1                                           Poslovni broj: 18 Usl-297/19-4

 

 

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU             

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu,  po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke Helene Papac, u upravnom sporu tužiteljice A. K. E., B. L., B. i H., zastupane po opunomoćeniku K. Č., odvjetniku u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Komisija za rješavanje u drugostupanjskom upravnom postupku, Ilica 335, Zagreb, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, dana 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

              „I.Poništavaju se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Klasa: UP/II-224-04/18-01/96, Urbroj: 511-01-203-18-2 od 14. studenog 2018. te rješenje Policijske uprave Sisačko-moslavačke, Policijske postaje N., broj: 511-10-05-UP/I-46/2018, od 05. travnja 2018.

II.Utvrđuje se da je tužiteljica K.-E. A., B. L., R. B. i H., stekla hrvatsko državljanstvo na temelju podrijetla, po propisima važećima do stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91) te da je državljanka Republike Hrvatske, te se nalaže provesti upis u evidenciju o državljanstvu.“

II.Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-224-04/18-01/96, Urbroj: 511-01-203-18-2 od 14. studenog 2018. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena na rješenje Policijske uprave Sisačko-moslavačke, Policijske postaje N., broj: 511-10-11-05-UP/I-46/2018 od 5. travnja 2018. a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje državljanstva Republike Hrvatske. 

Tužiteljica je kod Upravnog suda u Zagrebu podnijela tužbu protiv gore citiranog rješenja tuženika od 14. studenog 2018. te je Upravni sud u Zagrebu formirao spis pod poslovnim brojem UsI-297/19. Iz obavijesti Ureda predsjednika ovog suda, broj: 31 Su-581/2019-3 od 15. srpnja 2019., razvidno je da je rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 31 Su-384/2019-2 od 8. srpnja 2019., po prijedlogu predsjednice Upravnog suda u Zagrebu, navedeni predmet ustupljen ovom sudu u rad. Kod ovoga suda predmet je zaveden pod poslovnim brojem: 18 Uslmio-228/19.

Tužiteljica tužbom pobija citirano rješenje tuženika iz svih zakonom predviđenih razloga. U tužbi se navodi da je rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje državljanstva Republike Hrvatske, koji je ista podnijela temeljem članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, s obrazloženjem da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za naknadni upis u knjigu hrvatskih državljana jer je podnositeljica zahtjeva po propisima važećim do 8. listopada 1991. stekla državljanstvo B. i H.. Nadalje se u tužbi navodi da je tužiteljica dijete oca – državljanina Hrvatske, rođenog …., te upisanog u knjigu državljana …., temeljem roditelja, čime da je ispoštovan princip ius sanguinis, i majke rođene …. u K. od oca i majke državljana tadašnje FNRJ, za koje da organ upisa u mjestu rođenja tužiteljice SR BIH uzima da ima državljanstvo SR Srbije i SFRJ, a naknadno da je majka tužiteljice 2004., upisana u knjigu državljana Bosne i Hercegovine, temeljem rješenja Odjeljenja za opštu upravu Grada B.L., broj … od 27. svibnja 2004. Poziva se na dokumentaciju iz Gradske uprave K., Republika S., iz koje da je vidljivo da tužiteljičina majka nije državljanin Republike S. tijekom postupka koji se vodio pred tuženim organom Republike Hrvatske. Tužiteljica da je rođena na teritoriju tadašnje SRBiH, u B. L.. U ovom slučaju, otac tužiteljice kao državljanin Hrvatske u trenutku rođenja tužiteljice da je prešutno zadržao svoje državljanstvo i da se nikada, uključujući i trenutak podnošenja zahtjeva tužiteljice prema tuženiku, ne odriče državljanstva Republike Hrvatske koje je stekao po roditeljima i mjestom rođenja. Majka tužiteljice, nakon razvoda od oca tužiteljice i nakon sukcesije tadašnjih SR Hrvatske, BiH i Srbije, da dobiva državljanstvo Bosne i Hercegovine, temeljem rješenja nadležnog organa, pri čemu da organ uzima u obzir duljinu boravka na teritoriju Bosne i Hercegovine dulje od 8 godina, te činjenicu da postoji bilateralni sporazum države rođenja – Srbije i države Bosne i Hercegovine u trenutku stjecanja državljanstva, koji ne smeta stjecanju državljanstva Bosne i Hercegovine. Princip državljanskog kontinuiteta da je potvrđen u članku 30. stavak 1. prijelaznih odredbi Zakona po kojem se hrvatskim državljaninom može smatrati osoba koje je to svojstvo steklo po propisima važećim do dana stupanja na snagu Zakona. Tuženik da ne potražuje od strane države niti jedan dokument koji može biti od značaja za odluku u predmetu, te da tako potpuno izostavlja činjenicu da tužiteljici ni na koji način ne moraju biti poznate okolnosti državljanstva njezinih roditelja u času njezinog rođenja, te da ona to u redovitim okolnostima niti ne može doznati, iz istog razloga što joj svu dokumentaciju iz dostupnih evidencija izdaje država koja je sukcesijom zamijenila tadašnju SR BiH. Unatoč tomu, tužiteljica da od organa države Bosne i Hercegovine traži svu dostupnu dokumentaciju te dolazi od ovjerene preslike upisa u Matičnu knjigu  rođenih SR BiH, broj …, za godinu …, strana …, iz kojeg da je vidljivo da tužiteljičin otac ima državljanstvo tadašnje SR Republike Hrvatske i SFRJ, te da majka, na isti način, ima državljanstvo SR Srbije i SFRJ. Temeljem ovoga da je  jasno da tužiteljica po osnovu podrijetla nije mogla steći državljanstvo SR Bosne i Hercegovine, a istodobno, Zakon o državljanstvu SR Hrvatske da ne predviđa mogućnost da dijete od jednog roditelja državljanina Hrvatske i drugog roditelja državljanina druge socijalističke države, može steći državljanstvo treće socijalističke republike temeljem prebivališta roditelja ili na bilo koji drugi način, kao što to ne može predviđati niti jedan drugi zakon druge socijalističke republike, osim ukoliko bi dijete ostalo bez republičkog državljanstva. Tužiteljica da u ovom slučaju ne može ostati bez državljanstva SR Hrvatske i SR Srbije. Poziva se na članak 8. Zakona o općem upravnom postupku kojim je utvrđeno načelo utvrđivanja materijalne istine kao i na odredbu članka 30. istog Zakona navodeći da je u konkretnom slučaju tuženik proveo postupak na način da tužiteljici nije pružio nikakvu mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima važnim za rješavanje upravne stvari. Brak roditelja tužiteljice da je zaključen u N. 1988, a razveden tijekom rujna 1991. a što da tuženik ne uzima kao okolnost od značaja za rješavanje pitanje te da nema u vidu da se tužiteljica kao malodobna osoba nije mogla izjasniti o državljanstvu te da joj se ni nakon punoljetstva ne ostavlja mogućnost za to. Nadalje se ističe da tuženik ne razmatra činjenice koje je tužiteljica navela o svojim statusnim i obiteljskim prilikama, svojoj povezanosti s Republikom Hrvatskom već da ih smatra irelevantnim, unatoč odredbama Europske konvencije o državljanstvu, čija je potpisnica država Hrvatska, gdje je država dužna cijeniti sve okolnosti a posebno stvarne i efikasne veze osoba s državom, te želje osobe, osobito u pogledu dvostrukog državljanstva, kakvo bi sad imala tužiteljica. Tužiteljica da je, kao i njezin brat, izgledno nasljednik imovine koju obitelj po ocu ima sigurno stoljeće, koja da potječe od tužiteljičinog djeda po ocu, te da bi stavljanjem u status stranca, kako sad jeste i odbijanjem zahtjeva za upis u knjigu državljana bila stavljena u nepovoljniji  položaj u odnosu na državljane Republike Hrvatske u pogledu uporabe, obveza prema državi te boravka na teritoriju države Hrvatske po osnovi nekretnine koju obitelj posjeduje, što da po naprijed opisanim propisima međunarodnog prava nije dozvoljeno. Tužiteljica da u konačnici želi reguliranjem statusa pred državom Hrvatskom u smislu državljanstva po osnovu podrijetla stvarnu vezu sa imovinom i obitelji, formalnopravno i urediti. Slijedom navedenog tužbenim zahtjevom iz tužbe traži da se pobijano rješenje tuženika poništi, da se usvoji njen zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva a podredno da se pobijano rješenje poništi te predmet vrati tuženik na ponovno rješavanje.

Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže da se tužba odbije kao neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i podataka koji se nalaze u spisu predmeta. Navode tužbe smatra neosnovanim u bitnome navodeći da se u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva primjenjuju propisi koji su važili do 8. listopada 1991. koji su važili dok je Hrvatska bila u sastavu bivše SFRJ. Ne spori da je načelo „ius sanguinis“ bilo osnovno načelo za stjecanje tadašnjeg republičkog državljanstva dok se „ius soli“ samo izuzetno primjenjivalo. Međutim, smatra neobičnim da tužiteljica tijelu Republike Hrvatske tumači i objašnjava kako nije mogla podrijetlom steći državljanstvo Bosne i Hercegovine jer to državljanstvo nije imao nijedan od roditelja u trenutku njezinog rođenja, niti je postojala njihova (pismena) suglasnost o tužiteljičinom republičkom državljanstvu. Ističe se da, ako je tužiteljičin upis u evidenciju državljanstva Bosne i Hercegovine rezultat pogreške matične službe u B. L., tuženik da može samo konstatirati da grešku ispravlja tijelo koje ju je i počinilo. Svaka država nastala na području bivše SFRJ da ima svoje propise o načinu i postupku ispravka podataka u svojim državnim maticama i evidencijama. Navodi se da je činjenica da je tužiteljica na dan 8. listopada 1991. imala upis u evidenciji državljanstva druge bivše jugoslavenske republike te da joj se ne može utvrditi da se istovremeno smatrala i hrvatskom državljankom u smislu odredbe članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Vezano za tužbene navode da tužiteljica nije imala pošten postupak jer da joj nije bilo omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje ove upravne stvari, tuženik ističe da je tužiteljičin zahtjev za utvrđivanjem hrvatskog državljanstva, podnesen putem Generalnog konzulata RH B. L., bio jasan i određen te sadržavao sve isprave i podatke potrebne za donošenje meritorne odluke. Stoga da nije bilo razloga pozvati tužiteljicu radi davanja posebne izjave, dodatnih podataka ili pojašnjenja, niti da bi njezino očitovanje moglo dovesti do drugačije odluke jer da se radi o činjenicama nastalim prije 30 godina. U postupcima utvrđivanja državljanstva, temeljem članka 30. stavak 1. Zakona, da se na utvrđeno činjenično stanje samo primjenjuju prijašnji propisi te se o zahtjevu ne odlučuje primjenom diskrecijske ocjene tako da nemaju nikakvog utjecaja tužiteljičini osjećaji i obiteljske prilike koje navodi u tužbi. Državljanstvo Republike Hrvatske da se ne utvrđuje i ne dodjeljuje prema osjećajima i potrebama stranaka, već ispunjavanjem propisanih uvjeta. Iza svakog zahtjeva za utvrđivanje ili stjecanje hrvatskog državljanstva da postoji razlog zašto se isto želi steći, a nasljeđivanje nekretnina na području Republike Hrvatske, kao u tužiteljičinom slučaju, da je jedan od češćih razloga. Nadležno tijelo Republike Hrvatske da utvrđuje hrvatsko, a ne neko drugo državljanstvo temeljem članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu i u postupku primjenjuje ranije savezne i republičke propise koji su važili na njezinom području, tj. na području prijašnje NR/SR Hrvatske pa da nije jasno zašto bi tuženik trebao poznavati i bivše propise o republičkom državljanstvu drugih država nastalih na području bivše SFRJ kako to proizlazi iz tužbenih navoda. Što se tiče tijela Republike Hrvatske s obzirom na sustav zaštite osobnih podataka, same stranke da prilažu zahtjevu za utvrđivanje hrvatskog državljanstva ovjerenu presliku prijave svog rođenja ili isto čine naknadno na traženje tijela koje vodi postupak ukoliko je potrebno. Ako je stranka rođena u Republici Hrvatskoj, prijava rođenja iz arhive matice rođenih nadležnog matičnog ureda da se traži po službenoj dužnosti. Vezano za tužbene navode o Europskoj konvenciji o državljanstvu, tuženik napominje da je Republika Hrvatska istu potpisala, ali da je nije ratificirala. Što se tiče odredbe da države ugovornice trebaju olakšati svojim unutarnjim pravom stjecanje državljanstva djeci jednog od njenih državljana, ističe se da je činjenica da tužiteljica više nije dijete, ali da nije bilo nikakve prepreke da ju jedan od roditelja prijavi nadležnom tijelu Republike Hrvatske radi upisa u maticu rođenih i knjigu državljana Republike Hrvatske do 2006. godine tj. do njezine punoljetnosti, sukladno odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Tužiteljica se u podnesku od 08. travnja 2019. očitovala na tuženikov odgovor na tužbu u bitnome navodeći da je isti proturječan sam sebi jer da se najprije navodi da se „…u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva primjenjuju propisi koji su važili do 8.listopada 1991. godine, te da bi potom tuženik navodio da „..grešku ispravlja tijelo koje ju je i počinilo“, dok se s obzirom da je „…tužiteljica na dan 8. listopada 1991. godine imala upis u evidenciji državljanstva druge bivše jugoslavenske republike (…) ne može utvrditi da se istovremeno smatrala i hrvatskom državljankom…“ Ovakvo utvrđenje da je nezakonito i samo sebi proturječno. Ističe se naime da upis državljanstva u evidencijama državljanstva nije bio konstitutivne, već deklaratorne naravi, pa da stoga činjenica da je tužiteljica nezakonito bila upisana u evidenciji državljana Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (dalje: SR BiH) ne znači da je ona doista i stekla to državljanstvo  BiH, jer da je iz odredbi članka 3. alineja 1. i 2. Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 7/78, 42/81 – dalje: Zakon o državljanstvu SR Hrvatske) u svezi s člankom 4. – 7. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske potpuno jasno da dijete državljanstvo stječe ex lege. Stoga da nezakoniti upis državljanstva pojedine federalne sastavnice bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (dalje: SFRJ) ne može imati konstitutivni učinak gubitka državljanstva druge federalne sastavnice stečenog ex lege. U tom pogledu tuženik da je u pravu da se primjenjuju propisi koji su bili na snazi do 8. listopada 1991. kada je Republika Hrvatska prekinula sve državnopravne sveze s bivšom SFRJ, sukladno Odluci o raskidu državno pravnih sveza na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ (Narodne novine, br. 53/91) no ovu svoju tvrdnju u svom odgovoru na tužbu ne primjenjuje dosljedno. Naime, SR Hrvatska da je do 8. listopada 1991. godine bila sastavnica SFRJ, te da se na njezinu teritoriju kao savezni propis primjenjivao Zakon o općem upravnom postupku („Službeni list FNRJ“ broj 52/56, „Službeni list SFRJ“ broj 10/65, 18/65, 4/77, 11/78, 32/78, 9/86, 16/86, 47/86 – dalje: ZUP/56), te da su nadležna tijela Republike Hrvatske stoga ovlaštena preispitivati ovlaštenje organa druge federalne jedinica bivše SFRJ u pitanjima koja se odnose na stjecanja njezina državljanstva, jer da se radi o aktima donesenim u vrijeme kada je Republika Hrvatska bila sastavnica bivše SFRJ, te da je nesporno da su takvi akti u Republici Hrvatskoj priznati kao da su izdani od strane tijela Republike Hrvatske (usp. npr. čl. 84. st. 2. Zakona o odvjetništvu, Narodne novine broj: 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11; čl.19. Zakona o priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, Narodne novine broj: 158/03, 198/03, 138/06, 45/11; čl. 48. Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, Narodne novine broj: 82/15, 70/19 i niz drugih propisa koji izjednačavaju učinak akata izdanih u drugim federalnim sastavnicama bivše SFRJ s aktima izdanima od strane SR Hrvatske). S obzirom na izjednačenost ovih akata, s aktima izdanima od strane Republike Hrvatske, da je razvidno da pri odlučivanju u pogledu priznavanja državljanstva Republike Hrvatske, na temelju kontinuiteta, sukladno odredbi članka 30. stavak 1. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15) treba ispitati i zakonitost upisa u evidenciju državljana druge federalne jedinice ako su ispunjene pretpostavke za stjecanje državljanstva SR Hrvatske ex lege, kao što je to slučaj in concreto. Upravo iz navedenih razloga da bi „….tuženik trebao poznavati i bivše propise o republičkom državljanstvu drugih država nastalih na području bivše SFRJ“, jer da se radilo o propisu koji je mogao doći u primjenu na teritoriju tadašnje SR Hrvatske, čak i da se zanemari odredba članka 8. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine, broj 101/17), koji izrijekom propisuje: „Sud ili drugo tijelo Republike Hrvatske utvrđuje sadržaj prava strane države po službenoj dužnosti“. Stoga da se tuženik ne može pozivati na nepoznavanje prava treće države. Da je upis u evidenciju državljana SR BiH proveden nezakonito, da jasno proizlazi iz činjenice da je upis proveden dana 17. listopada 1988. godine, svega dva dana po rođenju tužiteljice, a tužiteljica i njezina majka da su iz bolnice otpuštena tek dana 13. prosinca 1988. Prema tome da je, i prije roka iz članka 4. stavak 2. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske te kod nesporne činjenice da su tužiteljičini roditelji imali različita republička državljanstva (otac – državljanstvo SR Hrvatske, majka državljanstvo SR Srbije), upis državljanstva proveden bez zahtjeva stranaka, a na takav upis stranke da nikada nisu dale svoj pristanak, te se radi o upisu koji je ex lege ništav, sukladno odredbi čl. 267. toč. 4. ZUP/56). Na ništavost upravna tijela i sudovi da paze po službenoj dužnosti, te da se akt može utvrditi ništavim bez vremenskog ograničenja (čl. 268. st. 1. ZUP/56), da ništav upis državljanstva SR BiH ne može imati učinka gubitka državljanstva SR Hrvatske, pa da stoga sama činjenica da je pogrešno upisana u evidenciji državljanstva „…druge bivše jugoslavenske republike…“ ne znači da bi se ona „…istovremeno smatrala i hrvatskom državljankom…“ budući da tužiteljica ni ne traži da joj se priznaju dva državljanstva već samo jedno – ono Republike Hrvatske, budući da je upis u evidenciju državljana SR BiH nezakonit, te kao takav – s obzirom na deklaratornu prirodu upisa – bez ikakvog pravnog učinka. Stoga da je tuženik – odnosno prvostupanjsko tijelo – u slučaju da na temelju dostavljenih isprava nije mogao utvrditi je li upis od strane tijela tadašnje SR BiH valjan ili nije, trebao provesti ispitni postupak, te omogućiti tužiteljici očitovanje o valjanosti upisa i podnošenja dokaza o njegovoj valjanosti, a što da predstavlja prethodno pitanje u ovoj upravnoj stvari, sve sukladno odredbama članka 51. i članka 55. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. – dalje: ZUP/09), a sve s obzirom da se prethodno pitanje ne odnosi ni na jedno od taksativno navedenih pitanja u članku 55. stavak 2. ZUP/09, a odlučivanje o tom pitanju da nije isključeno ni odredbom članka 55. stavak 3. ZUP/09, budući da upis državljanstva nije upravni akt, te da se njime ne priznaju nikakva prava u smislu odredbe članka 12. ZUP/56, pa da on niti ne može steći svojstvo pravomoćnosti (argumentum ex. čl. 12. ZUP/56). Pri svemu tome da valja otkloniti i tvrdnju tuženika da se „državljanstvo Republike Hrvatske ne utvrđuje (…) i ne dodjeljuje prema osjećajima i potrebama stranaka, već ispunjavanjem propisanih uvjeta“, pri čemu da se pukim uvidom u odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu može utvrditi da se hrvatsko državljanstvo po bitno olakšanim kriterijima priznaje „pripadnicima hrvatskog naroda“ (čl. 16. st. 1.; čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu), a što da ne predstavlja nikakvu egzaktnu kategoriju, već upravo osjećaj pripadnosti, budući da ne postoje nikakvi egzaktni pokazatelji pripadnosti određenom narodu (usp. Anderson, B., Imagined Communities, Reflecitons on the Origins and the Spread of Nationalism, Verso, London-New York, 2016.).

Stoga da suprotna izlaganja, u kojima tuženik upućuje na nekakve „..razloge zašto se isto (državljanstvo) želi steći…“ ni na koji način ne dovodi u pitanje tužiteljičin zahtjev, osobito s obzirom da vlasništvo nekretnina nije razlog za traženje utvrđenja državljanstva, već dokaz veze s Republikom Hrvatskom, budući da državljani Republike Bosne i Hercegovine mogu nasljeđivati nekretnine na području Republike Hrvatske bez ikakvih ograničenja. Konačno, tuženik da neosnovano otklanja primjenu Europske konvencije o državljanstvu, jer je „…Republika Hrvatska istu potpisala, ali nije ratificirala…“, a s obzirom da je odredbom čl. 18. alineja a) Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj: 16/93, 9/98) koji propisuje da se država mora uzdržavati od svih čina, koji bi osujetili predmet i svrhu ugovora. U tom pogledu da se, mutitas mutandis, upućuje i na presudu Europskog suda za ljudska prava od 12. studenog 2008., u predmetu Demir i Baykara protiv Turske (VV), Zahtjev broj 34503/97, S45; S84-86. Stoga da Republika Hrvatska u primjeni domaćeg prava, kao i prava Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 14/02, 98/05, 1/06, 2/10 – dalje: EKLJP), barem kao interpretativni okvir u primjeni tog prava, ako već ne i kao neposredni izvor prava (argumentum ex. čl. 18. alineja a) Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora i S86 presude Demior i Baykara protiv Turske; usp. i presudu od 26. lipnja 2012., Kurić i drugi protiv Slovenije (VV), Zahtjev broj 26828/06, S218). Kako i Europska konvencija o državljanstvu (čl. 6. st. 1. alineja a), kao i bivši i sadašnji propisi Republike Hrvatske (čl. 4. Zakona o državljanstvu  SR Hrvatske; čl. 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu), propisuje načelo ius sanguinis za stjecanje državljanstva djeteta, tada da je jasno da stjecanje državljanstva treće države, različite od državljanstva oba roditelja (v. izlaganje u tužbi tužiteljice o stjecanju državljanstva Republike BiH od strane njezine majke 2004. godine). Takvo utvrđivanje, da bi – bez eventualnog naknadnog odricanja od državljanstva – dijete imalo državljanstvo različito od državljanstva obaju svojih roditelja – protivno načelima iz čl. 6. Europske konvencije o državljanstvu, a koju pak da treba koristiti kao interpretativni okvir u primjeni čl. 8. EKLJP, koji jamči pravo na zaštitu privatnog i obiteljskog života. Tužiteljica ističe da joj tuženik ne može predbacivati nečinjenje njezinih roditelja - u pogledu propusta da podnesu prijavu u smislu čl. 5. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, na koje upućuje u svome odgovoru na tužbu, budući da tužiteljica ne može odgovarati za propuste trećih osoba, pa makar to bili njezini roditelji, niti pak takav propust može imati negativne učinke u pogledu  ipso iure stjecanja državljanstva temeljem odredbe čl. 4. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske u svezi s načelom kontinuiteta iz čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a kako je izloženo u prednjem izlaganju, kao i u tužiteljičinoj tužbi, te u tijeku upravnog postupka. Tužiteljica ističe da niti pri upisu državljanstva u evidenciju državljana BiH, niti pak u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, njezini roditelji nisu bili pozvani na očitovanje o tome koje državljanstvo žele da ima njihovo dijete, a s obzirom da nije jedan od njih nije imao republičko državljanstvo SR BiH, da jasno da njihov izbor nije bio da im dijete ima republičko državljanstvo različito od njihova, a logikom stvari njihov odabir da bio republičko državljanstvo SR Hrvatske, budući da je upravo tamo bilo očekivano da će tužiteljica naslijediti imovinu. Ističe se da je i danas tužiteljica vezana uz Republiku Hrvatsku, kako je izlagala i u svojim očitovanjima u postupku koji je prethodio ovom postupku.

              Istim podneskom tužiteljica je i precizirala tužbeni zahtjev na način da traži poništenje citiranog rješenja tuženika kao i citiranog rješenja prvostupanjskog tijela, da se utvrdi da je tužiteljica stekla hrvatsko državljanstvo na temelju podrijetla, po propisima važećima do stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91), da je državljanka Republike Hrvatske, da se tuženiku naloži provesti upis u evidenciju o državljanstvu te je zatražila i naknadu troškova ovog upravnog spora s pripadajućim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.

Imajući u vidu kako je predmetni spis rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-384/2019-2 od 08. srpnja 2019. ustupljen ovom sudu na rješavanje bez održavanja rasprave, sud je pozivom na odredbu članka 36. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS), bez održavanja rasprave, pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu tuženika, dostavljenog uz odgovor na tužbu tuženika, nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ocijenio kako tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Iz podataka spisa ovog upravnog spora te podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu proizlazi, a što ni među strankama nije sporno:

-da je tužiteljica zahtjev za  utvrđenje hrvatskog državljanstva podnijela dana 28. studenog 2017. putem Generalnog konzulata Republike Hrvatske u B. L., B. i H.,

-da je tužiteljica rođena 15. listopada 1988. u B. L., da je upisana u matičnu knjigu rođenih kao državljanka tadašnje SR Bosne i Hercegovine i SFRJ za matično područje B. L. na str. …, pod rednim brojem …, za godinu …. na osnovu tadašnjih pozitivnih propisa tj. stjecanja državljanstva rođenjem i prebivalištem na teritoriju SR Bosne i Hercegovine u smislu Zakona o državljanstvu SR Bosne i Hercegovine i Zakona o matičnim knjigama,

-da je otac tužiteljice, J. K., rođen ….  u mjestu U., hrvatski državljanin podrijetlom, upisan po rođenju u knjigu državljana Matičnog ureda N., za matično područje U., pod red. brojem ….,

-da je majka tužiteljice D. K., djevojački K., rođena …. u K., R. S., da nije bila državljanka SR Hrvatske već državljanka SR Srbije,

-da su roditelji tužiteljice sklopili brak dana 09. travnja 1988. u J.,

-da je otac tužiteljice dana 03. lipnja 1988. odjavio prebivalište iz SR Hrvatske za SR Bosnu i Hercegovinu,

-da su roditelji tužiteljice, u vrijeme njenog rođenja (15. listopada 1988.), imali prebivalište u B. L., SR B. i H.,

-da je pobijanim rješenjem tuženika od 14. studenog 2018. odbijena žalba tužiteljice izjavljena na prvostupanjsko rješenje od 05. travnja 2018. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje državljanstva Republike Hrvatske temeljem članka 30. stavak 1. točka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Među strankama je sporno ispunjava li tužiteljica zakonske uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva i naknadni upis iste u knjigu državljana.

Odredbom članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ broj: 53/1991, 70/1991, 28/1992, 113/1993, 4/1994, 130/2011, 110/2015 – dalje ZHD) propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to pravo stekla po propisima važećim do stupanja na snagu navedenog Zakona (08. listopada 1991.)

Stoga, kako je tužiteljica rođena 15. listopada 1988. u svrhu utvrđivanja hrvatskog državljanstva imaju se primijeniti odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske („Narodne novine „ broj 32/77) koji je važio u vrijeme rođenja tužiteljice.

Člankom 4. navedenog Zakona bilo je propisano da će hrvatsko državljanstvo podrijetlom steći dijete čija su oba roditelja hrvatski državljani. Ukoliko je jedan od roditelja hrvatski državljanin, a drugi državljanin neke druge republike bivše državne zajednice, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo ako su se roditelji sporazumjeli. U slučaju da nema sporazuma roditelja, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo ako su roditelji imali zajedničko prebivalište na području tadašnje SR Hrvatske u vrijeme djetetovog rođenja. Ukoliko ga roditelji nisu imali, dijete je stjecalo hrvatsko državljanstvo pod uvjetom da je upisano u maticu rođenih na području Hrvatske.

Nadalje, člankom 24. stavak 3. istog Zakona bilo je propisano da se u evidenciju državljanstva, prema mjestu prebivališta na području Hrvatske, upisuju i osobe koje se, prema odredbama tog Zakona, smatraju državljanima drugih republika bivše SFRJ.

Člankom 1. stavkom 2. i člankom 4. stavkom 1. tada važećeg Pravilnika o načinu vođenja evidencija, obrascu za vođenje evidencija i obrascu uvjerenja o državljanstvu („Narodne novine“ broj 7/78 i 42/81) novorođeno dijete se upisivalo u knjigu državljana matičnog ureda nadležnog prema mjestu prebivališta djeteta odnosno njegovih roditelja.

U pobijanim rješenjima tuženika i prvostupanjskog tijela je po ocjeni ovoga suda pravilno i zakonito utvrđeno da tužiteljica ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske temeljem odredbe članka 30. stavak 1. ZHD. Kod primjene navedene odredbe odlučna činjenica je da je osoba stekla hrvatsko državljanstvo po prijašnjim propisima te da ga je u kontinuitetu zadržala do 08. listopada 1991.. Kako je već gore navedeno, iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica rođena 15. listopada 1988. u B. L., da je upisana u matičnu knjigu rođenih kao državljanka tadašnje SR B. i H. i SFRJ za matično područje B. L. na str. …, pod rednim brojem …, za godinu 1988. na osnovu tadašnjih pozitivnih propisa o stjecanju državljanstva rođenjem i prebivalištem na teritoriju SR Bosne i Hercegovine u smislu Zakona o državljanstvu SR Bosne i Hercegovine i Zakona o matičnim knjigama. Iz podataka spisa proizlazi da su roditelji tužiteljice u vrijeme njenog rođenja imali prebivalište u B. L. u tadašnjoj SR Bosni i Hercegovini. Stoga su bez osnove navodi tužiteljice o stjecanju državljanstva po načelu „ius sanguinis“ te u svezi ne/postojanja sporazuma roditelja tužiteljice. Vezano za navode tužiteljice o netočnosti upisanih podataka o njenom državljanstvu tadašnje SR Bosne i Hercegovine, tuženik je, po ocjeni ovoga suda, istoj u drugostupanjskom rješenju od 14. studenog 2018. pravilno ukazao na to  da se radi o ispravama nadležnih tijela Bosne i Hercegovine koje predstavljaju dokaz u smislu odredbe članka 60. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 – dalje ZUP) te da tijela Republike Hrvatske ne mogu ispravljati greške nastale kod upisa u evidencije državljanstva drugih bivših republika tadašnje SFRJ, koje sada predstavljaju samostalne države. Stoga navode tužiteljice u pogledu moguće pogreške prilikom upisa u Matičnom ured B. L. ovaj sud ne nalazi osnovanim. Nadalje, ovaj sud ne nalazi osnovanim ni navode tužiteljice o nemogućnosti izjašnjavanja tijekom upravnog postupka sukladno odredbi članka 30. stavak 1. ZUP-a. Ovo stoga jer je u konkretnom slučaju predmetni zahtjev tužiteljice za utvrđivanje hrvatskog državljanstva podnesen putem generalnog Konzulata Republike Hrvatske, B. L., koji zahtjev je  bio potpuno jasan i određen, istom su bile priložene sve isprave, spisu tuženog tijela prileži i životopis tužiteljice te su pored toga tijekom upravnog postupka izvršene i druge potrebite provjere, a što je sve bilo dostatno za utvrđivanje pravog stanja stvari i meritorno rješavanje zahtjeva. Stoga izjava tužiteljice ne bi mogla dovesti do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari  jer se na temelju odredbe članka 30. stavak 1. ZHD na utvrđeno činjenično stanje primjenjuju prijašnji propisi te nema primjene diskrecijske ocjene.

Uzevši u obzir sve izloženo te citirane zakonske odredbe ovaj sud drži da su rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu i tumačenje odredbe članka 30. stavak 1. ZHD prema kojoj se hrvatskim državljanima smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, a što ovdje nije slučaj jer je tužiteljica, kako proizlazi iz prednjih utvrđenja, po propisima važećim do 8. listopada 1991. stekla državljanstvo Bosne i Hercegovine. Navodi tužiteljice u tužbi i tijekom ovoga spora nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost pobijanih rješenja niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, radi čega, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

Stoga je, a budući da su pobijana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zakonita, te nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1.  ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu to je valjalo odbiti zahtjev iste za naknadom troškova upravnog spora te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Splitu, 19. veljače 2020.

                                                                                                                                            S U D A C

 

                                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka  iste, u tri primjerka, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

DNA:

-tužiteljici po opunomoćeniku, 

-tuženiku,

-u spis.

 

Rj.:

-spis u kalendar 30 dana

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Helena Papac