- 1 -              Revt 419/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 419/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. š. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i p. d.o.o., Z., protiv tuženika A. L. o. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik S. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7403/15-4 od 18. travnja 2017., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3581/14 od 15. srpnja 2015. na sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Djelomično se prihvaća revizija tuženika i ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7403/15-4 od 18. travnja 2017. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3581/14 od 15. srpnja 2015. u toč. I. izreke, a za dosuđeni iznos od 148.096,89 kn, s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, kao i u dijelu kojim su potvrđene toč. III. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 164,70 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos i toč. IV. izreke prvostupanjske presude te se ukida i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3581/14 od 15. srpnja 2015. u toč. I. izreke, za dosuđeni iznos od 148.096,89 kn, sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, kao i toč. III. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 164,70 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos i toč. IV. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka nastalim povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Djelomično se odbacuje revizija tuženika izjavljena protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7403/15-4 od 18. travnja 2017., kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom u toč. I. izreke, održan na snazi platni nalog sadržan u točki I. rješenja Javnog bilježnika V. P. iz Z., poslovni broj Ovrv-216/14 od 18. ožujka 2014. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 231.347,45 kn sa zateznim kamatama na iznos od 148.096,89 kn od 1. svibnja 2012. do isplate, a na iznos od 83.250,56 kn od 1. svibnja 2013. do isplate, po stopi pobliže opisanoj u istoj toč. izreke, kao i naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.454,34 kn sa zateznim kamatama počevši od 18. ožujka 2014. do isplate. Toč. II. izreke ukinut je platni nalog sadržan u točki I. spomenutog rješenja Javnog bilježnika V. P. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.300,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 18. ožujka 2014. do isplate, te je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Toč. III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 164,70 kn sa zateznim kamatama na taj iznos od 1. svibnja 2012. do isplate te iznos od 73.841,27 kn, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 13.500,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže opisano u istoj toč. izreke. Toč. IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

 

Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe, sadržana u podnesku tužitelja od 3. srpnja 2014. i 8. kolovoza 2014.

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. III. i IV. izreke, dok je drugostupanjskim rješenjem, u toč. I. izreke, potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe, a u toč. II. je odbačena kao nepravovremena tuženikova dopuna žalbe od 16. prosinca 2016.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 88/05, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da ju podnosi zbog pravnog pitanja koje je, po njegovoj ocjeni, važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno da se ukine samo drugostupanjska ili obje nižestupanjske odluke i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj istu predlaže odbiti kao neosnovanu. Traži troškove za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj izvanrednoj reviziji stranka u smislu čl. 382. st. 3. ZPP treba, ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Revident postavlja slijedeće pravno pitanje:

 

- Da li je pravni stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iznesen u odluci Pž-7403/15-4 od 18. travnja 2017., prema kojemu tražbine naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma za prethodnu godinu dospijevaju 30. travnja naredne godine, u protivnosti sa odredbama čl. 62. st. 2. Zakona o šumama i čl. 3. Pravilnika o načinu obračuna, obrascima, posebnom računu i rokovima uplate naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma, prema kojima svaki pojedini obrok akontacije predstavlja samostalno potraživanje koje dospijeva tromjesečno na točno određeni dan?

 

Kao revizijske razloge tuženik navodi da je u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2246/13-2 od 10. kolovoza 2016. zauzeto shvaćanje različito od shvaćanja iz pobijane odluke.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija tuženika u dijelu koji se odnosi na drugostupanjsku presudu dopuštena.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma za 2011., 2012. i 2013. godinu po osnovi Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 140/05, 82/06, 129/08, 80/10 i 124/10, dalje ZŠ), koja naknada se plaća unaprijed, kao akontacija, pri čemu je u revizijskoj fazi postupka sporna zastara predmetnog potraživanja za 2011., koje je tužitelju dosuđeno u iznosu od 148.096,89 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. svibnja 2012. do isplate.

 

Na temelju ispisa bilance i računa dobiti i gubitka tuženika za 2011., a uzimajući u obzir postotke od osnovice za obračun propisane odredbama ZŠ i Pravilnika o načinu obračuna, obrascima i rokovima uplate naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma (Narodne novine broj 22/07, 84/10, dalje: Pravilnik) prvostupanjski je sud, pozivajući se na čl. 62. st. 1. ZŠ i čl. 2. Pravilnika, odbio tuženikov prigovor zastare i prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje za 2011. u iznosu od 148.261,59 kn, sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. svibnja 2012. do isplate i u tom dijelu održao na snazi platni nalog. Obrazlažući razloge zbog kojih nije prihvatio tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o akontaciji naknade koja se plaća tromjesečno i dospijeva tijekom godine i to do 30. travnja, 30. lipnja, 30. rujna i 30. prosinca, dok se konačni obračun vrši do 30. travnja naredne godine pa se, stoga, potraživanje tužitelja po osnovi ove naknade smatra povremenim davanjem koje se ne isplaćuje u obrocima, uslijed čega se na takvu tražbinu primjenjuje zastarni rok od 3 godine propisan odredbom čl. 226. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 dalje: ZOO). Dodaje da plaćanje u akontacijama ne predstavlja obročno plaćanje novčane tražbine, jer je kod obročne tražbine unaprijed poznat ukupan iznos obveze koji je obveznik dužan platiti u obrocima, dok plaćanje akontacije podrazumijeva isplatu prije konačnog obračuna ukupne visine obveze.

 

Drugostupanjski je sud prihvatio izložene razloge prvostupanjskog suda, na temelju ovlaštenja iz čl. 375. st. 5. ZPP.

 

Takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

 

Odredbom čl. 62. st. 1. ZŠ propisano je da pravne i fizičke osobe koje u Republici Hrvatskoj obavljaju gospodarsku djelatnost plaćaju naknadu za korištenje općekorisnih funkcija šuma. Prema st. 2. istog čl. ta se je naknada za 2011. (od 1. srpnja 2010.) plaćala u visini 0.0525% ukupnog prihoda tuženika.

 

Prema čl. 3. st. 1. Pravilnika akontacija naknade plaća se tromjesečno na poseban račun trgovačkog društva, za namjene iz članka 64. Zakona o šumama, u sljedećim rokovima: 1.) za razdoblje 1. 1. – 31. 3. do 30. 4.; 2.) Za razdoblje od 1. 4 – 30. 6. do 30.6.; 3.) za razdoblje 1. 7. – 30. 9. do 30. 9.; 4.) za razdoblje 1. 10. – 31. 12. do 31. 12. Dakle, navedenom je odredbom dospijeće akontacija izričito propisano.

 

Nadalje, prema čl. 3. st. 2. Pravilnika zaduženje obveznika za iznos tromjesečne akontacije u tekućoj godini vrši se na temelju konačnog obračuna na obrascu OKFŠ za prethodnu godinu. Prema st. 3. istog čl. konačni obračun OKFŠ vrši se za razdoblje 1. 1. – 31. 12., a razliku obveznik treba uplatiti do 30. 4. naredne godine (čl. 3. st. 4. Pravilnika) čime je dospijeće razlike akontacije također određeno. Naposljetku, propisano je da se u slučaju prekoračenja rokova određenih ovim člankom, zaračunava zakonska zatezna kamata (čl. 3. st. 6. Pravilnika).

 

Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi, ukazuje se pravilnim tvrdnja revidenta da u konkretnom slučaju zastara teče od dana dospijeća svakog pojedinog obroka akontacije, kao dana od kojega je tužitelj kao vjerovnik mogao tražiti ispunjenje obveze od tuženika kao dužnika (čl. 215. st. 1. ZOO), pri čemu se, prema citiranoj odredbi čl. 3. st. 1. Pravilnika, akontacija naknade dijeli na obroke koji se plaćaju tromjesečno i to: do 30. travnja za prvo tromjesečje, do 30. lipnja za drugo tromjesečje, do 30. rujna za treće tromjesečje i do 31. prosinca za četvrto tromjesečje, dok možebitno nastala razlika dospijeva 1. svibnja naredne godine.

 

Valja naglasiti da time što je odredbom čl. 3. st. 3. Pravilnika propisano da se konačni obračun naknade vrši za razdoblje od 1. siječnja – 31. prosinca, a dostavlja se trgovačkom društvu do 30. travnja naredne godine, nije stavljena van snage odredba st. 1. istog čl. prema kojoj se akontacija naknade plaća po tromjesečjima, a iz st. 6. istog čl. ne proizlazi da bi predmetni tromjesečni rokovi bili izuzeti iz primjene tog st., odnosno da se na njih ne bi primjenjivalo pravilo o zaračunavanju zateznih kamata (dakle po dospijeću) ako se protekom svakoga od tih tromjesečnih rokova odgovarajući obrok akontacije ne plati. Stoga ih sudovi nisu samoinicijativno mogli izuzeti iz primjene u ovom konkretnom slučaju.

 

Budući da su nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, propustili ocijeniti je li nastupila zastara dijela tužiteljevog potraživanja za pojedina tromjesečja u 2011. (imajući u vidu da je ovršni prijedlog u ovom konkretnom postupku podnesen 18. ožujka 2014.), i kolika je, imajući navedeno na umu, točna visina onih obroka ili dijela obroka akontacije predmetne naknade za 2011. koji, eventualno, ne bi bili u zastari, nije bilo uvjeta za preinačavanje drugostupanjske odluke, već je primjenom čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude u tom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku nižestupanjski će sudovi ponovo ocijeniti tuženikov prigovor zastare s obzirom na dospijeće svakoga obroka akontacije predmetne naknade po pojedinim tromjesečjima u 2011., a imajući u vidu da je ovršni prijedlog u ovom konkretnom postupku podnesen 18. ožujka 2014. i, shodno tome, donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku.

 

Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U odnosu dio revizije tuženika kojim se pobija drugostupanjsko rješenje kojim je, u toč. I. izreke, potvrđeno prvostupanjsko rješenje o dopuštanju preinake tužbe iz podneska tužitelja od 3. srpnja 2014. i 8. kolovoza 2014., valja reći da se tim rješenjem postupak ne završava pa protiv takvog rješenja nije dopuštena revizija. Stoga je reviziju tuženika u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 392. b. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 1. i 3. ZPP, valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

U odnosu na dio revizije kojim se pobija drugostupanjsko rješenje kojim je, u toč. II. izreke, odbačena kao nepravovremena tuženikova dopuna žalbe od 16. prosinca 2016. podnesena protiv prvostupanjske presude, valja reći da predmetna revizija u odnosu na to rješenje ne sadržava određeno navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, a revizijski sud nije ovlašten iz ukupno izloženih navoda u reviziji kreirati pravna pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ako ih sam revident u reviziji nije određeno naznačio. Stoga, u tom dijelu, nije ispunjena niti prva pretpostavka za razmatranje osnovanosti izjavljene revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP pa ju je na temelju čl. 392.b. st. 2. ZPP valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.