- 1 -              Rev-x 518/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 518/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

              P R E S U D A             

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. – O. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnica B. M., dipl. iur., protiv tuženice M. R. iz Z., koju zastupa punomoćnica L. M. P., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž - 3380/2013-5 od 6. studenog 2014. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 5233/06-66 od 26. siječnja 2012., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu br. Ovrv – 14955/04 od 26. siječnja 2004. u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju 22.907,47 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 2. srpnja 2004. do isplate, te u dijelu kojim je tuženica obvezana isplatiti tužitelju troškove ovršnog postupka 790,00 kuna. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu br. Ovrv – 14955/04 od 26. siječnja 2004. u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju 16.935,51 kunu s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos. Odlukom o troškovima parničnog postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženici 8.485,20 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je podnijela tuženica uz prijedlog da se ista preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Kako je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP-a dopuštena je tzv. redovna revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP-a, pa je revizija tuženice, iako pisana po čl. 382. st. 1. i 2. ZPP-a razmatrana kao tzv. redovna revizija.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženica. Naime, suprotno tvrdnji tuženice, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidentice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Revizijskim prigovorom tuženice istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu po osnovu neovlaštene potrošnje električne energije.

 

Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu br. Ovrv – 14955/04 od 26. siječnja 2004. u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju 22.907,47 kuna temeljem utvrđenih činjenica: - da su djelatnici tužitelja prilikom obavljanja nadzora 2. svibnja 2002. u stanu tuženice (Z.) kao korisnice (potrošača) električne energije zatekli brojilo broj 1-36-114410 probušeno i sa žicom blokiranim brojčanikom tako da brojilo ne registrira potrošnju električne energije, - da je tuženica kao potrošač u smislu odredbe čl. 93. Općih uvjeta isporuke električne energije ("Narodne novine" broj 8/91, 61/92, 70/92, 78/93 i 81/97 – dalje: Opći uvjeti) odgovorna za stanje mjernog uređaja koji je smješten u sklopu njenog objekta, te time i za neovlaštenu potrošnju električne energije u smislu odredbe čl. 78. st. 1. t. 2. Općih uvjeta (korištenje električne energije bez mjernog uređaja, izvan postojećeg mjernog uređaja ili kada potrošač te uređaje onesposobi za ispravan rad), - da je u navedenim okolnostima (obračunom prema primjeni odredbe čl. 78. st. 2., čl. 79. i 80. Općih uvjeta) vrijednost utvrđene neovlaštene potrošnje (nakon umanjenja po osnovu izvršene uplate tuženice po osnovu akontacije za utrošenu električnu energiju, te nakon umanjenja za prethodno pravomoćnu naloženu isplatu od 4.271,56 kuna) do visine u kojoj je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu br. Ovrv – 14955/04 od 26. siječnja 2004. održan na snazi (22.907,47 kuna).

 

Kako revidentica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidentice kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

Temeljem prethodno utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu br. Ovrv – 14955/04 od 26. siječnja 2004. u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju 22.907,47 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 2. srpnja 2004. do isplate. Naime, u smislu odredbi čl. 78. st. 1. t. 2. Općih uvjeta, neovlaštenim trošenjem električne energije smatra se između ostalog korištenje električne energije bez mjernog uređaja, izvan postojećih mjernih uređaja, ako potrošač te uređaje onesposobi za ispravan rad ili troši električnu energiju preko mjernih uređaja, odnosno glavnih osigurača, a koji nisu plombirani od strane isporučitelja. Količina utrošene električne energije utvrđena je u skladu s odredbama čl. 78. st. 2., čl. 79. i 80. Općih uvjeta, koji iznos tereti tuženicu kao neovlaštenog potrošača.

 

Tuženica dalje prigovara pogrešnoj primjeni odredbi čl. 142. – 144. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) cijeneći da su ništetne navedene odredbe Općih uvjeta, te da sud treba odbiti primjenu navedenih odredbi prema pretpostavkama iz odredbe čl. 143. ZOO-a. Osporava i pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na tuženičin prigovor zastare tražbine cijeneći da o ovom prigovoru treba odlučiti primjenom odredbe čl. 378. st. 1. ZOO-a, umjesto primjenom zastarnog roka iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

 

Revizijski navodi tuženice nisu osnovani. To iz razloga što se prema shvaćanju ovog suda (pravno shvaćanje zauzeto u odluci Revt – 121/11 od 20. kolovoza 2013.) u ovom slučaju ne radi o primjeni općih uvjeta iz odredbi čl. 142. – 144. ZOO-a. Ove odredbe se odnose na opće uvjete određene od strane jednog ugovaratelja, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a koji dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Opći uvjeti isporuke električne energije koje je u ovom sporu primijenio nižestupanjski sud predstavlja drugu kategoriju pravnih akata. Riječ je o podzakonskom propisu kojeg je temeljem odredbe čl. 23. Zakona o elektroprivredi ("Narodne novine" broj 31/90, 47/90, 61/91, 26/93, 78/94, 105/99, 111/99 i 51/01) donijela Vlada Republike Hrvatske i ovim propisom su uređena pravila poslovanja u isporuci električne energije u odnosu na sve isporučitelje i potrošače.

 

Isto tako, u konkretnom slučaju nije riječ o potraživanju naknade za isporučenu električnu energiju temeljem sklopljenog ugovora s isporučiteljem u smislu odredbe čl. 378. st. 1. t. 1. ZOO-a, već je riječ o dugovanju tuženice koje je posljedica neovlaštenog korištenja električne energije, čime je pravilno primijenjen opći zastarni rok iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.