1                         Poslovni broj Gž-528/2018-2

 

 

 

 

 

 

 

             

 

Poslovni broj Gž-528/2018-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. r. H. iz Ć., OIB: …, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. B. K. i A. A. iz M. L., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-3318/15 od 16. kolovoza 2017., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-3318/15 od 16. kolovoza 2017. u dosuđujućem dijelu.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužiteljica M. C. vlasnica nekretnina č.zem. 6359/5 upisane u zk.ul. 1915, č.zem. 6531 upisane u zk.ul. 1970, č.zem. 6532 upisane u zk.ul. 661, č.zem. 5065 upisane u zk.ul. 1880, č.zem. 5267 upisane u zk.ul. 1012, č.zem. 1738, 3040, 3247, 3248, 4694, 4960, 4961, 5617, 5630, 6297, 6951, 7941, 8663, 9127/27 iz zk.ul. 1876, č.zem. 4913/2, 7210, 7694/2, 7942 iz zk.ul. 86, sve k.o. Ć., ranije vlasništvo A. i M. F. te je tuženik obvezan trpjeti da se temeljem presude izvrši prijenos prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na ime tužiteljice, dok je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na nekretnine č.zem. 2802, 3029, 3030 i 4187 k.o. Ć..

 

Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP).

 

U žalbi navodi da tijekom postupka nije nedvojbeno utvrđeno posjedovanje svake od utuženih nekretnina od strane prednika tužiteljice prije 28. travnja 1948. Iz iskaza svjedoka T. H. starog 63 godine da proizlazi da mu je poznato da je predmetne nekretnine koristio J. H. za sječu šume te ispašu ovaca, ali ne zna po kojoj osnovi je tužiteljica stekla nekretnine i stupila u posjed, niti zna površine nekretnina i njihove namjene. Iz iskaza svjedoka A. H. stare 72 godine da proizlazi da joj je također poznato kako je prijeporne nekretnine koristio J. H. za sječu šume te ispašu ovaca, krava i koza, dok je nakon njegove smrti u posjed stupila tužiteljica te njezin sin, dok iz iskaza svjedoka S. S. starog 62 godine proizlazi da mu je poznato da nekretnine koristi sin tužiteljice za sječu šume, što da je potvrdio i sin tužiteljice D. C. saslušan kao svjedok. Smatra da su iskazi svjedoka općeniti, pristrani i neobjektivni te da najstarija saznanja jednog od svjedoka sežu od 1957. Pored toga da sud nije cijenio očitovanje Hrvatskih šuma iz kojeg da proizlazi da se neke od utuženih čestica nalaze u Šumsko-gospodarskoj osnovi te da su obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske.

 

Tvrdi da je teret dokaza o postojanju pretpostavki za stjecanje prava vlasništva bio na tužiteljici, a da iz provedenog dokaznog postupka ne bi proizlazilo da su pretpostavke dokazane ni u odnosu na volju bivših vlasnika da nekretnine daruju predniku tužiteljice, niti u odnosu na posjedovanje nekretnina.

 

Predlaže stoga presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da je rješenjem Komiteta za privredu općine C.-L. od 28. svibnja 1985. nacionalizirana imovina A. i M. F. pa tako i prijeporne nekretnine, da su A. i M. F. prije Drugog svjetskog rata kao ekonomski emigranti preselili u SAD te se više nisu vraćali u domovinu. Nadalje je utvrđeno da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik prijepornih nekretnina upisan tuženik, dok iz povijesnog izvatka iz katastra proizlazi da su nekretnine bile upisane kao posjed A. F. te da je kao uživatelj nekretnina upisan J. H., otac tužiteljice sve do 1985. kada je kao posjednik na temelju upravnog rješenja upisan Grad M. L..

 

Također je utvrđeno da je tužiteljica već vodila parnični postupak protiv tuženika i Grada M. L. za dio nekretnina koje su bile upisane kao vlasništvo A. i M. F., temeljeći svoj zahtjev na istovjetnim činjeničnim i pravnim osnovama te da je parnični postupak pravomoćno okončan pod brojem P-300/99 na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

 

Na temelju pisama koje su A. i M. F. upućivali predniku tužiteljice J. H., a posebice pisma od 10. kolovoza 1939., sud prvog stupnja zauzima stajalište da je u njima izražena volja za darovanjem prijepornih nekretnina ocu tužiteljice, dok na temelju iskaza saslušanih svjedoka te podataka u povijesnom posjedovnom listu utvrđuje da su bivši vlasnici prije preseljenja svoje nekretnine predali u posjed predniku tužiteljice.

 

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da su bivši vlasnici darovali nekretnine u svom vlasništvu ocu tužiteljice J. H., da se radi o usmenom darovanju koje je valjano jer je izvršena i predaja u posjed pa su ispunjene zakonske pretpostavke koje su propisane paragrafom 943. Općeg građanskog zakonika (OGZ), koji se primjenjuje u nazočnom slučaju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/91). Stoga je, prema stajalištu suda prvog stupnja, prije stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (Službeni list FNRJ 35/48) koji je bio osnova za prijenos u društveno vlasništvo svih nekretnina u vlasništvu A. i M. F. te upis općenarodne imovine, prednik tužiteljice stekao vlasništvo tih nekretnina, uslijed čega rješenje o nacionalizaciji nema pravnog učinka. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev, osim u odnosu na dio nekretnina i to č.zem. 2802, 3029, 3030 i 4187 k.o. Ć..

 

Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da u nazočnom slučaju rješenje o nacionalizaciji od 28. svibnja 1985. nema utjecaja na prava tužiteljice na prijepornim nekretninama, budući da je u svezi s tim nekretninama sklopljen valjani pravni posao prije stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, koji je bio osnova za prijenos nekretnina u društveno vlasništvo kao općenarodne imovine.

 

U nazočnom slučaju se temeljem odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZV) primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme stjecanja, a u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju glede stjecanja prava vlasništva su se primjenjivale odredbe OGZ-a, koje se primjenjuju kao pravna pravila na temelju narečenog zakona. Prema pravnom pravilu paragrafa 934. OGZ-a kao pretpostavka valjanosti usmenog ugovora o darovanju bila je propisana obveza prave predaje darovane stvari. Kako to pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja, na temelju provedenih dokaza, posebice pisama A. i M. F., bivših vlasnika prijepornih nekretnina, proizlazi da su sve nekretnine koje su predmetom ovog postupka darovane ocu tužiteljice J. H., pri čemu je darovanje uslijedilo 1939. Također je pravilno utvrđeno da je otac tužiteljice ušao u posjed svih nekretnina, o čemu svjedoči povijesni izvadak iz katastra zemljišta iz kojeg bi proizlazilo da je na svim nekretninama iz ovog postupka kao uživatelj bio upisan upravo otac tužiteljice J. H. pok. V. iz Ć.. S obzirom na činjenicu predaje u posjed, nedostatak forme samog darovnog ugovora nije od utjecaja na valjanost tog pravnog posla.

 

Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da okolnost što su neki od svjedoka iskazali da im nije poznato po kojoj osnovi je tužiteljica stekla prijeporne nekretnine i stupila u posjed te im nisu poznate površine prijepornih nekretnina ni na koji način ne utječe na vjerodostojnost iskaza tih svjedoka koji su bitnom suglasno potvrdili navode tužiteljice da je otac tužiteljice koristio prijeporne nekretnine za sječu šume, za ispašu ovaca, krava i koza, a njegov posjed je nastavila tužiteljica te sin tužiteljice D. C.. Iz iskaza svjedoka bez dvojbe proizlazi da su osobno poznavali oca tužiteljice te imaju (a s obzirom na dob mogu imati) saznanja o načinu korištenja prijepornih nekretnina, pri čemu treba dodati da su svjedoci bili nazočni na terenu prilikom održavanja očevida pa im je bilo prethodno predočeno o posjedu kojih nekretnina trebaju dati svoj iskaz.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u odbijajućem dijelu (za nekretnine č.zem. 2802, 3029, 3030 i 4187 k.o. Ć.) kao nepobijana ostala neizmijenjena. 

 

 

U Rijeci 19. veljače 2020.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Helena Vlahov Kozomara v.r.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

 

Svetlana Popović