1                  Broj: Gž-2/2019-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Krešimira Biljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Š. iz N., OIB: …, zastupana po ZOU D. Š., I. K., I. K. R. i I. J. iz O., protiv tužene M. H. iz N., OIB: …, zastupana po punomoćniku M. M., odvjetniku iz N., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužene, protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Našicama broj: P-271/2018. od 21. studenoga 2018., na sjednici vijeća održanoj dana 20. veljače 2020., 

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Našicama broj: P-271/2018. od 21. studenoga 2018. potvrđuje.

              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Našicama broj: P-271/2018. od 21. studenoga 2018. raskinut je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužiteljice kao primatelja uzdržavanja i tužene kao davatelja uzdržavanja, a sklopljen 15. rujna 2011., te je naloženo tuženoj da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 31.345,00 kuna.

Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužena zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode te predložila žalbu kao neosnovanu odbiti uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

              Žalba tužene nije osnovana.       

Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužiteljica je naime protiv tužene podnijela tužbu radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju tvrdeći da su ona i sada pokojni suprug Š. sa tuženom, a svojom kćerkom dana 15. rujna 2011. sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju prema kojem se ona obvezala doživotno ih uzdržavati, a u slučaju da im bude potrebna stalna njega da ih može smjestiti u svoje kućanstvo ili ustanovu za skrb o starijim i nemoćnim osobama, a oni njoj ostavljaju nakon smrti svoje nekretnine u N. i O., pa je tužena nakon smrti oca postala vlasnikom dijela nekretnina, a nju je najprije odvela svojoj kući, a zatim ju nakon kraćeg vremena smjestila u Dom u Z. tvrdeći da je ona zbog psihičke bolesti nesposobna brinuti se za sebe iako se ona protivila tome smještaju, te je čak tužena kod Centra u N. pokrenula i postupak za njezino lišenje poslovne sposobnosti koji prijedlog je odbijen, a ona je napustila dom i sada je danju u svojoj kući, a noću kod kćeri M.. Smatra da tužena takvim postupanjem nije ispunjavala svoje ugovorne obveze iz članka 4. Ugovora, a njihovi su odnosi sada teško i trajno poremećeni zbog načina na koji je tužena postupala, pa da su stoga ispunjeni uvjeti za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Tužena se protivila tužbi i tužbenom zahtjevu jer da je tužiteljica teško bolesna i ne shvaća značenje svoga postupanja, pa nije zbog toga niti parnično sposobna za sudjelovanje u ovom postupku na koji su je nagovorile njezine dvije sestre, a ona se o njoj brinula i postupala prema sklopljenom Ugovoru, pa iako je dom napustila ona ga i dalje mjesečno plaća. Smatra da nisu ispunjeni uvjeti za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev prihvatio, te ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između stranaka dana 15. rujna 2011. raskinuo, a jer je utvrdio da je tužena povrijedila odredbu članka 4. Ugovora o doživotnom uzdržavanju jer je tužiteljicu protivno njezinoj volji smjestila u dom, a uz činjenicu da je tužiteljica sposobna za cjelokupnu brigu o svim aspektima svoga života, a tužiteljica sada i ne živi kod tužene, niti je u domu time da su odnosi stranaka teško narušeni zbog načina na koji je tužena postupila, a posebno zbog pokretanja postupka radi lišenja poslovne sposobnosti tužiteljice koji postupak je pravomoćno okončan tako da je rješenjem R1 Ob-869/2017. od 26. ožujka 2018. prijedlog odbijen.

Protivno žalbenim navodima tužene prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev prihvatio, a koje razloge utvrđenja i slijedom toga primjenu materijalnog prava u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Rješenjem prvostupanjskog suda od 23. kolovoza 2018. odobreno je punomoćnicima tužiteljice pružanje pravne pomoći tužiteljici u ovoj pravnoj stvari s obzirom da se ovdje radi o zahtjevu za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između ovdje stranaka, a iz dopisa koji su punomoćnici tužiteljice uputili ovdje strankama proizlazi da se radi o prijedlogu za uređenje imovinskih odnosa u pogledu načina stjecanja jedne nekretnine u stjecanju koje su sudjelovale R. H. i M. V. koje nisu stranke u ovom postupku niti stranke ugovora o doživotnom uzdržavanju, a radi se o rješenju koje je sud donio temeljem odredbe članka 278. Zakona o parničnom postupku.

Odredbom članka 583. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je naime da svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze što znači da je u ovoj pravnoj stvari odlučno je li tužena ispunjavala svoje obveze iz članka 4. Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Protivno žalbenim navodima obveze tužene propisane su člankom 4. Ugovora, a sastoje se prije svega u tome da je bila dužna uzdržavanje tužiteljici pružati u njezinoj kući odnosno u kući gdje je tužiteljica nastavila živjeti nakon smrti supruga, a tek u slučaju da primateljima uzdržavanja bude potrebna stalna njega davateljica uzdržavanja odnosno tužena mogla ih je smjestiti u svoje kućanstvo, ili u ustanovu za skrb o starijim i nemoćnim osobama.

Tužena je tužiteljicu međutim smjestila u ustanovu odnosno u dom iako tužiteljici nije bila potrebna stalna njega i protiv njezine volje.

Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra koji nalaz je sačinjen za potrebe postupka koji se vodio kod prvostupanjskog suda pod brojem R1 Ob-869/2017. proizlazi da je tužiteljica sposobna samostalno se brinuti o sebi i donositi racionalne odluke vezano za sve aspekte zaštite svojih prava i interesa i to od odlučivanja o svom liječenju, mjestu i načinu života upravljanja imovinom, do svih osobnih pitanja što znači da tužiteljici nije potrebna stalna njega, a na temelju takvog nalaza i mišljenja vještaka sud je odbio prijedlog za djelomično lišenje poslovne sposobnosti tužiteljice koje rješenje je postalo i pravomoćno dana 16. travnja 2018.

Protivno žalbenim navodima i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona sposobna brinuti se o svojim potrebama i da sada danju živi u svojoj kući, a samo noću boravi kod druge kćeri, a da se protivila smještaju u dom i to upravo iz razloga što ima svoju kuću u kojoj želi biti, a tužena ju je ipak smjestila u dom i pokrenula postupak radi lišenja poslovne sposobnosti.

Tužena je predlagala i provođenje dokaza novim medicinskim vještačenjem u ovom postupku po vještaku psihijatru, a sud je pravilno protivno žalbenim navodima taj prijedlog odbio s obzirom da je takvo vještačenje provedeno u ožujku 2018. godine u postupku lišenja poslovne sposobnosti kada je vještak imao na raspolaganju svu medicinsku dokumentaciju na koju se tužena poziva i u ovom postupku, a daljnje medicinske dokumentacije nema.

Tužiteljica je sama izišla iz doma u koji ju je smjestila tužena, ne živi kod nje nego u svojoj kući što znači da tužena ugovor o doživotnom uzdržavanju ne ispunjava, a zbog narušenih odnosa to više nije niti moguće.

Slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu je valjalo odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

O zahtjevu tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu odlučeno je na temelju članka 155. stavak 1. Zakona o parničnom postupku jer taj trošak nije bio potreban za odlučivanje o žalbi tužene.

Vukovar, 20. veljače 2020.

                                                                                                                PREDSJEDNIK VIJEĆA             

Željko Marin, v.r.             

Za točnost otpravka –ovlašteni službenik

      Jelka Gavrić