana kazna zatvora u trajanju do tri godine. Međutim, žalitelj gubi iz vida da on prema presudi Kotarskog suda u Brežicama, od 14. travnja 2016. broj II K 22292/2015., odgovara za stjecaj 213 kaznenih djela povrede temeljnih prava radnika iz članka 196. Kaznenog zakona Republike Slovenije. Prema tome, sve neovisno o činjenici radi li se u konkretnom slučaju o stjecaju 213 kaznenih djela ili pak o stjecaju tri kaznena djela (imajuću u vidu da je žalitelj oglašen krivim za postupanje u tri različita trgovačka društva), i prema hrvatskom kaznenom materijalnom pravu žalitelju je moguće izreći jedinstvenu kaznu zatvora koja prelazi maksimalno zapriječenu kaznu zatvora u trajanju do tri godine, propisanu člankom 132. KZ/11. za jedno kazneno djelo neisplate plaće.

 

Okolnost što je prvostupanjski sud na postojeća kaznena djela, činjenično opisano u izreci presude države izdavanja, primijenio institut produljenog kaznenog djela iz članka 52. KZ/11., te se time na nedopušten način upustio u valoriziranje činjenica utvrđenih u stranoj sudskoj presudi, nije od utjecaja na visinu preuzete kazne zatvora u smislu odredbe članka 91. stavka 4. ZPSKS-EU. Naime, neovisno o tome bi li se prema odredbama domaćeg prava, u konkretnoj pravnoj stvari, radilo o produljenom kaznenom djelu ili, pak, o stjecaju kaznenih djela, moguće je za isti činjenični supstrat i prema odredbama hrvatskog zakona izreći jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci, koja je kazna žalitelju, za kaznena djela u stjecaju, izrečena presudom čije se priznanje i izvršenje u ovom postupku traži.

 

Slijedom izloženog, a budući je prvostupanjski sud valjano utvrdio da je žalitelj državljanin Republike Hrvatske, gdje i prebiva, da je osuđen za djela koja prema domaćem pravu predstavljaju kaznena djela, da izrečena jedinstvena kazna zatvora ne prelazi najveću domaćim pravom propisanu kaznu zatvora za isto ili slično kazneno djelo, kao i da ne postoje razlozi za obligatorno odbijanje priznanja strane presude iz članka 94. stavka 1. točaka 1. - 5. ZPSKS-EU, osnovano je pobijanom odlukom sud prvog stupnja priznao citiranu presudu Republike Slovenije te je nad osuđenikom valjano odredio izvršenje jedinstvene kazne zatvora u trajanju tri godine i osam mjeseci.

 

S obzirom na to da navodima žalbe utvrđenja prvostupanjskog suda nisu s uspjehom dovedena u sumnju, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 20. veljače 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.