- 1 -              I Kž-Us 49/2018-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 49/2018-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. V. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 293. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama opt. S. V., opt. T. K. Š. i opt. A. K., podnesenih protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 30. studenog 2016. godine broj K-Us 18/2014, u sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine u prisutnosti braniteljice opt. T. K. Š., odvjetnice J. S. i branitelja opt. A. K., odvjetnika Z. Ž.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Prihvaća se djelomično žalba opt. T. K. Š., a povodom te žalbe i žalbe opt. S. V. i po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. i čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), utvrđuje da novčani iznos od 150,00 eura i 400,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. S. V. ostvarila kaznenim djelom iz čl. 293. st. 1. KZ/11, a novčani iznos od 7.675,00 eura i 13.800,00 kuna predstavljaju imovinsku korist koju je opt. T. K. Š. ostvarila kaznenim djelom iz čl. 293. st. 1. u vezi čl. 38. KZ/11 te navedeni iznosi postaju imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženicama da Republici Hrvatskoj isplate novčane iznose i to opt. S. V. 150,00 eura (u kunskoj protuvrijednosti na dana isplate) i 400,00 kuna, a opt. T. K. Š. 7.576,00 eura (u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate) i 13.800,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana računajući od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

II.              Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. S. V. i opt. A. K. te u ostalom dijelu žalba opt. T. K. Š. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Osijeku, presudom od 30. studenog 2016. godine broj K-Us 18/2014 proglasio je krivima opt. S. V., opt. T. K. Š. i opt. A. K. zbog kaznenih djela protiv službene dužnosti i to opt. S. V. zbog kaznenog djela primanja mita iz čl. 293. st. 1. KZ/11 za koje joj je na temelju istog zakonskog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci i kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11 za koje joj je na temelju istog zakonskog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset godina te je opt. S. V. uz primjenu čl. 51. KZ/11 osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, opt. T. K. Š. i opt. A. K. zbog kaznenih djela pomaganja u primanju mita iz čl. 293. st. 1. u vezi čl. 38. KZ/11 i kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi čl. 37. st. 1. KZ/11. Optuženici T. K. Š. je na temelju čl. 293. st. 1. u vezi čl. 38. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a na temelju čl. 291. st. 1. u vezi čl. 37. st. 1. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od dvije godine pa je opt. T. K. Š. uz primjenu čl. 51. KZ/11 osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Optuženici A. K. je na temelju čl. 293. st. 1. u vezi čl. 38. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju čl. 291. st. 1. u vezi čl. 37. st. 1. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od jedne godine pa je uz primjenu čl. 51. KZ/11 opt. A. K. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci time da joj je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomično uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi 11 mjeseci na koji se ne mogu primijeniti odredbe o uvjetnom otpustu, a uvjetovani dio kazne od jedanaest mjeseci neće se izvršiti ukoliko osuđenica u roku provjere od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženicama se u izrečene kazne zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 6. ožujka 2014. godine do 17. ožujka 2014. godine.

 

Na temelju čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10) utvrđeno je da novčani iznos od 15.350 eura (u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate) i 27.600,00 kuna predstavljaju imovinsku korist koju je opt. T. K. Š. ostvarila kaznenim djelom, i ista predstavlja imovinu Republike Hrvatske te se nalaže opt. T. K. Š. da Republici Hrvatskoj isplati navedene novčane iznose u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe. Na temelju istog zakonskog propisa utvrđeno je i da novčani iznos od 150,00 eura (u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate) i 400,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. S. V. ostvarila kaznenim djelom te se utvrđuje da navedeni novčani iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske i nalaže se opt. S. V. da Republici Hrvatskoj isplati navedene novčane iznose u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14) optuženicama se nalaže da podmire troškove kaznenog postupka i to opt. S. V. u iznosu od 2.100,00 kuna, opt T. K. Š. u iznosu od 1.100,00 kuna i opt. A. K. u iznosu od 1.500,00 kuna.

 

Protiv te presude žali se opt. S. V. po branitelju Z. M. odvjetniku iz S. B. iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili podredno da se preinači i optuženici izrekne blaža kazna.

 

Optuženica T. K. Š. žali se po braniteljima K. K. odvjetniku iz S. B. i J. S. odvjetnici iz Z. (dva podneska) iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženicu oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili podredno preinači na način da joj se izrekne blaža kazna. Braniteljica J. S. zatražila je obavijest o sjednici vijeća.

 

Iz svih žalbenih osnova žali se i opt. A. K. po branitelju Z. Ž. odvjetniku iz Z., a po branitelju D. P. odvjetniku iz O. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Branitelj Z. Ž. zatražio je obavijest o sjednici vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti braniteljice opt. T. K. Š., odvjetnice J. S. i branitelja opt. A. K., odvjetnika Z. Ž., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, opt. T. K. Š. i opt. A. K. koji nisu pristupili, a dostava obavijesti o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.

 

Žalba opt. T. K. Š. je djelomično osnovana, dok žalbe opt. S. V. i opt. A. K. nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08 opt. S. V. navodi da je prvostupanjski sud, mijenjajući činjenični opis, prekoračio optužbu u čemu međutim, nije u pravu.

 

Optuženicu V. se optužnicom teretilo da joj je dan dio novca od ukupnog iznosa od 15.500,00 eura i 28.000,00 kn koje iznose su opt. T. K. Š. i opt. A. K. preuzele od S. K. i M. S.. U tijeku postupka je utvrđeno da je od tog iznos optuženici V. predano 150,00 eura i 400,00 kuna u kojem pravcu je izmijenjen činjenični opis, sve u svrhu preciziranja činjeničnog opisa, ali ne na štetu optuženice pa da bi na taj način bila prekoračena optužba.

 

Optuženica V. ističe i postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir navode iz odgovora na optužnicu zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati. Niti u navedenom optuženica nije u pravu budući prvostupanjski sud nije dužan da u prvostupanjskoj presudi odgovara na teze iznesene u odgovoru na optužnicu jer je optužnica prethodno potvrđena i na temelju tako potvrđene optužnice se vodila rasprava i provodili svi dokazi na temelju kojih je nakon njihove ocjene i donesena pobijana presuda. Očigledno je da je kod potvrđivanja optužnice prvostupanjski sud imao u vidu i sve navode kako optužnice tako i odgovora na optužnicu. Kako je pobijana presuda napisana u skladu s čl. 459. ZKP/08 nije osnovana žalbena tvrdnja da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati budući je prvostupanjski sud dao razloge za sva svoja utvrđenja u pogledu odlučnih činjenica.

 

To je ujedno odgovor i na žalbu opt. T. K. Š. podnesene po branitelju K. K. i žalbu opt. A. K. podnesenu po branitelju D. P. koji postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 nalaze u navodu da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ujedno ti razlozi nisu nejasni niti u znatnoj mjeri proturječni kako se to navodi u žalbi opt. A. K..

 

U žalbama podnesenim po braniteljima J. S. i Z. Ž., opt. T. K. Š. i opt. A. K. ističu istu postupovnu povredu navodeći da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi jer je u izreci navedeno da su optuženice dio novca zadržale za sebe dok je imovinska korist oduzeta samo od T. K. Š. u čemu su u pravu međutim, s obzirom na preinačenje pobijane presude u odluci o oduzimanju imovinske koristi navedena postupovna povreda je sanirana.

 

Daljnje povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 na koje se upire u žalbama u stvari predstavljaju osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

 

U žalbama opt. T. K. Š. i opt. A. K. ističu se bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer da je neprovođenjem svih dokaza po prijedlogu obrane povrijeđeno načelo jednakosti oružja, a time i pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 5/14 – dalje u tekstu: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje u tekstu: EKLJP).

 

Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je prihvatio prijedloge obrane za provođenjem pojedinih dokaza, a odbio prijedlog opt. T. K. Š. za saslušanjem svjedoka I. O. na okolnosti legalizacije objekata u vlasništvu M. S. i S. K. što kao osnovano prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer to nije predmet ovog postupka, a ostale činjenice koje bi eventualno trebalo utvrditi na temelju tog dokaza utvrđene su iz iskaza svjedoka M. S. i S. K. koje je prvostupanjski sud prihvatio.

 

Prijedlog za provođenje financijskog vještačenja predložila je opt. S. V. koja ne ističe taj žalbeni osnov, a obrana opt. A. K. nije imala dokaznih prijedloga koji bi bili odbijeni, kako to proizlazi iz pobijane presude.

 

Neovisno o tome optuženicama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti na jednakost oružja odbijanjem provođenja pojedinih dokaza na što drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti, jer optuženice time nisu dovedene u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranku. Naime, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje sud i stranke smatraju bitnima za pravilno presuđenje međutim, to ne znači da je sud obavezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože već ih je ovlašten odbiti pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/08, kako je to i učinio prvostupanjski sud u ovom kaznenom postupku, obrazloživši u pobijanoj presudi njihovo odbijanje, koje obrazloženje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja.

 

Stoga nisu osnovane žalbe niti zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda niti im je odbijanjem dokaznih prijedloga uskraćeno pravo na jednakost oružja kao jedno od temeljnih prava na pravično suđenje.

 

Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja opt. S. V. se poziva na Zakon o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 148/13), Opći porezni zakon („Narodne novine“ broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13) i Zakon o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 78/12) citirajući pojedine odredbe i tvrdeći da je optuženica imala pravo vršiti uvid u informacijski sustav Porezne uprave i prosljeđivati podatke trećim osobama u svrhu naplate poreznog duga. U odnosu na novac koji joj je dan ustrajava na obrani da se radi o novcu koji je pozajmila optuženici A. K. i koja joj ga je vratila.

 

Osnovano prvostupanjski sud takvu obranu nije prihvatio s obzirom na sve provedene dokaze.

 

Naime, kako je to utvrđeno u tijeku postupka opt. S. V. je bila viši upravni savjetnik za ovrhe u Poreznoj upravi, Područni ured Slavonski Brod, zadužena za postupanje u vezi prinudne naplate poreznog duga nakon što porezni dug rješenjem Porezne uprave bude utvrđen i stekne svojstvo pravomoćnosti i konačnosti. Dakle, kada je u tom svojstvu vršila uvid u informacijski sustav Porezne uprave za trgovačko društvo A. d.o.o. vlasništvo S. K. (u četiri navrata) i trgovački obrt A. u vlasništvu Ž. L. (u devet navrata) bivšeg supruga S. K., a sve prema prethodnom dogovoru s opt. T. K. Š. i opt. A. K., nije postupala u skladu sa svojim ovlastima niti joj to dozvoljavaju propisi koji se citiraju u žalbi, već naprotiv na taj način je povrijedila obvezu čuvanja porezne tajne na što je obavezuje Opći porezni zakon, kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud. Da to nije bilo u svrhu rada na poslovima za koje ja zadužena proizlazi i iz razgovora od 19. 2. 2014. između S. V. i svjedoka M. S. u kojem optuženica govori M. S. da ona nije jedina koju su k njoj dovele optuženice T. K. Š. i A. K..

 

U nastojanju da opravda da je sve poduzimala u skladu sa svojim ovlastima opt. V. zanemaruje i ostale snimljene telefonske razgovore te iskaze saslušanih svjedoka prije svega svjedoka Z. O. S. koja je iskazala da je opt. V. u inkriminiranom periodu dolazila k njoj u vezi obrta A. koji je ona vodila i da joj je naknadno dostavila i ID obrasce po kojima je postupala pa je osnovan zaključak da to nije bilo zaduženje opt. V. već naprotiv, da je cilj njezina postupanja bio "brisanje dugova" što zapravo znači smanjenje poreznih dugova ili ih učiniti nenaplativima, te radi izbjegavanja prekršajnih sankcija. Navedeno prvostupanjski sud utvrđuje i iz razgovora od 17. 2. 2014. vođenog između opt. S. V. i opt. A. K. u kojem ju opt. V. poziva u ured da bi joj pokazala što je potrebno napraviti u tom pravcu nakon čega 18. 2. 2014. opt. T. K. Š. poziva M. S. i govori joj da je bila kod opt. V. i da je ova rekla što treba napraviti, da bi se zatim 19. 2. 2014. našle u uredu opt. S. V. koja M. S. daje daljnje upute u tom pravcu. U tom snimljenom razgovoru u Poreznoj upravi opt. S. V. na upit M. S. koliko je novaca dobila od opt. T. K. Š. i opt. A. K. za učinjeno po pitanju poreznih dugova odgovara da je jednom primila 400,00 kuna i u tri navrata po 50,00 eura. S obzirom na navedeno osnovano prvostupanjski sud ne prihvaća obranu opt. V. koju ponavlja i u podnesenoj žalbi da se radi o vraćanju novca koji je od nje pozajmila opt. A. K.. Nije neprihvatljivo da se novac može pozajmljivati i za egzistenciju međutim, protivno proizlazi iz provedenih dokaza pa stoga nije prihvaćena žalba opt. V. niti u tom dijelu.

 

S obzirom na sadržaj preslušanih razgovora osnovano prvostupanjski sud prihvaća i iskaze svjedoka M. S. i S. K. koje su iskazale da su davale novac opt. T. K. Š. od čega je dio dan opt. V. za njene usluge s ciljem umanjenja poreznog duga, što žalbenim navodima nije s uspjehom osporeno.

 

Stoga neosnovano opt. T. K. Š. u žalbi iz istog žalbenog osnova navodi da nema nikakve poveznice između optuženica odnosno da između njih nije postojao dogovor na ostvarenje imovinske koristi na utvrđeni način. Smatra da se u konkretnom slučaju može jedino raditi o njezinoj prijevarnoj namjeri jer je novac bio za obavljene usluge legalizacije objekata u vlasništvu M. S. i S. K..

 

Navedena žalbena tvrdnja je protivna iskazima svjedoka M. S. i S. K. koje su bile suglasne u bitnome, da su opt. T. K. Š. predale 15.500,00 eura i 28.000,00 kuna od kojeg iznosa je opt. T. K. Š. optuženici V. dala iznos od 150,00 eura i 400,00 kuna kako je to već ranije obrazloženo. Niti sama optuženica T. K. Š. ne osporava da je svojoj majci opt. A. K. prenijela molbu M. S. da ih dovede u vezu s opt. S. V. radi rješavanja poreznih problema trgovačkog društva i obrta za koje je M. S. bila zainteresirana. Stoga je prvostupanjski sud osnovano prihvatio iskaze svjedoka M. S. i S. K. o namjeni novca koji su dale, a nedvojbeno je utvrđena i poveznica između optuženica koja nije s uspjehom osporena žalbenim navodima, jer opt. T. K. Š. kontakt s M. S. ostvaruje u kući opt. A. K. kada joj M. S. predaje 10.500,00 eura i to još 3. siječnja 2014. godine.

 

S obzirom na iskaze svjedoka M. S. i S. K. o namjeni novca nije bilo osnova za prihvaćanje prijedloga za saslušanjem kao svjedoka I. O. na okolnosti legalizacije objekata, što je prvostupanjski sud osnovano odbio, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Da se radilo o stvarnoj predaji novca odnosno da su iskazi svjedoka M. S. i S. K. vjerodostojni utvrđeno je i na temelju bankovnih podataka o podizanju novca što iskaze svjedoka čini uvjerljivima i u ostalom dijelu. Kako to proizlazi iz preslušanih razgovora opt. T. K. Š. govori M. S. da je sav novac otišao opt. S. V. koja je, kada je čula o kojem iznosu se radi, zatražila susret s njima i tada je opt. T. K. Š. rekla da je ona uzela sav novac.

 

Sve navode obrana optuženica T. K. Š. i S. V. prvostupanjski sud je doveo u kontekst preslušanih razgovora i iskaza saslušanih svjedoka i na temelju tih dokaza utvrdio činjenično stanje, osnovano ne prihvaćajući te obrane.

 

Zaključci prvostupanjskog suda na koje se žaliteljice upućuju, da je opt. S. V. primila mito i zlouporabila svoj položaj na način kako je proglašena krivom, a opt. T. K. Š. joj pomogla u primanju mita i potakla ju na zlouporabu položaja i ovlasti, nisu žalbenim navodima s uspjehom osporeni niti bi se provođenjem dokaza koji se predlažu u žalbi opt. T. K. Š. dovelo u pitanje pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, upravo imajući u vidu sve provedene dokaze.

 

Činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno niti u odnosu na opt. A. K..

 

Kako to utvrđuje prvostupanjski sud opt. A. K. je u obrani navela da je na zahtjev kćeri, opt. T. K. Š., odvela M. S. k opt. S. V., svojoj poznanici, ne osporava niti da bi joj predala 1.500,00 kuna za koje tvrdi da je to bilo vraćanje pozajmice.

 

Opisano ostvarenje kontakta ne osporava ni opt. S. V. niti opt. T. K. Š. koja je navela da se obratila majci pitajući da li ima nekoga u Poreznoj upravi tko bi mogao pomoći M. S.. Da sve nije počelo i završilo samo na omogućavanju kontakta prvostupanjski sud utvrđuje na temelju preslušanih razgovora i SMS poruke između opt. A. K. sa S. K., opt. T. K. Š. i opt. S. V., iz kojih proizlazi da je posrednik pri razmjeni informacija i davanja uputa oko poreznog duga na temelju čega osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je bila u cijelosti upoznata sa svim aktivnostima ostale dvije optuženice i svjedoka M. S. i S. K..

 

Da je bilo drugačije i da opt. A. K. nije sudjelovala u realizaciji cijelog dogovora postavlja se pitanje zbog čega bi ju opt. T. K. Š. obavještavala da je bila kod opt. S. V., kako to proizlazi iz razgovora od 18. 2. 2014. godine ili zbog čega bi SMS porukom govorila i pitala da li će opt. T. K. Š. i M. S. doći u 10 sati i da li mogu te nakon toga 19. 2. 2014. ponovno kontaktirala opt. V..

 

Kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud iz svega navedenog proizlazi da je imala kontrolu nad izvršenjem dogovora što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju. U situaciji nakon što je M. S. izravno pitala opt. V. koliko je novca dobila pokušava sve učiniti da se "šteta umanji" što potvrđuje i razgovor sa opt. T. K. Š. od 24. 2. 2014. u kojem joj govori da se moraju dogovoriti što napraviti jer će ići do opt. V..

 

Svi preslušani razgovori i razmijenjene SMS poruke koje se opširno analiziraju u prvostupanjskoj presudi nedvojbeno govore u prilog zaključku da su optuženice radile u skladu s dogovorom.

 

Iz svih navedenih razloga te razloga iz pobijane presude koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i upućuje žalitelje na njih da se ne bi bespotrebno ponavljalo, činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno.

 

S obzirom da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon u pogledu kvalifikacije kaznenih djela nisu osnovane žalbe niti zbog povrede kaznenog zakona koju ističu kao tzv. posrednu povredu.

 

Zbog odluke o kazni žali se opt. V. smatrajući da su pojedinačne i jedinstvena kazna zatvora prestroge pri čemu su olakotne okolnosti podcijenjene, a kao otegotno je pogrešno ocijenjena drskost u počinjenju djela jer je s njezinom protupravnom djelatnošću bila upoznata i kolegica.

 

Optuženica T. K. Š. u žalbi zbog odluke o kazni ističe da joj nisu uzete u obzir olakotne okolnosti, da je ranije neosuđivana i da je majka malodobnog djeteta te da je izrazila iskreno kajanje zbog cjelokupne situacije pa stoga izrečenu kaznu smatra prestrogom. Smatra i da je kao olakotnu okolnost trebalo cijeniti činjenicu da je u duljem vremenskom razdoblju obavljala razne poslove za M. S. i S. K. i da je od njih za te usluge potraživala određeni novac te da su u konkretnom slučaju one zapravo nju poticale da se zbog njihovih problema obrati Poreznoj upravi.

 

Iako u uvodu žalbe podnesene po branitelju Z. Ž. opt. A. K. ističe da se žali i zbog odluke o kazni taj žalbeni osnov ne obrazlaže.

 

Razmatrajući odluku o kazni po žalbama optuženica Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti o kojima ovisi odabir vrste i visine kazni, kako pojedinačnih tako i jedinstvenih, cijeneći pri tome opt. S. V. kao olakotno da je ranije neosuđivana, da se korektno držala pred sudom i da je kazneno djelo počinila u dobi od 61 godine što govori u prilog časnog života, te da je počinjenje djela rezultat situacije koja vlada u post tranzicijskom društvu Republike Hrvatske u kojem su bili poremećeni ciljevi, vrednote, a nisu bili uspostavljeni novi, a kao otegotno izuzetnu nekritičnost i drskost pri počinjenju kaznenih djela pri čemu tu protupravnu aktivnost nije mogla zaustaviti niti činjenica da je s njom bila upoznata i njezina radna kolegica. Optuženici T. K. Š. je kao olakotno cijenjeno da je ranije neosuđivana i da je majka maloljetnog djeteta dakle, upravo one okolnosti na koje se upire u žalbi, a kao otegotno je cijenjeno da je pokazala izuzetnu upornost i odlučnost pri počinjenju kaznenih djela. Optuženici A. K. je kao olakotno cijenjeno da ranije nije osuđivana niti prekršajno kažnjavana, da je djelo počinila u dobi od 63 godine života što ukazuje na njezinu raniju neporočnost, te da skrbi o unučadi dok joj otegotne okolnosti nisu utvrđene.

 

Sve navedene okolnosti su pravilno cijenjene kako kod pojedinačnih tako i kod jedinstvenih kazni zatvora pri čemu je prvostupanjski sud pravilno valorizirao djelatnost i stupanj krivnje svake od optuženica, što žalbenim navodima, u kojima se u stvari traži procjena utvrđenih okolnosti koje utječu da kazna bude lakša ili teža, nije s uspjehom osporeno.

 

Upravo tako utvrđenim pojedinačnim te izrečenim jedinstvenim kaznama zatvora ostvarit će se svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. Izrečenim kaznama će se u dovoljnoj mjeri izraziti i društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela i jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati na počinitelje, kao i sve druge, da ne čine kaznena djela, sve kroz jačanje svijesti o njihovoj pogibeljnosti i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Pri tome ovaj drugostupanjski sud prihvaća i da će djelomična uvjetna osuda izrečena opt. A. K. ostvariti tu svrhu, jer kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženica i bez izvršenja cijele jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđena neće ubuduće činiti kaznena djela.

 

S obzirom na sve navedeno nije bilo uvjeta za blaže kažnjavanje pa stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kazni.

 

U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi pobijana presuda je ispitana po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 te po žalbama optuženica.

 

Utvrđeno je da je prvostupanjski sud oduzeo imovinsku korist po Zakonu o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem koji je prestao važiti donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/17 od 7. srpnja 2017.) i koji je stupio na snagu 8. dana od dana objave u Narodnim novinama. S obzirom na navedeno imovinsku korist je trebalo oduzeti po odredbama Zakona o kaznenom postupku kako je to propisano u čl. 2. Zakona o prestanku važenja Zakona  o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem pa je stoga pobijana presuda preinačena u tom dijelu, kao u izreci, budući nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

U pravu je opt. T. K. Š. kada se žali zbog oduzimanja imovinske koristi.

 

Naime, optuženici je oduzeta imovinska korist u cjelokupnom iznosu bez da je utvrđeno koliko je za sebe zadržala opt. A. K., a koliko ona, jer su proglašene krivima da su "dio novca zadržale za sebe, a dio u iznosu od 150,00 eura i 400,00 kuna dale opt. S. V.".

 

Kako prvostupanjski sud nije imao podatke koliko je koja od optuženica, T. K. Š. i A. K. zadržale za sebe od cjelokupnog iznosa novca, po slobodnoj ocjeni je od opt. T. K. Š. ovom odlukom oduzeta imovinska korist u polovici tog iznosa, imajući u vidu da su optuženice postupale dogovorno pa su tako i podijelile postignutu imovinsku korist.

 

Stoga je u tom dijelu prihvaćena žalba opt. T. K. Š. i odlučeno je kao u izreci presude dok opt. A. K. imovinska korist nije oduzeta jer je izostala žalba državnog odvjetnika.

 

Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nisu utvrđene druge povrede zakona na štetu optuženica na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.