- 1 -              I Kž 94/2020-4

Broj: I Kž 94/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika D. P., zbog kaznenog djela iz članka 192. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01, 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06. i 110/07. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi zatvorenika D. P. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 16. siječnja 2020. broj Ik I-912/2019-12, u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2020.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se kao neosnovana žalba zatvorenika D. P.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu od 16. siječnja 2020. broj Ik I-912/2019 odbijen je kao neosnovan prijedlog Kaznionice u L. podnesen po službenoj dužnosti za uvjetni otpust zatvorenika D. P. s izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik osobno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i „pogrešne primjene materijalnog prava“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „prepozna i uvaži njegovu žalbu“.

U skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) i članka 44. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03. - pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19. - dalje: ZIKZ) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba zatvorenika nije osnovana.

Žaleći se protiv pobijanog rješenja žalitelj ističe da zadovoljava sve uvjete za uvjetni otpust s obzirom da je od zatvorske uprave procijenjen na razinu uspješnosti kao „naročito uspješan“, da je u Kaznionici u L. završio poseban program prevencije recidivizma i kontrole impulzivnog ponašanja namijenjen počiniteljima seksualnih delikata, da do počinjenja ovog kaznenog djela nije bio osuđivan, da je priznao izvršenje ovog djela i izrazio je iskreno kajanje te ima pozitivno mišljenje probacijskog ureda i Centra za socijalnu skrb, a uz sve to ima osiguran i postpenalni prihvat, dok, po njegovom mišljenju, činjenica da je kazneno djelo priznao i izrazio kajanje tek na sjednici za uvjetne otpuste te da mu je preostalo za izdržati još devet mjeseci kazne zatora, od ukupno tri godine i šest mjeseci, nisu razlog da mu se ne odobri uvjetni otpust prije isteka cjelokupne kazne.

Međutim, protivno žalbenim navodima zatvorenika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u odnosu na ovog zatvorenika i kaznu koju izdržava nužno nastaviti s izvršavanjem kazne zatvora kako bi se u konačnici postigla svrha kažnjavanja.

Naime, sud prvog stupnja je, razmatrajući zatvorenikov prijedlog za uvjetni otpust, imao u vidu sve pozitivne promjene u ponašanju zatvorenika, a koje proizlaze iz izvješća Kaznionice, ali isto tako imao je u vidu činjenicu, koja također proizlazi iz izvješća, da je isti do održavanja sjednice za uvjetne otpuste čitavo vrijeme negirao počinjenje kaznenog djela zbog kojeg se nalazi na izvršavanju kazne zatvora te se doista ne može isključiti mogućnost, koju s pravom primjećuje i sud prvog stupnja, da je takvo priznanje i kajanje, koji su dani tek tada, posljedica njegove želje da se prihvati prijedlog za uvjetni otpust podnesen po službenoj dužnosti odnosno da takva reakcija zatvorenika, upravo u tom trenutku, ne ukazuje na njegovu iskrenu namjeru, već je to, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, jedan od pokazatelja da se doista radi o osobi koja je usmjerena isključivo na sebe. S druge strane, prvostupanjski je sud u pobijanom rješenju pravilno vrednovao i činjenicu, koja također proizlazi iz dostavljenog izvješća, da se kriminalni povrat za istovrsno kazneno djelo ne može isključiti, a osobito okolnost da mu kazna ističe 24. listopada 2020., odnosno da je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja ostalo za izvršiti još devet mjeseci zatvora.

Imajući u vidu naprijed navedene činjenice, ocjena je suda drugog stupnja da je prvostupanjski sud na pravilan način vrednovao ovako utvrđene činjenice na strani ovog zatvorenika, a osobito okolnost da se kriminalni povrat za istovrsno kazneno djelo ne može isključit te da je preostali, neizdržani dio kazne zatvora u trajanju od devet mjeseci doista prevelik u odnosu na kaznu zatvora na koju je zatvorenik pravomoćno osuđen (tri godine i šest mjeseci). Stoga i ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nalazi da, barem za sada, program izvršavanja kazne zatvora nije u potpunosti postigao svrhu kažnjavanja kod ovog zatvorenika, a kako to ispravno ističe i sud prvog stupnja u pobijanom rješenju.

Pritom je također potrebno istaknuti da prigodom ocjene o osnovanosti zahtjeva za uvjetni otpust zatvorenika treba imati u vidu ne samo okolnosti koje se tiču izvršavanja kazne zatvora, već i odredbu članka 41. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj  125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.), koja propisuje samu svrhu kažnjavanja, a koja se ogleda, ne samo u utjecaju kazne na počinitelja i sve druge članove društvene zajednice, kako ne bi činili kaznena djela, već i u omogućavanju počinitelju da se ponovno uključi u društvo. Istovremeno, cilj i svrha kažnjavanja je, uz naprijed navedeno, i izražavanje društvene osude zbog počinjenog djela te jačanje povjerenja građana u vladavinu prava i pravni poredak, a sve kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja, a što se postiže, ne samo izricanjem odgovarajuće kazne počinitelju, već i samim načinom i duljinom njezinog izvršavanja. Uzimajući, stoga, u obzir relativno veliki, neizdržani dio kazne zatvora na koju je ovaj zatvorenik pravomoćno osuđen, a s druge strane cijeneći težinu kaznenog djela zbog kojeg je pravomoćno osuđen te osobito okolnost da se kriminalni povrat za istovrsno kazneno djelo ne može isključiti, prema ocjeni suda drugog stupnja, kod ovog zatvorenika još uvijek nije u potpunosti ostvarena svrha kažnjavanja te je radi njezina punog ostvarenja nužno da on nastavi s izdržavanjem kazne zatvora, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja u pobijanom rješenju.

S obzirom da žalbom zatvorenika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, a niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje sud drugog stupnja, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 19. veljače 2020.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.