- 1 -              Rev-x 970/2013-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 970/2013-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. b. d.d. S., zastupane po punomoćniku L. A., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Carinske uprave RH, Carinarnice Z., zastupane po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, radi utvrđenja, rješavajući reviziju tuženice izjavljenu protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 1998. poslovni broj Gž-7708/96-2, kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 5. srpnja 1996. poslovni broj P-735/96, u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženice Republike Hrvatske izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7708/96-2 od 29. rujna 1998. kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

1. Odbacuje se revizija tuženice Republike Hrvatske izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7708/96-2 od 29. rujna 1998.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja S. b. d.d. za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđeno je da tužitelj S. b. d.d. S. nije u obvezi po izdanoj garanciji broj ... od 30. prosinca 1994. za osiguranje namirenja dospjelih iznosa carine i drugih opterećenja pri uvozu robe, koja je garancija izdana carinskom obvezniku T. d.o.o. Z., u korist Ministarstva financija, Carinske uprave RH, Carinarnice Z., a da slijedom toga Zavod za platni promet – Poslovnica ... – S., neće postupiti, te joj se zabranjuje da postupi po zahtjevima za naplatu dospjelih a nepodmirenih carinskih obveza s naslova carinske deklaracije i to po rješenjima i iznosima a sve pobliže opisano u toj točci izreke, a što ukupno iznosi 5.197.701,76 kn s kamatom kako je ona zatražena navedenim zahtjevima, a tuženiku se trajno zabranjuje naplata po navedenoj garanciji. Ujedno je naloženo tuženici da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 398.730,00 kn u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana, te potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. i II. izreke.

 

Protiv navedene presude reviziju je izjavila tuženica pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je prihvatiti reviziju, te preinačiti nižestupanjske presude tako što bi se tužbeni zahtjev tužitelja odbio, a podredno da se one ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj se ovoj usprotivio smatrajući reviziju neosnovanom, pa je predložio da se ona odbije, a tužitelju dosudi trošak ovog odgovora.

 

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-401/06 od 25. travnja 2006. prihvaćena je revizija tuženice, preinačene su nižestupanjske presude i odbijen je tužbeni zahtjev. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je, u svojoj odluci, pravni stav da ako je osnova plaćanja carine nastala unutar roka važenja garancije, da je banka kao izdavatelj garancije dužna podmiriti nastalu obvezu plaćanja carine bez obzira što je naplata zatražena izvan roka garancije a sve sukladno odredbi čl. 1083. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91 i 3/94 – dalje u tekstu: ZOO), čl. 19. st. 1. toč. 3. čl. 247. i čl. 287. Carinskog zakona ("Narodne novine", broj 53a/91, 33/92, 40/92 i 61/92 – dalje u tekstu: CZ), odluci Vlade Republike Hrvatske o uvjetima za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom prije obračuna i naplate carine i drugih opterećenja pri uvozu robe ("Narodne novine", broj 63/92 – dalje u tekstu: Odluka), a koja je donesena temeljem CZ, Upute o korištenju garancije kao jamstva za namirenje dospjelih carinskih obveza ("Narodne novine", broj 63/92 i 1/95 – dalje u tekstu: Uputa), a koje su donesene temeljem Odluke i CZ, kao i dotadašnjoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-103/98, Gzz-87/01, Rev-2838/99).

 

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-357/2007 od 14. studenog 2007. usvojena je ustavna tužba, ukinuta je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-401/06 od 25. travnja 2006. i predmet je vraćen Vrhovnom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud u svojoj odluci polazi od toga da je sporna bankarska garancija izdana prema Uputi iz 1992. tj. prije stupanja na snagu Upute iz 1995. zbog čega da se na konkretan slučaj ne odnosi Uputa iz 1995. pa se pitanje roka njezina važenja ne može prosuđivati prema tom propisu, a kako to čini Vrhovni sud. Ujedno smatra da je Vrhovni sud, ocjenjujući osnovanost revizije u konkretnom slučaju, ispustio iz vida odredbu čl. 1083. st. 1. ZOO koja propisuje da je izdavatelj bankarske garancije dužan namiriti obvezu samo ako su ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji, te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske temeljio svoje stajalište na neprihvatljivom tumačenju i primjeni propisa koji u vrijeme izdavanja sporne garancije nije bio na snazi, čime je povrijedio podnositeljičino pravo na jednakost pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava.

 

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1343/07 od 31. ožujka 2009. prihvaćena je revizija tuženice, preinačene su nižestupanjske presude i odbijen je tužbeni zahtjev time da je Vrhovni sud odlučio na isti način kao i u prijašnjoj presudi poslovni broj Rev-401/06 od 25. travnja 2006. ali je iz obrazloženja svoje odluke ispustio navesti Uputu iz 1995. (sve u primjeni odredbe čl. 77. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu). Ujedno u svojoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima stav da prednost pri odlučivanju u ovoj pravnoj stvari ima Carinski zakon kao lex specialis i Odluka Vlade Republike Hrvatske kao i Uputa iz 1992. koji akti su doneseni na temelju Carinskog zakona jer da Zakon o obveznim odnosima za konkretan slučaj predstavlja opći propis koji regulira pitanje bankarske garancije općenito ali ga Carinski zakon regulira posebno i time ne uvodi u pravni sustav neku novu vrstu garancije koja bi bila suprotna općim načelima tog instituta.

 

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4449/2010 od 27. rujna 2013. usvojena je ustavna tužba, ukinuta je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1343/2007 od 31. ožujka 2009. i predmet je vraćen Vrhovnom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud izražava pravno stajalište da je bankarska garancija broj: ... od 30. prosinca 1994. (bankarska garancija na „prvi poziv“) izdana prema obrascu propisanom Odlukom o uvjetima za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom prije obračuna i naplate carine i drugih opterećenja pri uvozu robe i Uputom/92. te s rokom važenja od 1. siječnja do 31. prosinca 1995. pa da se radi o "apstraktnom" instrumentu kod kojega obveza plaćanja ne proizlazi iz transakcije za koju je garancija izdana, već iz same garancije. Kako u konkretnom slučaju garancija sadrži rok važenja, tada je rok unesen u garanciju jedan od bitnih uvjeta garancije, te po proteku roka važenja garancije, korisnik garancije ne može s uspjehom tražiti od izdavatelja namirenje obveze, a sve sukladno odredbi čl. 1083. ZOO.

 

Slijedom navedenog, Vrhovni sud republike Hrvatske imajući u vidu isključivo odredbu čl. 77. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu kojom je određeno da „pri donošenju novog akta nadležno tijelo je obvezno poštovati pravna stajališta Ustavnog suda izraženog u odluci kojom ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe“, ponovno je odlučio o reviziji poštujući pravno stajalište Ustavnog suda da se predmet spora ima razriješiti samo kroz primjenu općih propisa obveznog prava.

 

Slijedom navedenog, revizija nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a s obzirom na vrijeme nižestupanjskog presuđenja, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje u tekstu: ZPP) sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka na kojega je tada ovaj sud pazio po službenoj dužnosti.

 

Nesporno je da je tužitelj izdao bankarsku garanciju carinskom obvezaniku T. d.o.o. Z., broj ... od 30. prosinca 1994., a za osiguranje namirenja dospjelih svota carine i drugih opterećenja pri uvozu robe. Nesporno je i da je u garanciji naveden rok važenja od 1. siječnja 1995. do 31. prosinca 1995. Isto tako je nesporno da je tužena na temelju navedene garancije Zavodu za platni promet, Podružnici S., dostavila zahtjev za naplatu neplaćenih carina od strane carinskog obveznika T. d.o.o. u ukupnom iznosu od 5,197.701,76 kn, i to 4. siječnja 1996. i 16. siječnja 1996.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tužbeni zahtjev osnovan uz obrazloženje da se radi o garanciji sa određenim rokom važenja pa se naplata za dospjela potraživanja carine mogla tražiti samo unutar garancijskog roka i to bez obzira na to što je obveza plaćanja nastala nakon važenja garancije kada je postala pravomoćna i izvršna. Kako je ta obveza postala pravomoćna i izvršna nakon proteka roka navedenog u garanciji, a što opet znači da je ista dospjela tek tada, to za takvu obavezu tužena nije mogla tražiti naplatu po izdanoj garanciji čiji rok je vrijedio do 31. prosinca 1995.

 

Odredbom čl. 1083. stavkom 1. ZOO, propisano je da se bankarskom garancijom obvezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treća osoba ne ispuni obvezu o dospjelosti namiriti obvezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji.

 

Odredbom čl.1087. stavkom 1. ZOO propisano je da ako bankarska garancija sadrži klauzulu 'bez prigovora', 'na prvi poziv' ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obvezi.

 

Bankarska garancija broj: ... od 30. prosinca 1994. izdana je prema obrascu propisanom Odlukom o uvjetima za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom prije obračuna i naplate carine i drugih opterećenja pri uvozu robe i Uputom /92 te s rokom važenja od 1. siječnja do 31. prosinca 1995.

 

U konkretnom slučaju riječ je o bankarskoj garanciji na 'prvi poziv' što znači da je riječ o 'apstraktnom' instrumentu kod kojega obveza plaćanja proizlazi iz same garancije. Garancija je izdana kao osiguranje za naplatu carine i drugih uvoznih pristojbi ako ih ne podmiri carinski obveznik. Apstraktni karakter tog bankarskog instrumenta ima za posljedicu da banke moraju platiti iznos na koji su pozvane, neovisno o tome je li carinski obveznik platio svoju carinsku obvezu, te u nemogućnosti pozivanja na razloge iz temeljne transakcije.

 

Ako garancija sadrži rok važenja (kao u konkretnom slučaju), tada je rok unesen u garanciju jedan od bitnih uvjeta garancije, te po proteku roka važenja garancije, korisnik garancije ne može s uspjehom tražiti od izdavatelja namirenje obveze. Prema Uputi/92. koja je bila na snazi u vrijeme izdavanja sporne bankarske garancije, garancija sadrži rok njezina važenja.

 

Slijedom navedenog, tužitelj nije dužan ispuniti obvezu prema uvjetima izdane garancije broj ... jer se radi o bankarskoj garanciji svoje vrste koja se izdaje pod uvjetima čl. 1083. ZOO.

 

Valjalo je zato odbiti reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude, a pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7708/96-2 od 29. rujna 1998. odbijena je žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-735/96 od 5. srpnja 1996. kojim je prigovor tuženika protiv rješenja kojim je određena privremena mjera odbijen kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je podnijela tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je prihvatiti reviziju, te preinačiti nižestupanjsku odluku, a podredno da se ukinu nižestupanjske odluke i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Odredbom čl. 9. Zakona o izvršnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 – dalje u tekstu: ZIP) određeno je da protiv pravomoćne odluke donesene u postupku izvršenja i osiguranja nije dopuštena revizija. Odredbom čl. 309. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96) određeno je da će se postupci u tijeku dovršiti po odredbama zakona koji su važili do stupanja na snagu tog zakona (11. kolovoza 1996.).

 

S obzirom da je postupak osiguranja započeo 7. veljače 1996., revizija tuženice u ovom predmetu nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 400. st. 3. ZPP i čl. 14. ZIP-a riješeno kao u izreci pod točkom 1.

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.), pa je stoga odlučeno kao u točci 2. izreke rješenja.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.