- 1 -              Rev 483/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 483/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. U. d.d., U., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnica A. K. D., odvjetnica u R., protiv tuženice L. Đ. iz R., OIB: ... , koju zastupa V. M., odvjetnica u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2951/15-2 od 27. rujna 2016., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1278/11-23 od 24. travnja 2015., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2951/15-2 od 27. rujna 2016. i predmet vraća istom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi posl. br. Ovrv-7/08 od 23. siječnja 2008. koje je donio javni bilježnik Ž. K., a kojim je naloženo tuženici platiti tužiteljici iznos od 33.971,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 31. listopada 2007. do isplate, kao i troškove ovršnog postupka u iznosu 981,24 kn, a tužiteljica je obvezana naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 10.824,50 kn.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti presude nižestupanjskih sudova uz naknadu troškova revizije.

 

Tuženica nije podnijela odgovor na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje  propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (odredba st. 3. istog članka).

 

U slučaju ako nisu ispunjene sve propisane pretpostavke nema pretpostavki za ocjenjivanje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U podnesenoj reviziji tužiteljica naznačuje pitanje:

 

„Da li se podnošenjem na naplatu suglasnosti o zaplijeni plaće na kojoj je potpis dužnika ovjerio javni bilježnik u smislu odredbe članka 178. st. 1. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99 i 42/00) prekida tijek zastare te do kada taj prekid traje s obzirom na odredbu članka 388. u vezi s člankom 392. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), kao i činjenicu da suglasnost o zapljeni ima pravni učinak rješenja o ovrsi te u kojem pogledu se takav pravni učinak očekuje?“

 

Kao razloge zbog kojih naznačeno pitanje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženica se poziva na odluku revizijskog suda Rev-946/08-2 od 27. listopada 2010., koja se odnosi na bjanko zadužnicu.

 

U skladu s odredbom čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

 

Predmet spora jest platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je tuženici (ovršenici) naloženo isplatiti tužiteljici (ovrhovoditeljici) iznos od 33.971,44 kn, koji iznos se odnosi na neisplaćene obveze prema nenamjenskom ugovoru o kreditu.

 

Prvostupanjski sud je ukinuo platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi i odbio tužbeni zahtjev budući da je u povodu prigovora zastare, a primjenom odredbi čl. 371. i 372. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) zaključio da se radi o anuitetnoj otplati, da je prvi anuitet dospio na naplatu 31. svibnja 2001, a zadnji 30. travnja 2003., da je tužiteljica podnijela prijedlog za ovrhu 8. siječnja 2008, odnosno nakon proteka zastarnog roka od tri godine te da je tužiteljičino potraživanje zastarjelo. Zbog navedenog tužiteljičin zahtjev ocijenjen je neosnovanim te je odbijen.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o tome da je tražbina tužiteljice zastarjela. Pritom je u odnosu na pozivanje tužiteljice na prekid zastare podnošenjem poslodavcu tuženice suglasnosti o zaplijeni 22. veljače 2002., koja suglasnost ima učinak rješenja o ovrsi, te po kojoj suglasnosti je poslodavac postupio da takav postupak naplate nije okončan te da zastara nije počela ponovno teći, takve navode ocijenio neosnovanim pozivom na odredbu čl. 388. ZOO koja propisuje slučajeve u kojima dolazi da prekida zastare, a da se dostava suglasnosti o zapljeni poslodavcu dužnika i postupanje po istoj ne može smatrati prekidom zastare.

 

Takvo pravno shvaćanje prema ocjeni revizijskog suda i s obzirom na razloge zbog kojih je revizija podnesena ne može se prihvatiti.

 

Prema odredbi čl. 178. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. …57/96, 29/99 i 42/00) primjenom kojeg je izdana predmetna suglasnost o zapljeni po pristanku ovršenika, dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni dio njegove plaće i da se isplati izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravni učinak rješenja o ovrsi (stavak 1.). Ispravu iz stavka 1. ovoga članka s učincima dostave rješenja o ovrsi poslodavcu dostavlja vjerovnik, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika (stavak 2.).

 

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-946/08 od 27. listopada 2010. navedeno je „Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da bjanko zadužnica ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojom se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate te je pravilno pravno stajalište drugostupanjskog suda da podnošenjem pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa bjanko zadužnice sa naknadno upisanim podacima o vjerovniku i iznosom tražbine dolazi do prekida zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO, jer se radi o jednoj vjerovnikovoj radnji koja je poduzeta protiv dužnika radi ostvarenja potraživanja. Prema tome, kada je prednik tuženika 13. rujna 2004. podnio na naplatu E. d.d. naknadno popunjenu bjanko zadužnicu, došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO. obzirom da ovaj način ostvarenja potraživanja nije uspio zbog nedostatka novčanih sredstava na računu dužnika, to je trogodišnji rok zastare počeo ponovno teći 14. rujna 2004.“

 

Slijedom navedenog, prema ocjeni revizijskog suda pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci prema kojem dostava suglasnosti o zapljeni poslodavcu tuženice i postupanje po takvoj suglasnosti (iako takva suglasnost ima učinak rješenja o ovrsi) ne može smatrati prekidom zastare jer se ne radi o radnji poduzetoj pred sudom ili drugim nadležnim organom u smislu odredbe čl. 388. ZOO, suprotno je već zauzetom shvaćanju revizijskog suda iz citirane odluke, na koju se ovrhovoditelj poziva u reviziji, a koje shvaćanje u predmetnom slučaju treba analogno primijeniti s obzirom na učinke bjanko zadužnice i suglasnosti o zapljeni plaće po pristanku dužnika, koju je ovrhu na temelju takve suglasnosti, poslodavac kao nadležno tijelo dužno provesti, odnosno po istoj suglasnosti postupiti.

 

Pritom treba istaknuti kako, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda, u situaciji kada raniji ovršni postupak nije pravomoćno okončan, dovršen ili obustavljen na način koji bi ovrhovoditelju omogućio zaštitu njegovih prava, već takav ovršni postupak od svog početka sve do podnošenja prijedloga za ovrhu još uvijek traje, ne može se govoriti o nastupu zastare budući da taj zastarni rok u takvom slučaju nije ni počeo teći (odluke Revx-781/11 od 12. listopada 2011. i Rev-1608/15 od 3. svibnja 2017.).

 

Trebalo je, stoga, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, prihvatiti reviziju ovrhovoditelja, ukinuti rješenje drugostupanjskog suda i predmet vratiti istom drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

U ponovnom postupku drugostupanjski će sud, u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, ponovno odlučiti o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv prvostupanjske presude.

 

O troškovima revizijskog postupka, u skladu s odredbom čl. 166. st. 3. ZPP odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.