- 1 -              Revr 935/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 935/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća te Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. D. M. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, rješavajući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1371/15-2 od 19. siječnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3431/12-33 od 24. travnja 2015., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

I.              Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 18. rujna 2012.g., koji je dao tuženik trgovačko društvo D. D. M. d.o.o. iz Z., OIB: ... tužitelju B. R. iz Z., OIB: ... temeljem Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. rujna 2012.g., te da nije dopuštena odluka – Odgovor na zahtjev za zaštitu prava tuženika od 11.10.2012.g., kojom je tuženik po svom punomoćniku odbio udovoljiti zahtjevu za zaštitu prava tužitelja i ostao kod odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. rujna 2012.g., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

II.              Nalaže se tuženiku društvo D. D. M. d.o.o. iz Z., da tužitelja B. R. iz Z., vrati na posao na radnom mjestu "prodavač-blagajnik" na kojem je tužitelj radio prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. rujna 2012.g., i to u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III.              Tuženik trgovačko društvo D. D. M. d.o.o. iz Z., dužan je tužitelju B. R. iz Z., naknaditi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II.              Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 kuna (dvijetisućesedamstokuna), u roku od 8 dana.

 

III.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 200,00 kuna.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3431/12-33 od 24. travnja 2015., u stavcima I i II izreke.

 

II Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu tuženika da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana. Ujedno zahtijeva trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta ovaj sud je ocijenio da pobijana presuda ne sadrži proturječje između sadržaja provedenih dokaza i razloga pobijane presude. Naime, pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama tako da se pravilnost pobijane presude može valjano ispitati, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

Sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP na koju revident sadržajno ukazuje u reviziji.

 

U odnosu na navode revizije kojima tužitelj drugačije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od suda drugog stupnja u pogledu postojanja opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, treba reći da se zapravo radi o činjeničnim prigovorima koji nisu od značaja u revizijskom stupnju postupka s obzirom da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 385. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, kao i Odluka kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava, te da radni odnos tužitelja nije prestao i povrat tužitelja na posao na radno mjesto „prodavač-blagajnik“.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da je tužitelj osnovom sklopljenog ugovora o radu od 1. kolovoza 2010. bio zaposlen kod tuženika na poslovima „prodavač–blagajnik“ na neodređeno vrijeme. Tuženik mu je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. rujna 2012. otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Naime, tuženik je prilikom kontrole poslovanja utvrdio da je tužitelj uzimao robu bez da je istu platio, te da isti, suprotno uputama za rad na blagajni poslodavca, sam sebi blokirao „kupnje“ bez polaganja kupovine. Takvim postupanjem tužitelj je postupio protivno Uputama za rad na blagajni, kojima je jasno predviđeno da je kasiranje vlastite kupnje od strane blagajnika razlog za izvanredni otkaz.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sudovi su zaključili da je tuženik imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelja. Odredbom članka 15. stavak 1. podstavak 25. ugovora o radu, te odredbom članka 121. stavak 1. podstavak 25. Pravilnika o radu tuženika od 16. lipnja 2010. (dalje: Pravilnik o radu) propisano da se osobito teškim povredama iz radnog odnosa (koje za posljedicu imaju izvanredni otkaz ugovora o radu) smatraju i „ostale povrede“, koje utvrdi Uprava posebnom odlukom. Pod „ostalim povredama“, smatraju se one utvrđene Uputama za rad na blagajnama. Kako je „samokasiranjem“ tužitelj postupio protivno Uputama za rad na blagajni a prema kojima je kasiranje vlastite kupnje od strane blagajnika razlog za izvanredni otkaz, poslodavac je opravdano izgubio povjerenje u tužitelja, a što predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć.

 

Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi članka 108. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12, dalje: ZR), poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. U konkretnom slučaju, tužitelj je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje je došlo do trajnog gubitka povjerenja između poslodavca i radnika na način da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, a što je, kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi i opravdan razlog za izvanredni otkaz u smislu odredbe članka 108. stavak 1. ZR.

 

Naime, odredbom članka 15. stavak 1. podstavak 25. ugovora o radu propisano je da se osobito teškim povredama iz radnog odnosa (koje kao posljedicu imaju izvanredni otkaz ugovora o radu) smatraju i „ostale povrede“ koje utvrdi Uprava posebnom odlukom. Isto je propisano i odredbom članka 121. stavak 1. podstavak 25. Pravilnika o radu.

 

Sukladno odredbi članka 18. ugovora o radu radnik svojim potpisom na ugovoru izričito izjavljuje kako je, između ostalog, upoznat sa Pravilnikom o radu, i ostalim internim aktima koji su na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se pod „ostalim povredama“ smatraju i one utvrđene Uputama za rad na blagajnama. Upute su sastavni dio internog Pravilnika o okvirima djelovanja tuženika. Prema Uputama za rad na blagajnama strogo je zabranjeno sam sebi kasirati kupljenu robu. Tužitelj je postupio protivno Uputama za rad na blagajni kojima je jasno predviđeno da je kasiranje vlastite kupnje od strane blagajnika razlog za izvanredni otkaz. Osim što „samokasiranje“ predstavlja osobito tešku povredu radne obveze tužitelja, isto postupanje, koje je kao posljedicu imalo i opravdani gubitak povjerenja tuženika u tužitelja, predstavlja i osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć.

 

Iz Odluke o otkazu proizlazi da je poslodavac tužitelju uručio izvanredni otkaz jer se tužitelj neovlašteno poslužio robom tuženika u svoju korist i postupio protivno odredbama članka 121. Pravilnika o radu, te članku 15. ugovora o radu i Uputama poslodavca za rad na blagajni. Stoga navodi revidenta da je sud propustio cijeniti i neke ostale povrede iz radnog odnosa koje su tužitelju stavljene na teret, nisu odlučni za konkretan slučaj.

 

Suprotno navodima u reviziji, ugovor o radu je izvanredno otkazan u roku od petnaest dana računajući od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, a kako to nalaže odredba članka 108. stavak 2. ZR.

 

Tuženik je prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu ispunio obvezu predviđenu odredbom članka 111. stavak 2. ZR. Činjenica što je tužitelj odbio potpisati poziv za iznošenje obrane, ne znači da poslodavac nije ispunio obvezu propisanu navedenom odredbom.

 

S obzirom na navedeno, kako je do izvanrednog otkazivanja ugovora u radu došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za ovaj otkaz, te u pretpostavkama iz članka 108. stavak 1. i 2., te članka 111. stavak 2. ZR, to su nižestupanjski sudovi osnovano odbili zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Posljedično tomu su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilnom primjenom materijalnog prava odbili i preostali zahtjev (vraćanje na posao).

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ovaj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 19. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.