- 1 -              Rev-x 842/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 842/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. V. iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O., protiv tuženika Republika Hrvatska, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž - 2163/2013-3 od 23. travnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P - 1792/2011-22 od 30. siječnja 2013., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 1.612.628,96 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 6. studenog 2003. do isplate, dok je odlukom o troškovima postupka obvezan tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 164.064,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a osim toga, ne postoji ni proturječnost u odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i iskazima danim u postupku i samih tih isprava. Suprotno tvrdnji tužitelja, pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Valja pritom reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskog suda, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju, prema iznijetom činjeničnom osnovu u tužbi, trpi činjenicom da je u ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Đakovu br. Ovr – 1910/99 po njegovu prijedlogu podnesenom 1. lipnja 1999. donijeto rješenje o ovrsi 15. lipnja 1999., otpremljeno 21. lipnja 1999., dok je u zemljišnoknjižnom odjelu tog suda zaprimljeno tek 19. srpnja 1999. i provedeno 20. srpnja 1999., kojim nepravilnim radom suda je izgubio status razlučnog vjerovnika u stečajnom postupku (po prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka podnesenom 31. srpnja 1999.) protiv dužnika.

 

Drugostupanjski sud odbio je zahtjev tužitelja temeljem činjeničnog utvrđenja: - da je tužitelj 1. lipnja 1999. pred Općinskim sudom u Đakovu podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenika GRO Rad Đakovo radi naplate novčane tražbine u iznosu od 22.937,03 kune na nekretnini ovršenika, - da je po njegovom prijedlogu pod br. Ovr – 1910/99 donijeto rješenje o ovrsi 15. lipnja 1999., - da je navedeno rješenje otpremljeno 21. lipnja 1999., dok je u zemljišnoknjižnom odjelu tog suda zaprimljeno tek 19. srpnja 1999. i provedeno 20. srpnja 1999. (zabilježba na nekretnini pod br. Z – 1584/99) – da je 31. srpnja 1999. nad ovršenikom pokrenut stečajni postupak, - da je rješenjem istog suda br. Ovr – 70/02-14 od 7. siječnja 2003. određeno brisanje provedene zabilježbe na nekretninama ovršenika jer je pravomoćnim rješenjem br. Ovr – 70/02-2 od 2. svibnja 2002. ovršni postupak obustavljen (s obrazloženjem u odnosu na otvaranje stečajnog postupka nad ovršenikom), - da je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku br. ST – 51/99-36 od 17. studenog 1999. tužitelj uvršten u III. isplatni red u kojem mu je isplaćeno ukupno 48.444,44 kune, - da su nekretnine u stečajnom postupku prodane za ukupan iznos od 1.878.000,00 kune, - da je tužitelj raspolagao pravomoćnom presudom temeljem koje je i podnio prijedlog za ovrhu nešto manje od dvije godine prije podnošenja prijedloga, - da tužitelj nije dokazao da je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka njegovo potraživanje iznosilo 968.888,73 kune, - da tužitelj nije dokazao da bi pravovremenom zabilježbom ovrhe upravo on imao mogućnost odvojenog namirenja za slučaj otvaranja stečajnog postupka nad ovršenikom, tako – da šteta na koju se tužitelj poziva nije neposredna posljedica nepravilnog rada suda u ovršnom postupku.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

Kod okolnosti da je po prijedlogu tužitelja podnesenom 1. lipnja 1999. donijeto rješenje o ovrsi 15. lipnja 1999. i otpremljeno 21. lipnja 1999., dok je u zemljišnoknjižnom odjelu tog suda zaprimljeno tek 19. srpnja 1999. i provedeno 20. srpnja 1999., riječ je o radu suda koje nije u skladu s odredbom čl. 79. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje OZ). Kada je riječ o nekretninama kao predmetu ovrhe, prema navedenoj odredbi sud je dužan čin donese rješenje o ovrsi po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe, a kojom zabilježbom ovrhovoditelj stječe prava koja su pobliže navedena odredbama čl. 79. st. 2. – 6. OZ-a. U konkretnom slučaju sud nije postupio u skladu s odredbom čl. 79. st. 1. OZ-a, pa je riječ o nezakonitom, odnosno nepravilnom radu za koji odgovara Republika Hrvatska (čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima /"Narodne novine" broj 3/94, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00, 67/01, 5/02, 101/03, 17/04 i 141/04/, jednako kako je to uređeno i odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima /"Narodne novine" broj 150/05, 16/07, 113/08, 159/09, 34/10, 116/10, 27/11, 57/11, 130/11 i 28/13 – koji je stupio na snagu 19. prosinca 2005./). Pri tom se (prema pravnom shvaćanju ovog suda iznijetom u više odluka: Rev – 245/13 od 5. 11. 2013., Rev – 372/10 od 11. 4. 2012. i dr.) nezakonit rad očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. U postupku je dalje utvrđeno da je tužitelj provedbom zabilježbe 20. srpnja 1999. stekao razlučno pravo tijekom posljednjih trideset dana prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, pa je razlučno pravo prestalo otvaranjem stečajnog postupka primjenom odredbe čl. 97. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12, 45/13 i 71/15), tako da tužitelj u ovom postupku nije uspio svoju tražbinu u cijelosti namiriti.

 

Međutim, kod utvrđenih činjenica: - da je tužitelj raspolagao pravomoćnom presudom temeljem koje je i podnio prijedlog za ovrhu nešto manje od dvije godine prije podnošenja prijedloga, - da tužitelj nije dokazao da je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka njegovo potraživanje iznosilo 968.888,73 kune, te - da tužitelj nije dokazao da bi pravovremenom zabilježbom ovrhe upravo on imao mogućnost odvojenog namirenja za slučaj otvaranja stečajnog postupka nad ovršenikom, nižestupanjski sud dalje utvrđuje da šteta na koju se tužitelj poziva nije neposredna posljedica nepravilnog rada suda u ovršnom postupku. U navedenim okolnostima, kako to pravilno cijeni nižestupanjski sud, nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju trpi tužitelj. To iz razloga što (u okolnosti kada se kao u konkretnom slučaju uzročnost ne predmnijeva) tužitelj nije dokazao uzročnu vezu (pravno relevantni uzrok štete je onaj štetni događaj čijem redovitom učinku odgovara konkretna šteta) između štetne radnje i štete, koja pretpostavka kumulativno treba biti ispunjena uz ostale opće pretpostavke odgovornosti za štetu da bi nastao obveznopravni odnos po osnovu izvanugovorne odgovornosti za štetu.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a istu valjalo odbiti kao neosnovanu, a kako je to odlučeno u izreci.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.