- 1 -              Rev 2663/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2663/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. A. iz D., koju zastupa punomoćnik M. P. dipl. iur. u sindikatu protiv tuženika H.-H. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica L. V. dipl. iur., radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu ugovora o radi i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-684/18-2 od 3. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1235/17-45 od 30. ožujka 2018., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud je sudio da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice nije dopuštena, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao i naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na rad, na radno mjesto operater I ili drugog odgovarajućeg radnog mjesta prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužiteljice, uz naknadu parničnog troška tužiteljici u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tuženika te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnične troškove uključivši troškove revizije.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj je općenito naveo da pobija presudu zbog tog revizijskog razloga, a u obrazloženju je određeno naveo samo bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, pa je pobijana presuda ispitana samo u odnosu na te bitne povrede (arg. iz čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koji se pozvao tuženik, postoji kada presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Ovaj sud je našao da u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena navedena apsolutno bitna povreda odredaba postupka.

 

Revizijskim navodima se u obrazloženju revizijskog razloga zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja i zaključci sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile otkazu tužiteljevog ugovora o radu.

 

Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe Zakona o radu glede postojanja opravdanog razloga za otkaz i primjene kriterija kod odluke o tome kojem će radniku otkazati ugovor.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme

 

- da je radila na radnom mjestu operater I, divizija mreža na području Dubrovačko-neretvanske županije

 

- da je tužiteljici otkazan ugovor o radu jer je zbog tehnološkog unapređenja poslovanja uvođenjem novih aplikativnih rješenja došlo do smanjenja opsega poslova radnog mjesta Operater I

 

- da je uvidom u Program zbrinjavanja viška radnika s tablicom o ostvarenom broju bodova za tužiteljicu i usporedive radnike utvrđeno da je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji utvrđeno postojanje 8 izvršitelja na radnom mjestu Operater I a kao višak je utvrđeno 7 izvršitelja dakle kod tuženika je postojala potreba za jednim operaterom I u diviziji mreža na području te županije

 

- da je tuženik na tom radnom mjestu zadržao A. V. koja je nakon ocjenjivanja ostvarila najveći broj bodova

 

- da Radničko vijeće smatra da tuženik postupak savjetovanja oko utvrđivanja viška radnika i donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika nije proveo sukladno odredbi čl. 120 ZR niti je tuženik sukladno odredbi čl. 149. ZR radničkom vijeću dostavio potpune podatke nužne za donošenje odluke utvrđivanja viška radnika

 

- da tuženik nije proveo savjetovanje s radničkim vijećem u odnosu na postupak uvođenja novih aplikativnih rješenja, e-arhiviranja,e-okružnica, e-zahtjevnica i e-naljepnica

 

- da je tuženik propustio radničkom vijeću dostaviti i pojasniti kriterije kvalitete, stručnosti i učinkovitosti u ocjenjivanju radnika a koji je uzeo kao primaran i koji nosi znatno veći broj bodova od zakonskih kriterija.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i zaključio da je odluka o otkazu nedopuštena jer tuženik nije proveo savjetovanje s radničkim vijećem u odnosu na postupak uvođenja novih aplikativnih rješenja odnosno o promjeni u organizaciji i načinu rada u smislu odredbe čl. 149. st. 3. toč. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 – dalje: ZR)zbog koje bi  tuženik bio dužan savjetovati se s radničkim vijećem jer se radi o tehnološkim unapređenjima a ne o novim tehnologijama. S obzirom na navedeno, a i činjenicu da se ni u postupku zbrinjavanja viška radnika nije savjetovao sa radničkim vijećem tuženik nije ispunio svoje obveze temeljem čl. 149. ZR.

 

Naime, tuženik radničkom vijeću nije dostavio tražene navedene podatke, niti im na njihov zahtjev obrazložio kakve kriterije je primijenio prilikom utvrđenja viška radnika, odnosno izboru takvih radnika koje će proglasiti viškom, a niti dodatno prema njihovom traženju obrazložio kriterije zašto su upravo ti radnici proglašeni viškom, odnosno zašto dobivaju otkaze, a u odnosu na drugog radnika koji ostaje na radu.

 

Radničko vijeće je raspravljalo o pojedinačnim odlukama o otkazu ugovora o radu pa tako i u odnosu na samog tužitelja, te se u konačnici Radničko vijeće usprotivilo da se tužiteljici, uz obrazloženje da je poslodavac Radničkom vijeću dostavio samo prijedlog pojedinačne odluke o otkazu, a i dalje nisu dobili objašnjenje o dadatnim kriterijima koji su primijenjeni u odnosu na radnike koji će dobiti otkaz, odnosno one koji ostaju na radu.

 

Iz navedenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije Radničkom vijeću dostavio sve podatke što je trebao učiniti sukladno odredbi čl. 149. ZR-a,

 

Dakle, kako tuženik nije postupio sukladno čl. 149. ZR-a odnosno da savjetovanje nije provedeno sukladno odredbama čl. 149. ZR-a, a radi kojih je tužiteljica došla u nepovoljniji položaj od radnika koji ostaje na radu, po shvaćanju nižestupanjskih sudova Odluka o otkazu je nedopuštena.

 

Također tuženik nije dokazao da je postupio sukladno odredbi čl. 107. st. 4. ZR kojom je propisano da poslodavac prilikom poslovno uvjetovanog otkaza mora ponuditi radniku obavljanje nekih drugih poslova ukoliko isti postoje.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Tuženik je revizijom osporio pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava te je iznio razloge zbog kojih drži da je imao opravdani poslovno uvjetovani razlog za otkaz ugovora o radu, da je prije odluke o otkazu provedeno savjetovanje s radničkim vijećem, te da je kod odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju primijenio kriterije propisane zakonom i općim aktima tuženika.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

U rješenju spora valja poći od toga da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, pa može s obzirom na racionalizaciju poslovanja utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.

 

Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s odredbama Zakona o radu.

 

Tuženik je u ovom slučaju propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 149. ZR, jer se nije na zakonom propisan način savjetovao sa radničkim vijećem.

 

Poslodavac, koji je izabrao kao dodatni kriterij kvalitete odnosno kriterij stručnosti i kvalitete te učinkovitosti a koji je postavio kao primaran naspram zakonskih kriterija, propustio je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. Naime, uzeti kriteriji predstavljaju 70% sveukupnih bodova temeljem kojih se ocijenjivalo radnike pa je razumno da je radničko vijeće zatražilo objašnjenje za navedeno, međutim poslodavac je to propustio učiniti.

 

Pravilno je stoga pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude, a prema kojemu poslodavac nije proveo savjetovanje s Radničkim vijećem u skladu s odredbom čl. 149. ZR.

 

Revizijski prigovor, da tužitelj mora dokazati da je u trenutku otkazivanja postojalo drugo radno mjesto koje je bilo slobodno a da mu tuženik to nije ponudio a što tužiteljica prema njegovom mišljenju nije učinila odnosno nije prihvatila ponuđeno radno mjesto, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim jer je tuženik u takvoj situaciji kada je ponudio radno mjesto Operater II bio dužan jasno i transparentno navesti sve okolnosti relelevantne za donošenje odluke radnika o eventualnom prihvaćanju tog radnog mjesta što je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženik to propustio učiniti i slijedom čega nije ispunjen uvjet predviđen odredbom čl. 107. st. 4. ZR.

 

Zbog iznijetih razloga ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje iz pobijane presude da je odluka o otkazu nedopuštena, pa je tuženik dužan vratiti tužitelja na posao po čl. 116. st. 1. ZR. Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Zato je tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava u postupku u kojemu nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju je ukazivao tužitelj, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 19. veljače 2020-.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.