Republika Hrvatska
Trgovački sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 7 Povrv-231/2019-14

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu toga suda Mariji Levanić-Škerbić, u pravnoj stvari tužitelja GP S. d.o.o. Č., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz ZOU G. R. i M. S. G. iz Č., protiv tuženika C.t. d.o.o. K., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Od K. i R. iz V., radi isplate iznosa od 11.675,00 kn, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 23. siječnja 2020. u prisutnosti punomoćnice tužitelja M.S.G. odvjetnice u Č, te punomoćnice tuženika J.T.S., odvjetnice u V., na ročištu za objavu i uručenje presude 19. veljače 2020.,

p r e s u d i o j e

I Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika T.H. iz V. poslovni broj Ovrv-115/2019 od 27.6.2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku C.t. d.o.o. K., OIB:…, platiti tužitelju GP S. d.o.o. Č., OIB: …, iznos od 4.891,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 21.02.2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište većanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i nadoknaditi mu troškove ovršnog dijela postupka u iznosu od 714,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama po istoj stopi tekućima od dana donošenja rješenja o ovrsi 27.6.2019. do isplate, sve to u roku od 8 dana.

II Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika T.H. iz V. poslovni broj Ovrv-115/2019 od 27.6.2019. i to u dijelu kojim je naloženo tuženiku C.t. d.o.o. K., OIB: …,platiti tužitelju GP S. d.o.o. Č., OIB.…, iznos od 6.783,50 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućima od 21.02.2019., te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija,
kao i u dijelu koji se odnosi na troškove ovršnog dijela postupka u iznosu od 2.079,88 kn.

III Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 451,50 kn, u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja podnio javnom bilježniku T.H. iz V., protiv ovršenika, sada tuženika, prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 11.675,00 kn na ime glavnice, zajedno sa zateznim kamatama, te troškovima ovršnog postupka.

Javni bilježnik donio je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-115/2019 od 27.6.2019. Tuženik je podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi, u povodu kojega je ovaj sud donio rješenje od 9.8.2019. kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, a postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik osporava tužiteljev zahtjev po osnovi I visini, primarno ističući prigovor zastare, te osporava da bi bio u obvezi podmiriti zajedničku pričuvu temeljem priloženih računa.

Tužitelj se na prigovor tuženika očitovao u podnesku od 27. studenoga 2019. u kojemu navodi da je tuženik u razdoblju od 24.4.2014. do 28.11.2018. bio vlasnik stana (dvosobnog stana ukupne površine od 54,50 m2) u stambenoj zgradi u V., u ulici B. R. 10. Tužitelj je upravitelj navedene zgrade, te je ovlašten voditi postupak naplate stambene pričuve. Predmetni stan tuženik je dana 28.11.2018. prodao kupcu I.Š. iz V. Nakon što je stekao vlasništvo predmetnog stana tuženik nije obavijestio upravitelja o navedenom niti je snosio troškove njegovog održavanja, a što je kao suvlasnik predmetne nekretnine bio dužan sukladno čl. 89. i čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tužitelj je nakon saznanja da je tuženik bio vlasnik stana u navedenom razdoblju ispostavio tuženiku dana 7.2.2019. račune kojim je obračunao trošak stambene pričuve, te troškove čišćenja zajedničkih dijelova zgrade, te tužitelj drži da je tužiteljeva tražbina dospjela dospijećem utuženih računa, pa da zato prigovor zastare nije osnovan. Visinu tužbenog zahtjeva tužitelj obrazlaže navodima da je stambena pričuva za 2014. i 2015. određena u visini od 5 kn mjesečno po m2 stambene površine, dok je od 10.5.2016. na dalje određena u visini od 3 kn mjesečno za m2 stambenog prostora, a sve prema odlukama suvlasnika. Troškovi čišćenja zajedničkih dijelova zgrade iznose 25,00 kn, a visina je preuzeta od ranijeg upravitelja zgrade (S. d.o.o. V.).

Tuženik je tijekom postupka osporio aktivnu legitimaciju tužitelja uz obrazloženje da tužitelj nije dostavio dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je ovlašten obavljati poslove upravljanja predmetnom zgradom. Tuženik se nadalje poziva na nedostatnost dokazne snage od strane tužitelja dostavljenog Međuvlasničkog ugovora od 10.5.2016. (jer je nepotpisan), te Međuvlasničkog ugovora iz 1997. (jer iz ostale dokumentacije nije vidljivo da je potpisani D.D.A. u to vrijeme bio predstavnik suvlasnika), kao i da dokaze koje je tužitelj dostavio nakon održanog prvog pripremnog ročišta sud primjenom čl. 461.a ZPP-a ne bi trebao uzeti u obzir. Nadalje se tuženik poziva na činjenicu da je vlasništvo predmetnog stana stekao temeljem rješenja o dosudi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-2988/11 od 24. travnja 2014. u kojem stoji da je se pravo vlasništva ponuditelja upisuje u zemljišne knjige tek nakon što predmetno rješenja postane pravomoćno, te kupac položi iznos kupovnine, kao I na činjenicu da je tuženik stupio u posjed predmetnog stana 10.10.2018. prema Zapisniku o ispražnjenju i predaji nekretnine u posjed sastavljenog od strane sudskog ovršitelja Općinskog suda u Varaždinu. U odnosu na prigovor zastare tuženik tijekom postupka obrazlaže se radi o mjesečnoj obvezi suvlasnika koja proizlazi iz zakona, a ne iz činjenice saznanja upravitelja za osobu novog vlasnika stana.

Na pripremnom ročištu 23. siječnja 2020. sud je zaključio prethodni postupak, te je odmah nastavljeno s glavnom raspavom i proveden je dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu i to: račune tužitelja (list 6-10), Ugovor o upravljanju stambeno-poslovnom zgradom od 29. travnja 2013. (list 47-52), rješenje o dosudi od 24. travnja 2014. (list 53-57), Međuvlasnički ugovor (list 59-65), Ugovor o kupoprodaji nekretnine (list 66-72), odluke suvlasnika (list 74-79), izvješća o poslovanju (list 80 i 81), otvorene stavke (list 82-83), dopise tužitelja tuženiku (list 84-85), Međuvlasnički ugovor uz aneks i odluke suvlasnika (list 94-108) i zk. Izvadak (list 109-111), nakon čega je glavna rasprava zaključena, te nije usvojen dokazni prijedlog tužitelja o saslušanju svjedoka (ranijeg i sadašnjeg predstavnika suvlasnika predmetne stambene zgrade) kao nepotreban, budući da su sve relevantne činjenice utvrđene na temelju dokumentacije u spisu.

Tužbeni zahtjev odnosi se na trošak stambene pričuve za dvosobni stan ukupne površine od 54,50 m2 u stambenoj zgradi u Varaždinu, u ulici Braće Radić 10, te troškove čišćenja zajedničkih dijelova, i to za razdoblje od lipnja 2014. do studenoga 2018.

Prema čl. 85. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje u tekstu skraćeno ZVDSP) suvlasnici su dužni sudjelovati u upravljanju nekretninom, odrediti osobu koja će obavljati poslove zajedničkoga upravitelja i osnovati zajedničku pričuvu. Prema čl. 89. st. 2. ZVDSP doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno.

Zajednička pričuva je namjenski vezana zajednička imovina svih suvlasnika nekretnine, namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Nju tvore novčani doprinosi koje suvlasnici uplaćuju mjesečno na temelju odluke donesene kao posao redovite uprave ili odluke koju je na zahtjev nekog suvlasnika donio sud u izvanparničnom postupku, a uzevši u obzir predvidive troškove i imovinsko stanje svih suvlasnika (čl. 90. st. 1. i 2. ZVDSP-a), s time da je propisana dužnost uplaćivanja na godišnjoj razini najmanje u visini koja odgovara 0,54% vrijednosti njihova posebnoga dijela (čl. 380. st. 2. ZVDSP-a).

Aktivna legitimacija tužitelja u ovome predmetu proizlazi iz Ugovora o upravljanju stambeno-poslovnom zgradom od 29. travnja 2013. (listovi 47-52 spisa) iz kojeg proizlazi da su tužitelju od strane suvlasnika predmetne zgrade povjereni poslovi upravljanja u smislu čl. 378. st. 1. ZVDSP, te je time tužitelj temeljem čl. 378. st. 5., te čl. 379. st. 1. ZVDSP ovlašten voditi ovaj postupak radi naplate stambene pričuve. Pasivna legitimacija tuženika u ovome postupku proizlazi iz činjenice što je tuženik u smislu čl. 119. i čl. 120. ZVDSP-a bio zemljišnoknjižni vlasnik predmetnog stana u razdoblju od 11.9.2014. (kada je u z.k. uknjiženo pravo vlasništva u korist tuženika) do 5.12.2018. (kada je uknjiženo pravo vlasništva na novog vlasnika I.Š.), što proizlazi iz zk. izvatka za predmetnu nekretninu (list 109 spisa), te je posljedično tome tuženik u smislu čl. 89. st. 1. i 2. ZVDSP-a obveznik plaćanja zajedničke pričuve.

Suvlasnici predmetne zgrade su zajedničku pričuvu regulirali dvjema odlukama, odlukom od 14. siječnja 2014. (listovi 74-77 spisa), kojom su odredili visinu pričuve u iznosu od 5,00 kn mjesečno po m2 stambene površine, te odlukom od 21.4.2016. kojom su odredili visinu pričuve u iznosu od 3,00 kn mjesečno po m2 stambene površine.

Nije osnovan prigovor tuženika da u konkretnom slučaju ne postoji pravna osnova tužbenog zahtjeva iz razloga što tužitelj nije priložio važeći međuvlasnički ugovor. Naime, prema čl. 85. st. 4. ZVDSP odluke o poduzimanju poslova redovite uprave i izvanrednih poslova suvlasnici donose u pisanom obliku, s tim da međusobne odnose mogu odrediti pisanim sporazumom (međuvlasnički ugovor). Kao što je navedeno, zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje suvlasnici uplaćuju mjesečno na temelju odluke donesene kao posao redovite uprave (arg. iz čl. 90. st. 2. ZVDSP-a). Iz čl. 375. ZVDSP proizlazi da suvlasnici mogu sklopiti međuvlasnički ugovor, koji se sklapa na isti način na koji se poduzimaju poslovi redovite uprave, odnosno običnom većinom, te da se tim ugovorom između ostalog uređuje pitanja koja se tiču uvjeta i načina prikupljanja i raspolaganja sredstvima zajedničke pričuve. Prema tome, međuvlasnički ugovor suvlasnici sklapaju da bi se olakšalo upravljanje stambenom zgradom, no i bez njega postoji obveza plaćanja zajedničke pričuve, koja obveza za suvlasnike izvire iz gore navedenih odredbi ZVDSP-a, dok je visina pričuve regulirana u konkretnom slučaju odlukama suvlasnika, koje su donijete većinom, kao posao redovite uprave, što je u skladu s odredbom čl. 90. st. 2. ZVDSP-a.

Stoga prigovori tuženika o nepostojanju dokazne snage priloženih međuvlasničkih ugovora, kao i da dokaze koje je tužitelj dostavio nakon održanog prvog pripremnog ročišta sud primjenom čl. 461.a ZPP-a ne bi trebao uzeti u obzir, nisu odlučni u konkretnom slučaju, budući da odlučivanje o meritumu sud nije temeljio na navedenim međuvlasničkim ugovorima koji su dostavljeni nakon održanog prvog pripremnog ročišta.

U ovome postupku odlučna je činjenica da je tuženik u razdoblju na koje se odnosi tužbeni zahtjev (od lipnja 2014. do studenoga 2018.) bio vlasnik predmetnog stana, odnosno suvlasnik predmetne nekretnine – zgrade u Varaždinu, u ulici Braće Radić 10, a koja činjenica nedvojbeno proizlazi iz priloženog zk. izvatka, kao i iz tvrdnji samog tuženika o kupnji predmetnog stana u ovršnom postupku na Općinskom sudu u Varaždinu i potom daljnjoj prodaji istog kupcu I.Š.

Prema tome je tuženik kao jedan od suvlasnika bio dužan, tijekom toga razdoblja, snositi doprinose za zajedničku pričuvu razmjerno svojem suvlasničkom dijelu (čl. 89. st. 2. ZVDSP). Pitanje posjeda stana, odnosno tvrdnja tuženika da nije bio u posjedu predmetnog stana do 10. listopada 2018., ne utječe na njegovu zakonsku obvezu plaćanja zajedničke pričuve.

Drugo je pitanje trenutka nastanka obveze plaćanja zajedničke pričuve. Po stavu ovoga suda nije osnovana tvrdnja tužitelja da je odlučan trenutak kada je tužitelj kao upravitelj zgrade saznao za činjenicu tuženikovog vlasništva predmetnog stana. Budući da se radi o zakonskoj obvezi, koja obveza je uz to mjesečne naravi, tužitelj je kao savjestan upravitelj trebao redovito pratiti stanje vlasništva predmetnog stana, te promptno reagirati, odnosno izdati račune za pričuvu aktualnom vlasniku.

Stoga, kako se radi o zakonskoj obvezi plaćanja zajedničke pričuve, te se radi o potraživanjima koja su dospijevala mjesečno, tuženikov prigovor zastare djelomično je osnovan.

U konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok od tri godine, temeljem čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO). Trogodišnji zastarni rok je, s obzirom da je prijedlog za ovrhu podnijet 26. lipnja 2019., protekao u odnosu na zajedničku pričuvu za 2014. godinu (obračunatu tužiteljevim računom broj 3367 u iznosu od 2.082,50 kn), zatim u odnosu na zajedničku pričuvu za 2015. (obračunatu tužiteljevim računom broj 6629 u iznosu od 3.570,00 kn), te dio pričuve za 2016. i to za razdoblje od siječnja do lipnja 2016. u iznosu od 1.131,00 kn, što ukupno iznosi 6.783,50 kn.

Prema tome nije u zastari dio tužiteljeve tražbine koja se odnosi na zajedničku pričuvu i čišćenje za dio 2016. (od srpnja do prosinca 2016.-uključujući navedene mjesece) u iznosu od 1.131,00 kn, zajedničku pričuvu za cijelu 2017. u iznosu od 1.962,00 kn, te za dio 2018. g. (od siječnja do studenoga 2018.-do kada je tuženik bi vlasnik stana, uključujući i navedene mjesece) u iznosu od 1.798,50 kn, što daje ukupni iznos od 4.891,50 kn.

Visina osnovanog dijela tužbenog zahtjeva utvrđena je na način da je sud vodio računa o tome da se radi o stanu površine 54,50 m2, te da je visina pričuve određena u iznosu od 3,00 kn/m2 temeljem Odluke suvlasnika od 21.4.2016. (listovi 78-79 spisa), a visina troškova čišćenja zajedničkih prostorija 25,00 kn mjesečno (što tuženik nije osporio).

Temeljem svega iznijetoga, tuženik je kao tadašnji vlasnik dvosobnog stana ukupne površine od 54,50 m2 u stambenoj zgradi u Varaždinu, u ulici B. R. 10 dužan platiti ukupni iznos od 4.891,50 kn na ime neplaćene zajedničke pričuve i troškova čišćenja.

Na navedeni iznos glavnice tuženik je dužan platiti tužitelju zatezne kamate, sukladno čl. 183. st. 1., vezano uz čl. 29. st. 1. ZOO-a, od zakašnjenja do isplate, a po stopi propisanoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Stoga je navedeni dio tužbenog zahtjeva usvojen, odnosno u navedenom dijelu održan na snazi platni nalog iz predmetnog rješenja o ovrsi (čl. 451. st. 3. ZPP-a), kao pod točkom I izreke.

Pod točkom II izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u odnosu na iznos duga od 6.783,50 kn za koji je nastupila zastara, kako je gore obrazloženo.

Odluka o troškovima postupka sadržana je pod točkama I, II i III izreke, te se temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da je tužitelj djelomično uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, a bazirana je na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/2014, 118/2014 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa), te Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 125/2011, 112/2012, 157/2013, 110/2015, 118/2018).

Tužitelj je od ukupno zatraženog iznosa od 11.675,00 kn uspio za iznos od 4.891,50 kn, odnosno sa 42% od ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva. Navedeni uspjeh tužitelja od 42%, predstavlja tuženikov uspjeh u odnosu na tužbeni zahtjev od 58%. Tužitelj je zatražio naknadu troškova ovršnog postupka (obuhvaćen platnim nalogom), kao i daljnje troškove parničnog postupka (troškovnik punomoćnika tužitelja s lista 121 spisa). Tuženik je zatražio naknadu troškova postupka prema troškovniku punomoćnika tuženika (list 122 spisa).

U slučaju potpunog uspjeha u sporu tužitelj bi imao pravo na zatraženi ovršni trošak u iznosu od 1.700,00 kn i to na ime javnobilježničke nagrade s uračunatim PDV-om I materijalnim troškovima u iznosu od 450,00 kn (sukladno čl. 6. Pravilnika o nagradama I naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku („Narodne novine“ broj 8/11), kao I trošak za sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 11. T. 1., vezano uz Tbr. 42. Tarife.

S obzirom na uspjeh od 42% tužitelju pripada naknada troškova ovršnog postupka u iznosu od 714,00 kn, o čemu je riješeno pod točkom I izreke.

Tužitelj nema pravo na predvidive troškove u iznosu od 993,88 kn, kao ni materijalni trošak ovrhovoditelja od 100,00 kn, jer ovi troškovi tužitelju nisu nastali.

Stoga je za ukupni iznos ovršnog troška od 2.079,88 kn koji je obuhvaćen platnim nalogom, a odnosi se na dio neosnovanog ovršnog troška uslijed djelomičnog uspjeha, kao I dio troška koji tužitelju nije niti nastao, sud platni nalog ukinuo pod točkom II izreke.

U odnosu na troškove parničnog postupka, tužitelj bi imao pravo na trošak sastava podneska od 27.11.2019. i 14.1.2020. u iznosu od po 1.250,00 kn za svaki podnesak (Tbr. 8. t. 1., vezano uz Tbr. 42. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 9.12.2019. u iznosu od 312,50 kn (Tbr. 9. t. 5., vezano uz Tbr. 42. Tarife), a ne zatraženih 1.250,00 kn, trošak zastupanja na ročištu 23.1.2020. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9. t. 3., vezano uz Tbr. 42. Tarife), za pristup pun. tužitelja na ročište za objavu i uručenje presude iznos od 625,00 kn, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 400,00 kn, što ukupno daje iznos od 5.087,50 kn.
S obzirom na uspjeh od 42% tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 2.136,75 kn.

Tuženik bi u slučaju potpunog uspjeha u sporu imao pravo na naknadu troškova za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 11. t. 1., vezano uz Tbr. 42. Tarife), trošak sastava podneska od 6.12.2019. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 8. t. 1., vezano uz Tbr. 42. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 9.12.2019. u iznosu od 312,50 kn (Tbr. 9. t. 5., vezano uz Tbr. 42. Tarife), a ne zatraženih 1.250,00 kn, trošak zastupanja na ročištu 23.1.2020. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9. t. 3., vezano uz Tbr. 42. Tarife), te trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 400,00 kn, što ukupno daje iznos od 4.462,50 kn. Tuženik nema pravo na trošak sastav podneska od 20.1.2020. koji nije bio potreban u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a, jer je sve navode iz podneska imao prilike iznijeti na ročištu 23.1.2020.

S obzirom na uspjeh od 58% tuženiku pripada naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 2.588,25 kn.

 

Kad se osnovani iznos troškova parničnog postupka tužitelja (2.136,75 kn), prebije sa osnovanim iznosom tuženikovih troškova (2.588,25 kn), preostaje iznos od 451,50 kn, u korist tuženika, o čemu je riješeno pod točkom III izreke.

U Varaždinu 19. veljače 2020.

Sudac:

Marija Levanić-Škerbić

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu na Visoki trgovački sud Republike
Hrvatske, a putem ovog suda, u roku od 8 dana od dana kada je održano ročište na kojemu je
presuda objavljena, u tri primjerka.

Odluka se u smislu čl. 467. st. 1. ZPP-a može pobijati samo zbog bitne povrede
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog
pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA :

1. za tužitelja – ZOU G.R i M.S.G., Č.

2. za tuženika- OD K. I R., iz V.