- 1 -              I Kž 115/2016-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 115/2016-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. Č. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog Ž. Č. i optužene A. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. listopada 2015. broj K-29/2014-48, u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja opt. Ž. Č., odvjetnika D. S. i branitelja opt. T. S., odvjetnika V. S.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optužene A. K., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženica A. K. radnjama opisanim u točki 1) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude počinila kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju u pomaganju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 38. KZ/11.

 

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optužena A. K. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 38. KZ/11. na temelju članka 246. stavak 2. u vezi članka 38. te uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11., optuženoj A. K. izriče se uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženica u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

III. U povodu žalbi državnog odvjetnika, optuženog Ž. Č. i optužene A. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), utvrđuje da novčani iznos od 3.690,00 kn (tri tisuće šesto devedeset kuna) predstavlja imovinsku korist koju je optužena A. K. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 38. KZ /11. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženoj A. K. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 3.690,00 kn (tri tisuće šesto devedeset kuna) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude, dok se na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560.d stavaka 1. i 2. ZKP/08. utvrđuje da novčani iznos od 3.380,00 kn (tri tisuće tristo osamdeset kuna) predstavlja imovinsku korist koju je R. B. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., koje su počinili optuženi Ž. Č. i optužena A. K. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže R. B. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 3.380,00 kn (tri tisuće tristo osamdeset kuna) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude, dok novčani iznos od 3.000,00 kn (tri tisuće kuna) predstavlja imovinsku korist koju je J. Š. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., koje su počinili optuženi Ž. Č. i optužena A. K. pa se nalaže J. Š. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 3.000,00 kn (tri tisuće kuna) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

IV. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. Ž. Č., a žalba opt. A. K. u ostalom dijelu te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.) oslobođeni su od optužbe i to, optuženi Ž. Č. da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude, optuženi T. S. da bi počinio kazneno djelo poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 37. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude te optuženo trgovačko društvo S. H. I. d.o.o. O. da bi bilo odgovorno za kazneno djelo poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. u vezi članka 37. KZ/11. i s člankom 3. stavkom 1. i člankom 10. stavkom 3. Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“ broj 151/03. i 110/07. - dalje ZOPOKD) opisano pod točkom 3. izreke pobijane presude, a optuženi Ž. Č. i da bi počinio kazneno djelo iz članka 294. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/97.) opisano pod točkom 4. pobijane presude.

 

Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećene toplice upućene su da imovinskopravni zahtjev u iznosu od 534.067,22 kn ostvaruju u parnici.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. određeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja, za kaznena djela pod točkama 2., 3. i 4. izreke pobijane presude padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Nasuprot tome, optuženi Ž. Č. i optužena A. K. proglašeni su krivima za počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. opisanog pod točkom 1. izreke i na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. optuženi Ž. Č. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, a optužena A. K. na temelju članka 246. stavka 2. uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena joj je uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženica u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. ZKP/08. optuženi Ž. Č. dužan je oštećenim toplicama na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti iznos od 73.101,00 kn, dok su u preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 12.070,00 kn, oštećene toplice upućene da isti iznos mogu ostvariti u parnici.

 

Na temelju članaka 5. i 77. KZ/11. u vezi s člankom 4. stavkom 1. i člankom 5. stavkom 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. - dalje: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 3.690,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optužena A. K. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., novčani iznos 3.380,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je R. B. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., a koje su počinili optuženi Ž. Č. i optužena A. K. te novčani iznos od 3.000,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je J. Š. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., koje su počinili optuženi Ž. Č. i optužena A. K. te da su novčani iznosi od 3.690,00 kn, 3.380,00 kn i 3.000,00 kn imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo da Republici Hrvatskoj da optužena A. K. novčani iznos od 3.690,00 kn, R. B. novčani iznos od 3.380,00 kn i J. Š. novčani iznos od 3.000,00 kn isplate u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženi Ž. Č. i optužena A. K. dužni su platiti troškove kaznenog postupka, svaki u iznosu od po 4.756,87 kn (na ime troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i putnih troškova svjedoka) te svaki od po 1.000,00 kn sudskog paušala.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o uvjetnoj osudi u odnosu na osuđujući dio presude te zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine u cijelosti i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Protiv te presude u odnosu na točku 1. izreke žalbu je podnio optuženi Ž. Č. po branitelju, odvjetniku D. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na točku 1. izreke preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe podredno da se u tom dijelu pobijana presuda ukine i predmet u tom dijelu uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Žalbu protiv navedene presude u odnosu na točku 1. izreke podnijela je i optužena A. K. po branitelju, odvjetniku Z. D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o oduzimanju imovinske koristi te odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Državni odvjetnik odgovorio je na žalbe optuženih Ž. Č. i A. K., s prijedlogom da se obje žalbe odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi T. S. po branitelju, odvjetniku V. S., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana, uz prijedlog da se branitelja optuženika pozove na javnu sjednicu.

 

Na žalbu državnog odvjetnika odgovor je podnijelo trgovačko društvo „S. H. I.“ d.o.o. po branitelju, odvjetniku D. K., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženog Ž. Č., odvjetnika D. S. te branitelja optuženog T. S., odvjetnika V. S., a u odsutnosti o sjednici uredno obaviještenih zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog Ž. Č., optužene A. K. i njezinog branitelja, odvjetnika Z. D. te optuženog T. S., u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-19).

 

Žalba optužene A. K. je djelomično osnovana, dok žalbe državnog odvjetnika i optuženog Ž. Č. nisu osnovane.

 

Državni odvjetnik u žalbi u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude ističe da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza optužene A. K., optuženog T. S. te financijsko knjigovodstvenog vještačenja te onog što su oni iskazali kao optuženici odnosno svjedoci u tijeku postupka.

 

Navedenu povredu obrazlaže prije svega time što je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo samo obranu optužene A. K. koju je ona dala u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđujućeg dijela pobijane presude, dok je istovremeno potpuno zanemario njezin iskaz dan u istrazi pred državnim odvjetnikom u odnosu na kaznena djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 294. stavka 1. KZ/97. oslobađajućeg dijela pobijane presude, iako je taj iskaz optuženice u cijelosti reproduciran na raspravi nakon što je u odnosu na ta kaznena djela odbila iskazivati i odgovarati na pitanja.

 

Točno je da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo razloge vezane samo za obranu optužene A. K. u odnosu na kazneno djelo koje joj je optužnicom stavljeno na teret i zbog kojeg je pobijanom presudom proglašena krivom, a da pri tome nije naveo dijelove njezinog iskaza danog pred državnim odvjetnikom u odnosu na druga dva kaznena djela koja joj optužnicom nisu stavljena na teret.

 

Međutim, ta okolnost ni na koji način ne dovodi do znatne proturječnosti između odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud naveo u pobijanoj presudi i onih dijelova iskaza koje je optuženica dala tijekom postupka. Prvostupanjski je sud analizirao i valjano obrazložio obranu optuženice u onom dijelu koji se tiče upravo onog kaznenog djela koje je joj stavljeno na teret i pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji se tiču upravo tog kaznenog djela zbog kojeg je ona i proglašena krivom, a ti razlozi nisu proturječni njezinoj obrani danoj tijekom postupka, odnosno u istrazi.

 

Naime, okolnost što prvostupanjski sud nije obrazložio njezin iskaz dan u istrazi u odnosu na kaznena djela koja su stavljena na teret drugim optuženicima u ovom postupku može biti rezultat nepotpuno, a time i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa će se takvi prigovori razmatrati u okviru te žalbene osnove. Stoga nije ostvarena citirana postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire državni odvjetnik.

 

S tim u vezi, niti okolnost što prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije izričito naveo da je na raspravi izveo dokaz reprodukcijom iskaza optužene A. K. danog u istrazi, a nakon što je na raspravi odbila iskazivati i odgovarati na pitanja u odnosu na kaznena djela koja joj se ne stavljaju na teret, nije takvog značaja da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati u pogledu odlučnih činjenica, a samim time da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz navedene osnove, a kako se to tvrdi u žalbi državnog odvjetnika.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud dao valjane razloge iz kojih jasno proizlazi da prihvaća financijsko knjigovodstveno vještačenje i to osobito u dijelu u kojem je vještakinja navela da u spisu predmeta postoje „nesporni“ računi koji se odnose na tisak promidžbenih materijala te da ti računi imaju otpremnice, ali i „sporni“ računi koji se odnose na tzv. intelektualne usluge, odnosno marketinške usluge, osmišljavanje i fotografiranje te grafički dizajn, koji računi nemaju otpremnice, ali da ih nisu niti morali imati s obzirom na vrstu intelektualne usluge koja se obavljala.

 

Također, u obrazloženju se jasno navodi da se na „sporne“ račune odnosi potvrda o preuzimanju fotografskog i grafičkog materijala u digitalnom obliku, što znači da su navedene marketinške usluge stvarno i bile obavljene. Osim toga, prvostupanjski sud je jasno obrazložio i zašto smatra da se „sporni“ i „nesporni“ računi ne preklapaju te da se ustvari radi o dva odvojena posla. Stoga je prvostupanjski sud dao valjane razloge iz kojih prihvaća navedeno vještačenje, kao i da se svih 17 „spornih“ računa odnose na marketinške usluge koje su stvarno i izvršene. Prema tome, niti u ovom dijelu žalba državnog odvjetnika nije osnovana jer sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., kako se to u žalbi tvrdi.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud naveo jasne i valjane razloge iz kojih je prihvaćena obrana optuženog T. S., i to osobito u onom dijelu kada je naveo da je predao sav digitalni materijal na USB sticku svjedoku B. D., a koji materijal predstavlja stvarno obavljene marketinške usluge koje su bile predmetom Ugovora o marketinškim i konzultantskim uslugama od 1. lipnja 2009., kao i daljnje marketinške suradnje, a jednako tako je jasno obrazložio da su fotografije koje se nalaze u spisu predmetom „nespornih“ računa. Stoga niti u tom dijelu nema proturječnih razloga o tim odlučnim činjenicama, a ono što je prvostupanjski sud naveo u cijelosti je u skladu s obranom tog optuženika i financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, kao i ostalim materijalnim dokazima u spisu pa nije počinjena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

 

Ističući da prvostupanjski sud nije dao ocjenu Ugovora o djelu sklopljenog između M. G. i trgovačkog društva toplica, državni odvjetnik smatra da pobijana presuda nema razloga o toj odlučnoj činjenici, zbog čega da je i u tom dijelu ostvarena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Međutim, niti taj žalbeni navod nije osnovan jer je u oslobađajućem dijelu obrazloženja pobijane presude prvostupanjski sud daje valjane, jasne i određene razloge o tome da je marketinške poslove kao i poslove tiskanja promidžbenog materijala za trgovačko društvo toplice obavljalo upravo optuženo društvo „S. H. I.“, dok je M. G. u tri navrata obavljala samo poslove hostesiranja.

 

U žalbi državnog odvjetnika u odnosu na osuđujući dio presude ističe se da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu u odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer obrazloženje odluke o kazni u odnosu na optuženu A. K. nema razloga o odlučnim činjenicama, i to onih koje se odnose na naročito olakotne okolnosti iz članka 48. stavka 2. KZ/11. zbog kojih bi prvostupanjski sud mogao izreći toj optuženici kaznu blažu od zakonskog minimuma.

 

Iako je točno da prvostupanjski sud u obrazloženju nije naveo u čemu se točno sastoje naročito olakotne okolnosti zbog kojih smatra da bi optuženici trebalo izreći blažu kaznu od zakonom propisanog minimuma, iz izreke pobijane presude proizlazi da je primijenio odredbe o ublažavanju, pa sam propust da te okolnosti preciznije obrazloži u pobijanoj presudi ne dovodi do takve procesne povrede zbog koje se ta presuda ne bi mogla ispitati. Osim toga, prilikom ublažavanja kazne zatvora, prvostupanjski je sud naveo olakotne okolnosti, a otegotnih nije našao, što zajedno sa visinom kazne na koju je optuženicu osudio te joj izrekao uvjetnu osudu, upućuje na to da su doista i primijenjene odredbe o ublažavanju kazne. Zbog toga nije ostvarena citirana postupovna povreda na koju državni odvjetnik upire u žalbi.

 

Optuženi Ž. Č. u žalbi podnesenoj u odnosu na osuđujući dio pobijane presude upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. ističući da prvostupanjski sud nije primijenio članak 3. stavak 2. ZKP/08., a što je utjecalo na pobijanu presudu.

 

Protivno tim žalbenim navodima, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da prvostupanjski sud nije bio u dvojbi glede postojanja odlučnih činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona pa nije bilo niti mjesta primjeni pravnih pravila „in dubio pro reo“, odnosno odredbe članka 3. stavka 2. ZKP/08., a koje pitanje je ustvari činjenične naravi.

 

Dakle, okolnost što prvostupanjski sud nije prihvatio ocjenu dokaza kako je to sugerirao optuženik, ne znači povredu članka 3. stavka 2. ZKP/08., već se ustvari radi o žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega žalba optuženog Ž. Č. u ovom dijelu nije osnovana.

 

Nije u pravu optužena A. K. kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer je prvostupanjski sud dao dostatne razloge o utvrđenju subjektivnog elementa na strani optuženice, odnosno njezine izravne namjere na počinjenje kaznenog djela zbog kojeg je proglašena krivom, kao i njezinog svojstva voditeljice knjigovodstva kao odgovorne osobe, kao što je i obrazložio pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 337. stavaka 1. i 3. KZ/97. te kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., vodeći računa o primjeni blažeg zakona.

 

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju žalbe državnog odvjetnika i optuženika.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-19 te nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. koje je stavljeno na teret optuženom Ž. Č., kazneno djelo poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 37. KZ/11. stavljeno na teret optuženom T. S., kao i kazneno djelo poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 37. KZ/11. u vezi s člankom 3. stavkom 1. i člankom 10. stavak 3. ZOPOKD-a stavljeno na teret optuženom društvu „S. H. I.“, državni odvjetnik ističe da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio sve dokaze koji govore u prilog da su ovi optuženici počinili navedena kaznena djela stavljena im na teret, osobito iskaz svjedoka S. W., B. D. i J. Š. te iskaz optužene A. K., kao i financijsko knjigovodstveno vještačenje, zbog čega je donio pogrešan zaključak da nije dokazano da su optuženici počinili navedena kaznena djela.

 

Protivno tim žalbenim navodima, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijanom presudom argumentirano, sveobuhvatno i valjano ocijenjeni dokazi izvedeni na raspravi, na temelju kojih je činjenično stanje pravilno utvrđeno, uz pravilan zaključak kako nije dokazano da su optuženi Ž. Č., optuženi T. S. i optuženo društvo „S. H. I.“ počinili terećena kaznena djela pod točkama 2., 3. i 4. optužnice.

 

Naime, prvostupanjski je sud pravilno cijenio obranu optuženog Ž. Č. iz koje proizlazi da mu je svjedok S. W. ponudio marketinšku suradnju s optuženim društvom „S. H. I.“, koju je optuženik prihvatio sklopivši Ugovor o marketinškim i konzultantskim uslugama 1. lipnja 2009. sa optuženim T. S., nakon što je bio zadovoljan sa nekoliko nesporno odrađenih marketinških poslova od strane te tvrtke.

 

Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnom obranu optuženog T. S. da je svjedok S. W. imao zadatak pronaći kupce pa je tako pronašao i tvrtku toplice, a da je navedena suradnja, nakon sklapanja ugovora između te dvije tvrtke, nastavljena u obliku izdavanja niza promidžbenog materijala, promocije te marketinških usluga. Navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka S. W. te obrane optuženog Ž. Č. i materijalne dokumentacije u spisu u obliku niza računa, fotografija te ostalog marketinškog materijala.

 

Vodeći računa o rezultatima provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, osobito dopune tog vještačenja, s pravom je prvostupanjski sud utvrdio da se marketinška suradnja između toplica i optuženog društva „S. H. I.“ odvijala u dva odvojena posla, o čemu svjedoče „nesporni“  i „sporni“ računi. Dopunom vještačenja je utvrđeno da su tri „sporna“ računa izdana i plaćena za vrijeme trajanja Ugovora od 1. lipnja 2009., dok su ostalih 14 „spornih“ računa izdani i plaćeni nakon isteka trajanja tog Ugovora te je utvrđeno da se svi ti računi odnose na intelektualne usluge. Pojašnjavajući što su intelektualne usluge, vještakinja je navela da one obuhvaćaju osmišljavanje, izradu koncepta, terensko fotografiranje, grafički dizajn te ostale marketinške i konzultantske usluge, a za čije obavljanje nije potrebno da postoje računi s otpremnicama, kao dokaz da su doista i obavljene.

 

Stoga je njezino utvrđenje da računi za te usluge ne trebaju imati privitke u obliku fotografija, brošura te ostalog tiskanog materijala, koji je nužan prilog „nespornim“ računima, jer se ti računi ustvari odnose na otpremu tiskanog materijala. Ono što je također relevantno, a kako je to vještakinja navela, da se „sporni“ i „nesporni“ računi ne preklapaju, pa nisu osnovani žalbeni navodi državnog odvjetnika kako su “sporni“ računi ustvari fiktivni računi koji su paralelno ispostavljani za isporučenu robu, budući da su „sporni“ računi prethodili izdavanju „nespornih“ računa, nakon što su odobrena konkretna grafička rješenja, za obavljene marketinške usluge.

 

Osim toga, vještakinja je navela da se Potvrda o preuzimanju grafičkog i fotografskog materijala iz koje proizlazi da je optuženi T. S. predao na USB sticku svjedoku B. D., voditelju marketinške službe toplica d.d. 1392 arhivirane datoteke u 48 foldera (ukupno 11 GB) materijala ustvari odnosi na te intelektualne usluge koje su onda doista i obavljene. Da je tome tako, potvrđuju i svjedoci Đ. J. i D. Š., grafički dizajneri optuženog društva „S. H. I.“ koji su iskazali da su radili na uslugama osmišljavanja, grafičkog dizajna te ostalim marketinškim djelatnostima u suradnji sa svjedokom B. D., a to potvrđuje navedena arhiva digitalnog materijala. Stoga je prvostupanjski sud, imajući na umu rezultate financijsko knjigovodstvenog vještačenja, s pravom cijenio vjerodostojnom obranu optuženog T. S. koji je naveo da se intelektualne usluge ne mogu matematički kvantificirati i da su stoga i bile određene paušalno, odnosno u iznosu od 15.000,00 kn sa PDV-om, a kako je to bilo i ugovoreno.

 

Okolnost na koji su način dostavljani navedeni računi za marketinške usluge ne dovodi u sumnju pravilno utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu, budući da iz iskaza svjedoka S. W. proizlazi da ih je on znao donositi u toplice d.d., jer se tamo nalazio s obzirom na potrebe fotografiranja, dok su svjedok Đ. J., kao i optuženi T. S. iskazali da su se računi za te usluge slali i elektronskim, odnosno digitalnim putem. Stoga niti žalbena tvrdnja državnog odvjetnika kako je optužena A. K. iskazala da joj je optuženi Ž. Č. davao da plati te račune, a svjedokinja J. Š. da je te račune dobila od optužene A. K. da ih likvidira ne dovode u sumnju zaključak da su te marketinške usluge stvarno bile i obavljene.

 

Jednako tako, nisu osnovani žalbeni navodi državnog odvjetnika da nije bilo razloga da optuženo društvo „S. H. I.“ obavlja marketinške usluge za društvo toplice d.d. jer je te poslove obavljala M. G. Naime, M. G. je prema Ugovoru o djelu obavljala poslove animiranja, hostesiranja te dijeljenja letaka na tri sajma, a ne marketinške i konzultantske usluge te tisak promidžbenog materijala, za što je bilo zaduženo optuženo društvo „S. H. I.“.

 

Niti tvrdnja državnog odvjetnika da svjedok B. D. nije znao da se obavljaju marketinške, odnosno intelektualne usluge ne dovodi u sumnju pravilno utvrđeno činjenično stanje, budući da je navedeni svjedok sam opisao kako je neka idejna rješenja prihvaćao, a neka nije, dok je svjedok Đ. J. naveo da je upravo taj dio posla obavljao sa svjedokom B. D.

 

Nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude zbog kaznenog djela štetnog ugovora iz članka 294. stavka 1. KZ/97. stavljenog na teret optuženom Ž. Č. jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio.

 

U okviru ovog dijela žalbe osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik ističe da je optuženi Ž. Č. bio informatički nepismena osoba te je posao prikupljanja ponuda za informatizaciju društva toplice d.d prepustio optuženoj A. K., umjesto da je taj posao povjerio stručnoj osobi koja ima relevantnih znanja o informatizaciji tvrtke. Osim toga, navodi da je ponuda tvrtke I. C. d.o.o. imala obrazložen program, da se radi o tvrtki koja je specijalizirana za turizam, te je ponudila jeftiniju cijenu od one koju je ponudila tvrtka I. d.o.o. U tom smislu ističe da je prihvaćena ponuda tvrtke koja je skuplja i koja nije imala gotov program, a uz sve navedeno ta tvrtka nije se bavila turizmom. Konačno, napominje i kako je sam stečajni upravitelj naveo da ugrađeni softver nije bio u funkciji pa je morao uvesti kompletno novi softver kako bi mogao provesti stečajni postupak.

 

Protivno takvim žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno analizirao i ocijenio sve provedene dokaze, i to kako one materijalne, tako i personalne, te je, ocijenivši svaki od tih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pravilno utvrdio da nije dokazano da bi optuženi Ž. Č. da je počinio kazneno djelo sklapanja štetnog ugovora iz članka 294. stavka 1. KZ/97.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se ponuda tvrtke I. C. d.o.o. i ponuda tvrtke I. d.o.o. ne mogu smatrati istovjetnim uslugama koje bi se međusobno mogle uspoređivati. Prije svega, ponuda tvrtke I. C. d.o.o. je bila okvirna, preliminarna ponuda za ugradnju i održavanje informatičkog softvera dana bez prethodnog uvida u stvarne potrebe trgovačkog društva toplice d.d., a to proizlazi ne samo iz te ponude u kojoj se navodi da će se točan sadržaj, tip i količina potrebne opreme definirati nakon uvida u stanje i time definirati konačni financijski iznos ponude, već i iz iskaza svjedoka N. I., direktora te tvrtke.

 

Osim toga, navedena je ponuda poslana na traženje optužene A. K. u travnju 2011., a optuženi Ž. Č. ju je odbio jer se radilo o tvrtki koja je bila prostorno udaljena, kako to proizlazi iz obrane Ž. Č. te iskaza svjedoka N. I. Tek kada se ukazala potreba za nužnom informatizacijom tvrtke toplice d.d., a potom i fiskalizacijom, a što nije bilo sporno, tada je optužena A. K., u studenom 2011., pribavila i druge dvije ponude, i to tvrtke K. d.o.o., te I. d.o.o. Ova pravilna utvrđenja suda prvog stupnja proizlaze iz iskaza svjedoka D. H., direktora tvrtke K. d.o.o. te svjedoka Ž. P., direktora tvrtke I. d.o.o.

 

Upravo svjedok Ž. P. naveo je kako ga je nazvala optužena A. K. te je on, nakon razgovora, uvida u stanje programskih rješenja i stvarnu potrebu za informatizacijom toplica d.d., sastavio ponudu koja u konačnoj realizaciji i nije financijski bila mijenjana. Osim toga, s pravom je prvostupanjski prihvatio iskaz tog svjedoka koji je naveo da optuženi Ž. Č. nije odmah prihvatio ponuđenu cijenu, jer mu je bila preskupa, pa mu je dao popust  na ukupnu cijenu ugradnje softvera.

 

Žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da je stečajni upravitelj nakon što je otvoren stečaj nad toplicama d.d. ugradio novi softver ne dovodi u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je sklapanjem Ugovora o ugradnji i održavanju softvera tvrtke I. d.o.o. nastupila šteta za toplice d.d. zbog prihvaćene cijene, budući da iz iskaza svjedoka Ž. P., Š. S. i I. T. jasno proizlazi da je navedeni softver ugrađen i da je funkcionirao, a da su zaposlenici tog društva radili na njegovom održavanju te prilagodbi specifičnih potreba toplica d.d., kao što su i svakodnevno educirali djelatnike toplica d.d. Osim toga, nisu osnovani niti žalbeni navodi da tvrtka I. d.o.o. nije bila dovoljno stručna i kvalificirana za uvođenje softvera, budući da je priložila referentnu listu tvrtki za koje je obavljala informatizaciju.

 

Što se tiče iskaza optužene A. K. danog u istrazi, na koji upire državni odvjetnik, prvostupanjski sud ga s pravom nije posebno cijenio, budući da ista nema drugačijih, relevantnih saznanja o prihvaćanju navedene ponude tvrtke I. d.o.o., osim u dijelu u kojem potvrđuje da je ona prikupljala navedene ponude.

 

Prema tome, a s obzirom na činjenicu da navedene ponude nisu usporedive, budući da se razlikuju i u programskim rješenjima koje su nudile, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije dokazano da bi tvrtki toplice d.o.o. ugradnjom softvera tvrtke I. d.o.o. nastupila šteta koja se očituje u razlici cijena između ponuda te tvrtke i tvrtke I. C. d.o.o.

 

U odnosu na osuđujući dio pobijane presude nije u pravu optuženi Ž. Č. kada ističe da je prvostupanjski sud primjenom pravila iz članka 3. stavka 2. ZKP/08. trebao zaključiti da optuženik nije zadržao iznos od 73.101,00 kn ostvaren izdavanjem fiktivnih putnih naloga za sebe, već da je taj iznos utrošen za poslovanje toplica d.d.

 

Naime, s pravom nije prihvaćena obrana optuženog Ž. Č. da je iznos ostvaren izdavanjem fiktivnih putnih naloga utrošen za poslovanje društva, a koje se sastojalo od plaćanja popravaka, domjenka, naknade za rad članu Nadzornog odbora J. S. te prekršajnih kazni na koje je optuženik osuđen kao fizička osoba.

 

Prije svega, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da su toplice d.d. u svom poslovanju, kako u ugostiteljskoj, restoranskoj i hotelskoj djelatnosti, tako i kroz prodaju ulaznica i organiziranjem različitih svečanosti, ostvarivale gotovinu, a o tome je iskazivao svjedok I. T., pomoćnik direktora toplica d.d. i upravitelj hotela, kao i sami optuženici Ž. Č. i A. K. Osim što navedena okolnost potvrđuje da nije bilo potrebe za pribavljanjem gotovinskih sredstava na način da se izdaju fiktivni putni nalozi, niti iz jednog materijalnog i personalnog dokaza ne proizlazi da su tako pribavljena sredstva i bila doista utrošena za konkretne troškove poslovanja tvrtke toplica d.d.

 

Činjenica što su svjedoci M. M., I. A. i B. D. naveli da im je rečeno da su navedeni iznosi na ime fiktivnih putnih naloga namijenjeni poslovanju tvrtke toplice d.d., pa su oni i zbog toga pristali da se na njihova imena i izdaju ti nalozi, ne znači samo po sebi da su tako pribavljeni gotovinski iznosi doista potrošeni na taj način. Niti sam optuženik ne nudi konkretne dokaze u tom smjeru, već priznaje kako on nije izdavao nikakve potvrde o tome za što je terećeni iznos novca i potrošen.

 

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud trebao pribaviti podatak o prekršajnoj osuđivanosti optuženika, budući da u spisu već prileži izvadak iz prekršajne evidencije za tog optuženika. Unatoč tome, neprihvatljiva je tvrdnja optuženika da je novčane kazne koje je platio zbog prekršaja koje je počinio kao direktor, odnosno fizička osoba i time ga potrošio za poslovanje tvrtke, budući da optuženik te prekršajne kazne ionako ne može plaćati financijskim sredstvima tvrtke i one ne ulaze u redovne troškove poslovanja.

 

Nije osnovan niti navod optuženog Ž. Č. kako je svaki mjesec davao 2.000,00 kn J. S., članu Nadzornog odbora toplica d.d. na ime fiktivnih putnih naloga, pa da je time navedeni iznos ustvari trošio za poslovanje tvrtke.

 

Naime, tvrtka toplice d.d. je u inkriminirano vrijeme nesporno bila u blokadi, što je dovelo do njezinog stečaja, a to znači da navedena zakonska obveza isplate naknade za rad članu nadzornog odbora koja u vrijeme blokade nije mogla biti ispunjena redovnim putem, sve i da je isplaćena kroz fiktivne putne naloge, i dalje egzistira kao zakonska obveza isplate u stečajnom postupku. Osim toga optuženik Ž. Č. u tijeku prvostupanjskog postupka nije predlagao da se na ove okolnost ispita J. S., a optužena A. K. ne potvrđuje obranu optuženog Ž. Č. u dijelu u kojem on tvrdi da je taj novčani iznos predavao putem optužene A. K. J. S. na ime naknade za njegov rad. Stoga je pravilno utvrdio prvostupanjski sud da optuženik terećeni iznos nije potrošio za poslovanje tvrtke, čak i da je doista predavao terećeni iznos na ime naknade za rad članu Nadzornog odbora.

 

Kraj takvog stanja stvari, nije osnovan niti žalbeni navod optuženika da je trebalo pribaviti podatak je li J. S. bio član Nadzornog odbora toplica d.d., budući da taj podatak proizlazi iz izvatka iz sudskog registra.

 

Zbog toga nije osnovana žalba optuženog Ž. Č. podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

U pogledu optužene A. K., sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da ona kao voditeljica knjigovodstva, koja je sastavljala fiktivne putne naloge u dogovoru sa optuženim Ž. Č., nije postupala s pozornošću savjesnog i urednog gospodarstvenika u interesu toga društva.

 

Međutim, ovaj drugostupanjski sud smatra da je uloga optužene A. K. u počinjenju djela iz točki 1. pomagačka, a ne supočiniteljska, a što pravilno ističe optuženica u žalbi, pri čemu je imao na umu i činjenicu da je optuženica bila voditeljica knjigovodstva trgovačkog društva toplice d.d., a ne direktorica tog društva, koju dužnost je imao optuženi Ž. Č., direktor te tvrtke.

 

Nije sporno da optuženi Ž. Č. ne bi mogao učinkovito realizirati izdavanje fiktivnih putnih naloga bez pomoći optužene A. K., koja je kao voditeljica knjigovodstva sačinjavala takve putne naloge s neistinitim podacima o mjestu, vremenu, osobama koje su „obavile“ službeno putovanje te trošku putovanja u traženom iznosu, a upravo te radnje su bile takvog karaktera da su omogućile optuženom Ž. Č. ostvarenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju.

 

Stoga je optužena A. K. koja je i sama detaljno opisala kako je pomagala optuženiku pronaći zaposlenike na čija će se imena izdavati fiktivni putni nalozi, obavljajući radnje kojima se aktivno pridonosi počinjenju kaznenog djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., bila svjesna da optuženog Ž. Č. podupire u njegovoj protupravnoj djelatnosti i svoje pomagateljske uloge što je i htjela, a ujedno je bila i svjesna svih bitnih obilježja kaznenog djela glavnog počinitelja. Iako se radi o dogovornom postupanju ovih optuženika prema prihvaćenoj teoriji „vlasti nad djelom“, optužena A. K. samo pridonosi počinjenju predmetnog kaznenog djela, tako da je ona samo pomagač u smislu odredbe članka 38. KZ/11., a ne supočiniteljica u smislu članka 36. stavka 2. KZ/11.

 

Stoga je u tom dijelu trebalo prihvatiti žalbu optužene A. K. te pobijanu presudu preinačiti u pravnoj oznaci djela u odnosu na optuženu A. K. kao u točki I. izreke ove presude.

 

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu u odluci o uvjetnoj osudi u odnosu na optuženog Ž. Č., ističući da je prvostupanjski sud trebao više vrednovati činjenicu da je taj optuženik osuđivan zbog kaznenog djela iz članka 626. Zakona o trgovačkim društvima, da nije vratio znatnu imovinsku korist koju je ostvario činjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., kao i njegovu upornost u protupravnom postupanju.

 

Iako se optuženi Ž. Č. i optužena A. K. izrijekom ne žale zbog odluke o kazni, žalba optuženog Ž. Č. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i žalba optužene A. K. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog te osnove (članak 478. ZKP/08.).

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da optuženog Ž. Č. treba strože kazniti, odnosno izreći mu bezuvjetnu kaznu zatvora, a jednako tako nema niti opravdanja za blaže kažnjavanje optuženika. Prvostupanjski je sud, protivno žalbenim navodima, pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti na strani tog optuženika koje, prema odredbi članka 47. stavka 1. KZ/11., utječu na izbor vrste i mjere kazne.

 

Naime, prvostupanjski je sud olakotnim cijenio činjenicu da se radi o sudioniku Domovinskog rata koji je odlikovan i Spomenicom Domovinskog rata te ordenom Danice s likom Marka Marulića, da je u dobi od ... godina, kao i njegovo primjereno držanje pred sudom, dok je otegotnim cijenio dosadašnju osuđivanost zbog kaznenog djela iz članka 626. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima. Imajući na umu navedene okolnosti na strani optuženog Ž. Č., pa i činjenicu da je priznao sačinjavanje svih 53 fiktivna putna naloga, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine primjerena počinjenom kaznenom djelu, ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje i pogodna da ostvari svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije potrebno izvršenje kazne zatvora, već je optuženiku primjerenije izreći uvjetnu osudu prema članku 56. KZ/11., jer se po uvjerenju ovog drugostupanjskog suda može očekivati da optuženik, i bez izvršenja kazne, ubuduće neće činiti kaznena djela.

 

Upravo kaznom zatvora u trajanju od jedne godine s rokom provjeravanja od tri godine na odgovarajući način će se izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Osim toga, rok kušnje od tri godine, s obzirom na vrijeme koje je proteklo od počinjenja kaznenog djela, ovaj drugostupanjski sud drži primjerenim za provjeru svoje prognoze kako će se svrha kažnjavanja postići i bez izvršenja kazne.

 

Optuženoj A. K. svakako je trebalo cijeniti naročito olakotnim činjenicu da se radi o neosuđivanoj osobi, njezino primjereno držanje pred sudom, okolnost da je priznala sačinjavanje 53 fiktivna putna naloga, ali i njezinu pomagateljsku ulogu. Na strani te optuženice nema otegotnih okolnosti. Stoga je uslijed preinake pravne oznake, trebalo u povodu žalbe te optuženice, a po službenoj dužnosti  izreći joj kaznu zatvora ispod zakonom propisanog minimuma, odnosno u trajanju od osam mjeseci, jer je ta kazna zatvora primjerena počinjenom kaznenom djelu, ličnosti počiniteljice te stupnju njezine krivnje i pogodna da ostvari svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je optuženici primjereno izreći uvjetnu osudu prema članku 56. KZ/11., jer se može očekivati da optuženica, i bez izvršenja kazne, ubuduće neće činiti kaznena djela.

 

Upravo kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci s vremenom provjeravanja od dvije godine na odgovarajući način će se izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Osim toga, rok kušnje od dvije godine, s obzirom na vrijeme koje je proteklo od počinjenja kaznenog djela, ovaj drugostupanjski sud drži primjerenim za provjeru svoje prognoze kako će se svrha kažnjavanja postići i bez izvršenja kazne.

 

Optužena A. K. ističe da žalbu podnosi zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi ne navodeći razloge.

 

Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, ista je osnovano oduzeta od optužene A. K., J. Š. i R. B.

 

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u povodu podnesenih žalbi državnog odvjetnika, optuženog Ž. Č. te optužene A. K. u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. te je našao da je u odluci o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u odnosu na optuženu A. K., J. Š. i R. B. primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

 

Naime, odluka prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno da novčani iznos od 3.690,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optužena A. K. ostvarila počinjenjem kaznenog djela, novčani iznos od 3.380,00 kn koji je R. B. i novčani iznos od 3.690,00 kn koji je J. Š. ostvarila kaznenim djelom koje su počinili optuženici Ž. Č. i A. K. i da postaje imovina Republike Hrvatske te im je naloženo da navedene iznose isplate Republici Hrvatskoj, donesena je pozivom na odredbe članka 4. ZPOIK-a koji je prestao važiti.

 

Međutim, od 27. srpnja 2017. kao dana stupanja na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (dalje: ZPVZPOIK) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (oba objavljena u „Narodnim novinama“ broj 70/17.), oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom propisano je odredbama članaka 557. do 563. ZKP/08.-17. Kako je, dakle, prije pravomoćnosti pobijane presude izmijenjen zakon koji uređuje postupak oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, a člankom 2. ZPVZPOIK-a propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak, trebalo je, u povodu žalbe državnog odvjetnika, optuženog Ž. Č. i optužene A. K., a po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi, kao pod točkom III. izreke pobijane presude.

 

Optužena A. K. u uvodu žalbe ističe da se ista podnosi i zbog odluke o troškovima, pri čemu ne navodi u čemu bi se sastojala navedena povreda.

 

Budući da je optuženica proglašena krivom zbog počinjenja kaznenog djela, to je pravilno prvostupanjski sud istu obvezao i na plaćanje troškova kaznenog postupka.

 

Slijedom svega navedenog, trebalo je u skladu s odredbom članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19., presuditi kao u izreci pobijane presude.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.