- 1 -              Revr 77/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 77/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. A. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. i partneri, Z., protiv tuženika O. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu I., O. & P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1378/15-2 od 23. veljače 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1252/14-20 od 20. ožujka 2015., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 541.788,22 kuna sa zateznim kamatama (toč. I. izreke) i troškovima postupka u iznosu 47.512,50 kuna sa zateznim kamatama (toč. III.). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

 

Drugostupanjskom je presudom, prihvaćanjem tuženikove žalbe, preinačena prvostupanjska presuda tako da je tužbeni zahtjev za isplatu 541.788,22 kuna sa zateznim kamatama odbijen kao neosnovan (toč. I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak sastav žalbe u iznosu od 10.468,75 kuna (toč. II. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu (toč. III. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložio ovom revizijskom sudu preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu tako da odbije tuženikovu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući po odredbi čl. 392.a ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu 541.788,22 kuna sa zateznim kamatama po osnovi isplate razlike plaće za koji iznos tužitelj smatra da mu pripada prema Ugovoru o pravima i obvezama zaključenom između stranaka 31. listopada 2008. Tužitelj, naime, tvrdi da mu je tim Ugovorom ugovorena mjesečna plaća u iznosu od 59.630,10 kuna, koja mu je i isplaćivana sve do 1. kolovoza 2009., kada mu je plaća isplaćivana u iznosu od prosječno mjesečno po 36.425,96 kuna, a na temelju aneksa Ugovoru sklopljenog 30. srpnja 2009. Tužitelj dalje tvrdi da mu je tako umanjena plaća trebala biti isplaćivana samo za vrijeme od 1. kolovoza 2009. do 31. prosinca 2010., za koje razdoblje važenja je Aneks sklopljen, ali mu je plaća u tako umanjenom iznosu isplaćivana i nakon 31. prosinca 2010., sve do opoziva njegova imenovanja kao člana tuženikove uprave. Stoga se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu razlike između isplaćivane plaće u prosječnom mjesečnom iznosu od 36.425,96 kn i ugovorene plaće od 59.630,10 kn za razdoblje od siječnja 2011. do listopada 2012. godine (do kada je tužitelj bio član tuženikove uprave).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj nakon imenovanja članom tuženikove uprave sklopio s tuženikom 31. listopada 2008. Ugovor o pravima i obvezama člana uprave društva kojim mu je određena mjesečna plaća,

 

- da je tužitelju na temelju tim Ugovorom određenog načina obračuna plaće isplaćivana plaća u iznosu od prosječno 59.630,10 kuna sve do 1. kolovoza 2009.,

 

- da su parnične stranke 30. srpnja 2009. sklopile Aneks tome Ugovoru kojim je način obračuna plaće određen tako da se tuženiku plaća smanjuje, a razlog smanjenja je to što je 11. srpnja 2009. Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava,

 

- da je Aneksom određeno da će se tako umanjena plaća tuženiku isplaćivati u razdoblju od 1. kolovoza 2009.  do 31. prosinca 2010.,

 

- da je tuženiku u tom razdoblju isplaćivana plaća u prosječnom mjesečnom iznosu od 36.425,96 kuna,

 

- da je tuženiku i nakon 31. prosinca 2010., a sve do njegova opoziva kao člana tuženikove uprave (listopad 2012. godine ) isplaćivana plaća u prosječnom mjesečnom iznosu od 36.425,96 kn.

 

Prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim u bitnom obrazloživši da je tuženik nakon 31. prosinca 2010. trebao tužitelju nastaviti isplaćivati plaću koja se obračunava na način utvrđen Ugovorom o pravima i obvezama člana uprave društva od 30. srpnja 2008. jer je s danom 31. prosinca 2010. isteklo razdoblje na koje se odnosi Aneks tome Ugovoru, odnosno da tuženik nije mogao bez sklapanja novog dodatka Ugovoru samovoljno nastaviti s isplatom umanjene plaće, već da je tuženik trebao poštivati navedeni Ugovor.

 

Drugostupanjski sud je prvostupanjsku presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan obrazloživši da se u ovom slučaju imaju izravno primijeniti odredbe Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine" broj 83/09, 3/11, 3/12, 46/12, 22/13 i 25/14 i 77/14,) koja je opći pravni akt koji djeluje prema svima te su istom propisana primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava u kojima je Republika Hrvatska većinski vlasnik.

 

Neosnovano se tužitelj poziva na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, za koju smatra da ju je drugostupanjski sud počinio zbog "pravno vrlo opskurnog obrazloženja" presude i propusta u navođenju bilo koje odredbe materijalnoga prava pa da se zbog toga pobijana presuda ne može ispitati.

 

Suprotno navedenom, drugostupanjski je sud za ocjenu o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva dao jasne razloge utemeljene na izloženom nespornom činjeničnom stanju.

 

Neosnovano tužitelj smatra da pravo na isplatu umanjene plaće ima samo za vrijeme razdoblja navedenog u Aneksu Ugovora o pravima i obvezama člana uprave društva odnosno da bez ponovnog ugovaranja umanjenja plaće (novim aneksom) takvog umanjenja nije moglo biti.

 

Naime, Vlada Republike Hrvatske donijela je 11. srpnja 2009. Odluku o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine" broj 83/09). Tom se Odlukom utvrđuju plaća i druga primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava, između ostalih i onih u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio (kakvo je nesporno tuženik), a u cilju provedbe antirecesijskih mjera – štednje na svim razinama, a radi ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize u Republici Hrvatskoj te su određena i mjerila za izračunavanje novih (umanjenih) plaća (st. I. i II. te Odluke). St. III. te Odluke zadužuju se uprave trgovačkih društva da plaće i druga primanja svim rukovodećim strukturama u društvu usklade s plaćama članova uprave društava ovisno o vrsti radnog mjesta. Konačno, određeno je da su "nadležna tijela trgovačkih društva iz točaka II. i III. ove Odluke dužna provesti ovu Odluku u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu i o tome izvijestiti Vladu Republike Hrvatske." (st. VI. Odluke).

 

Dakle, upravo je tužitelj kao član uprave tuženika bio dužan uskladiti plaću s mjerilima iz Odluke. Tužitelj je to nesporno učinio za razdoblje za koje je navedeno da se Odluka primjenjuje (31. prosinca 2010.). Pritom je neodlučno to što je tužitelj s društvom (tuženikom) zastupanim po predsjedniku nadzornoga odbora sklopio spomenuti Aneks u kojem su umanjenje predvidjeli samo za razdoblje važenja Odluke. Činjenica je da je nakon isteka tog razdoblja Vlada donijela Odluku o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine" broj 3/11) kojom je određeno da se "u Odluci o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine", broj 83/2009), u točki VII. riječi: »31. prosinca 2010. godine« zamjenjuju se riječima: »31. prosinca 2011. godine«" te potom i Odluku o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine" broj 3/12) kojom je određeno: "U Odluci o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine", br. 83/2009 i 3/2011), u točki VII. riječi: »31. prosinca 2011. godine« zamjenjuju se riječima: »31. prosinca 2012. godine«". Kako nije sporno da je tužitelj umanjenu plaću nastavio primati i nakon 31. prosinca 2010., očito je da je tužitelj, koji je sam adresat obveze provođenja Odluke, po Odluci i postupao, pa se ne može sada pozivati na činjenicu da je pritom propušteno produžiti i trajanje predmetnoga Aneksa (tako i ovaj sud u odluci Revr-550/17 od 10. srpnja 2019.)

 

Stoga nisu ostvareni revizijski razlozi na koje se tužitelj poziva.

 

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.