- 1 -              Revt 331/2018-2

 

 

 

 

Broj: Revt 331/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željke Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. H. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., protiv tuženika L. H. d.o.o. k.d. V. G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica J. C., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P. & C. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2426/2015-2 od 6. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, poslovni broj P-395/2014 od 17. lipnja 2014., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti 104.000,00 Eur s pripadajućim zateznim kamatama od 15. siječnja 2010. do isplate (stavak I. izreke), a tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznos od 18.375,00 kn (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud preinači obje nižestupanjske presude, a podredno da iste ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati.

 

              Naime, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da drugostupanjski sud nije posebno obrazlagao presudu jer je prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava (što mu je dopušteno prema odredbi članka 375. stavak 5. ZPP), a pobijana prvostupanjska presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, iz kojih razloga se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Jednako tako, u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, jer je tužitelju, protivno navodima iznesenim u reviziji, dana mogućnost raspravljanja pred sudom, odnosno mogućnost da se izjasni o svim navodima protivne strane, uključujući i one sadržane u podnesku koji je tuženik predao na pripremnom ročištu održanom 29. svibnja 2014.

 

Naime, iz sadržaja zapisnika o održanoj glavnoj raspravi od 29. svibnja 2014. (list 38 spisa) proizlazi da je punomoćniku tužitelja uručen podnesak tuženika, u odnosu na koji tužitelj nije tražio dodatni rok za očitovanje. Okolnost što se tužitelj na navode tog podneska nije očitovao, ne znači da mu nije dana mogućnost izjašnjavanja, pa je sud osnovano, na temelju članka 292. stavak 8. ZPP, na pripremnom ročištu zaključio prethodni postupak i na istom ročištu održao glavnu raspravu.

 

Osporavajući zakonitost nižestupanjskih presuda tužitelj je, osim što se pozvao na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, prigovorio pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno raspravljati, sve u smislu odredbe članka 385. ZPP.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za isplatu dijela kupoprodajne cijene na temelju Aneksa br. 6. Ugovora o kupoprodaji nekretnine koji su parnične stranke sklopile 1. kolovoza 2008. (dalje u tekstu: Aneks).

 

Prvostupanjski je sud, analizirajući sadržaj Aneksa, neosnovanost tužbenog zahtjeva ocijenio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a u vezi članka 219. ZPP, jer je utvrdio da tužitelj, na kojemu je bio teret dokazivanja, nije dokazao ispunjenje uvjeta za isplatu utuženog iznosa, kao dijela kupoprodajne cijene.

 

Naime, prema sadržaju Aneksa isplata ostatka kupoprodajne cijene od 104.000,00 Eur, koju je kupac deponirao na Povjereničkom EURO računu, odgođena je do ispunjenja uvjeta iz članka 3. Aneksa, odnosno do trenutka kada tužitelj, kao prodavatelj, preda tuženiku, kao kupcu, izjave svih vlasnika i posjednika čestica koje graniče s prodanim spornim dijelom nekretnine (od cca 200 m2) da ne polažu nikakva prava na sporni dio nekretnine, odnosno do primopredaje i tog dijela nekretnine.

 

Utvrdivši da tužitelj nije dokazao da bi ispunio svoju obvezu i predao tuženiku izjave svih vlasnika i posjednika susjednih čestica, kao što nije dokazao da bi tuženiku predao u posjed i taj dio nekretnine, prvostupanjski sud zaključuje, a koji zaključak prihvaća i sud drugog stupnja, da tražbina tužitelja još nije dospjela te da stoga tuženik, prema pravilu istovremenog ispunjena iz članka 358. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – dalje: ZOO), nije dužan ispuniti svoju obvezu (isplata ostatka kupoprodajne cijene) dok tužitelj ne ispuni svoju obvezu (predaja izjava vlasnika/posjednika odnosno predaja posjeda).

 

Prihvativši činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava, drugostupanjski se sud u obrazloženju pobijane odluke pozvao na razloge presude suda prvog stupnja (članak 375. stavak 5. ZPP), s time da u žalbi iznesene nove činjenice i dokazi nisu uzeti u obzir (članak 352. stavak 1. ZPP), imajući u vidu da je revident tek u žalbi protiv prvostupanjske presude stavio prijedlog da se obavi uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika, a sve radi utvrđenja činjenice da je tuženik u  posjedu spornog dijela nekretnine.

 

U odnosu na prigovore tužitelja da je tijekom postupka predlagao i druge dokaze (saslušanje svjedoka), koje sud nije izveo, valja reći kako je pravo na izbor (članak 220. stavak 2. ZPP), ali i na ocjenu dokaza pridržano za prvostupanjski sud koji odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a onda prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, ali i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (članak 8. ZPP).

 

S obzirom na navedeno, navodi revidenta (kojima se prigovara načinu na koji je sud odlučio o predloženom dokazu saslušanjem svjedoka, a onda i načinu ocjene dokaza i utvrđenja odlučnih činjenica) su prigovori pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja koji su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, jer ih u revizijskom stupnju postupka ovaj sud ne može ispitivati (članak 385. ZPP).

 

Kako tužitelj nije predložio dokaze na kojima temelji svoj zahtjev za isplatu ostatka kupoprodajne cijene, odnosno kako nije dokazao da je, kao prodavatelj, ispunio svoju obvezu iz Aneksa, pravilno su, i prema ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi primijenili odredbu članka 221.a ZPP, kada su o dospjelosti tražbine tužitelja, koju činjenicu na temelju izvedenih dokaza nisu sa sigurnošću mogli utvrditi, zaključili primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

Neosnovan je, stoga, i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je, slijedom svega navedenoga valjalo, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.