1              Poslovni broj: 1 UsI-1629/2018-16

 

 

 

 

 

 

Poslovni  broj: 1 UsI-1629/2018-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice A. G. iz L., …, koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici u O. d. V. i partneri d.o.o., u R., …, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Frana Kurelca bb, kojeg zastupaju opunomoćenici I. U., zamjenik ŽDO u Rijeci i I. P., državnoodvjetnička savjetnica u ŽDO u Rijeci, radi naknade za oduzetu imovinu, 19. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži oglašavanje ništavim ili poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/15-01/66, URBROJ: 514-05-02-01-02-18-02 od 23. listopada 2018.

             

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-05/97-01/2660, URBROJ: 2170-04-02/2-14-11 od 18. prosinca 2014. odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđivanje prava na naknadu/povrat u vlasništvo nekretnine oznake k.č. …, upisane u zk. ul. …, k.o. R..

 

              Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/15-01/66, URBROJ: 514-05-02-01-02-18-02 od 23. listopada 2018. odbijena kao neosnovana.

 

              Tužiteljica je radi osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi i u tijeku ovog spora navodi, u bitnome, da je tuženik pogrešno utvrdio da je predmetna nekretnina oduzeta talijanskoj pravnoj osobi društvu „Societa telefonica delle Venezia“ koja se navodi u odluci o oduzimanju Kotarskog suda za Grad Rijeku broj 842/48, R-861/1948 od 13. rujna 1948. te navodi da je u biti predmetna nekretnina faktično oduzeta njezinoj pravnoj prednici pok. L. H.. To stoga što je iz povijesnog vlasničkog lista za predmetnu nekretninu razvidno da je pok. L. H. bila upisana kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine sve do kada je na temelju navedene odluke prestalo njezino vlasništvo i upisano društveno vlasništvo. Smatra da je na taj način njezinoj prednici izvršeno oduzimanje nekretnine temeljem odluke koja predstavlja neku od vrsta odluka u smislu čl. 2. i 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZN). Navodi da je ovakvim postupanjem izvršeno oduzimanje nekretnine u korist društvenoga vlasništva, iako za to nije bilo pretpostavki niti uvjeta, a što da je jedino bitno, odnosno smatra da je ovdje jedino bitna posljedica da je njezinoj pravnoj prednici oduzeta nekretnina u korist društvenoga vlasništva. Također tužiteljica pojašnjava kako se u konkretnom slučaju ne može primijeniti čl. 10. st. 1. ZN iz razloga što je njezina prednica bila jugoslavenska državljanka te smatra da je predmetna nekretnina oduzeta temeljem čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih i privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“, broj 35/48). S tim u vezi pojašnjava kako se u konkretnom slučaju ne radi niti o optantskoj imovini za koju je pitanje naknade riješeno Međunarodnim sporazumom sklopljenim između bivše SFRJ i Talijanske Republike kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjsko tijelo, već o imovini koja je bila u vlasništvu jugoslavenskoga državljana i koja mu je oduzeta. Predlaže da Sud poništi ili oglasi ništavim osporavano rješenje tuženika.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Zainteresirana osoba je u svom odgovoru na tužbu i na raspravi održanoj u ovom sporu navela kako iz povijesnog vlasničkog lista za predmetnu nekretninu proizlazi da je točno da predmetna nekretnina u vrijeme oduzimanja nije bila uknjižena kao vlasništvo društva „S...“ te da je do zbrke došlo vjerojatno jer je tužiteljica uz svoj zahtjev za naknadu priložila spomenutu odluku Kotarskoga suda za Grad Rijeku od 13. rujna 1948. koju je naznačila kao osnovu oduzimanja, a u kojoj se spominje navedeno društvo. Navodi da je iz povijesnog vlasničkog lista razvidno da je predmetna nekretnina oduzeta prednici tužiteljice upravo na temelju te odluke. Stoga smatra kako u daljnjem tijeku postupka tužiteljica treba obrazložiti temeljem kojeg akta su njezinoj prednici podruštvovljene predmetne nekretnine te također njezino državljanstvo i prebivalište u trenutku njezine smrti. Stoga je zainteresirana osoba navela kako je potrebno u daljnjem tijeku spora razjasniti sve sporne činjenice.

 

U tijeku spora održana je rasprava na ročištima dana 22. studenoga 2019. i 11. veljače 2020. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je opunomoćenica tužiteljice kćerka N. K., zatim opunomoćenik tužiteljice te opunomoćenici zainteresirane osobe, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanoga tuženika.

 

U cilju ocjene zakonitosti osporavanoga rješenja tuženika Sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

 

                 Odredbom čl. 1. st. 1. ZN. propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u tom Zakonu. St. 5. istog članka propisano je da se prijašnjim vlasnikom u smislu tog Zakona smatraju fizičke i pravne osobe kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz čl. 2. te akata i načina propisanih čl. 3. Zakona, odnosno njihovi nasljednici i pravni slijednici.

 

              Uvidom u spis upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu, a kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, utvrđeno je da istome prileži povijesni vlasnički list za predmetnu nekretninu te je uvidom u isti utvrđeno da je kao vlasnica te nekretnine bila upisana prednica tužiteljice pok. L. H. od 1932. te da je potom predmetna nekretnina 1948. uknjižena kao općenarodna imovina na temelju spomenute odluke Kotarskog suda za Grad Rijeku broj R-861/1948 od 13. rujna 1948.

 

              Uvidom u navedenu odluku Kotarskog suda za Grad Rijeku broj R-861/1948 od 13. rujna 1948., koja se također nalazi u upravnom spisu, utvrđeno je da je tom odlukom cjelokupna imovina društva  „S…“ koja se sastoji od nekretnina i pokretnina kao ranija talijanska državna imovina na temelju čl. 1. Priloga XIV. Ugovora o miru s Italijom od 10. veljače 1947. prešla u vlasništvo FNRJ bez prava na naknadu.

 

              Dakle, u konkretnom slučaju iz akta o oduzimanju, i to navedene odluke Kotarskog suda za Grad Rijeku broj R-861/1948 od 13. rujna 1948., slijedi da je nekretnina koja je predmetom povrata oduzeta društvu „S…“, a ne pok. L. H., iako je ona prije provedbe te odluke u zemljišnoj knjizi bila upisana kao vlasnica te nekretnine. Dakle, iz akta o oduzimanju razvidno je da je prijašnji vlasnik u smislu citirane odredbe čl. 1. st. 5. ZN bila talijanska pravna osoba, a ne pravna prednica tužiteljice pok. L. H.. Naime, za naknadu oduzete imovine relevantno je što je navedeno u odluci o oduzimanju, pa se tako vraća ona imovina koja je navedena u toj odluci i vraća se onoj osobi koja je u toj odluci navedena kao osoba kojoj je imovina oduzeta, odnosno njezinim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda, neovisno od toga da li je došlo do pogrešnog utvrđenja u toj odluci.

 

Kako se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je oduzeta talijanskoj pravnoj osobi, a ne fizičkoj osobi, to stoga nije relevantno je li pok. L. H. bila jugoslavenska državljanka, kako to obrazlaže tužiteljica u tužbi.

 

Slijedom navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocjenjeno zakonitim, pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan kako je to navedeno izreci ove presude.

 

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se osporavano rješenje tuženika oglasi ništavim navodi se da je odredbom čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.) propisano da se rješenje može oglasiti ništavim iz slijedećih razloga: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, 5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala, 6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

 

Cijeneći sadržaj citirane odredbe Sud nije našao da bi u konkretnom slučaju bio ispunjen bilo koji od navedenih razloga za oglašivanje osporavanog rješenja tuženika ništavim.

 

U Rijeci 19. veljače 2020.

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                            Vesna Perić, v.r.