- 1 -              Revt 269/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 269/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražene Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. d.o.o., Z., protiv tuženika M. P. d.o.o., Z., L., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., odlučujući o reviziji tuženika podnesenoj protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-341/11-6 od 9. veljače 2016. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-759/09 od 29. prosinca 2010., ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-759/09 od 2. studenog 2010., na sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-759/09 od 2. studenoga 2010., ispravljenom rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-759/09 od 29. prosinca 2010. naloženo je tuženiku platiti tužitelju 1.208.325,90 kn (točka I. izreke) i 10.700.439,40 kn (točka II. izreke) sa zatraženim zateznim kamatama, a tužbeni zahtjev je odbijen za iznos od 367.850,50 kn (točka III. izreke) i za iznos od 3.334.949,40 kn (točka IV izreke). Tužitelju je naloženo da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 110.321,99 kn.

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 54 Pž-341/11-6 od 9. veljače 2016. godine odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. i II. izreke. Ujedno je preinačena odluka o parničnim troškovima na način da je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku 175.020,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 292.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženik vidi u tome što je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo da je plaćanje naknade za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanja pratećih djelatnosti „obveza svakog korisnika javne ceste“, ali da „nije obrazloženo kako je na temelju utvrđenih činjenica donesena odluka o djelomičnom usvajanju tužbenog zahtjeva“. Tuženik je dalje naveo da je nejasno „koji propisi su bili temelj za ocjenu da je tužiteljev zahtjev osnovan“ te da „nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama“. Ovakvi općeniti navodi bi mogli upućivati na to da je tuženik imao na umu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja međim nije učinjena jer pobijana presuda nema nedostataka, a jednako tako ni presuda suda prvog stupnja, uslijed kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Tuženik je naveo da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da je prije podnošenja tužbe bio pozivan od strane tužitelja na sklapanje ugovora o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti (dopisima od 14. prosinca 2001., 18. srpnja 2002., 16. listopada 2002. i od 5. ožujka 2003.), a čini nespornim da ugovor nije sklopljen. Tuženik nije doveo u pitanje ni utvrđenje da koristi cestovno zemljište na kojem obavlja prateće djelatnost i to dva kompleksa zemljišta - „P. L. površine 2.645 m2 i P. L. površine 34.902 m2“.

 

Tvrdnja tuženika da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama neodređena je, jer tuženik nije naveo koje su to odlučne činjenice o kojima je sud u obrazloženju propustio navesti razloge. Pritom tuženik odlučne činjenice na kojima se temelje presude sudova nižeg stupnja (da koristi cestovno zemljište i obavlja prateće djelatnosti na tom zemljištu, da ga je tužitelj pozivao prije podnošenja tužbe na sklapanje ugovora, da ugovor nije sklopljen te da za korištenje cestovnog zemljišta tužitelju ne plaća naknadu) ne dovodi u pitanje, već ih, tijekom postupka a i sada u samoj reviziji, čini nespornim (priznaje ih). Suprotno tvrdnji tuženika, sudovi nižeg stupnja su u svojim presudama naveli koje propise su primijenili na utvrđene činjenice donoseći presudu u ovoj pravnoj stvari pa revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan.

 

Budući da je utvrđeno da tuženik koristi cestovno zemljište na kojem obavlja prateće djelatnost i to dva kompleksa zemljišta - „P. L. površine 2.645 m2 i P. L. površine 34.902 m2, pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo.

 

Nije sporno da je tužitelj pozivao tuženika da s njim sklopi ugovor o korištenju zemljišta i da ugovor nije sklopljen. Pravilno navodi drugostupanjski sud da su, prema odredbi čl. 74. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 42/90, 34/91, 56/91 - pročišćeni tekst - 61/91, 26/93, 29/94, 52/94), poduzeće H. i vlasnici, korisnici ili posjednici postojećih objekata na cestovnom zemljištu u kojima se obavljaju prateće uslužne djelatnosti bili su dužni sklopiti ugovor o obavljanju pratećih uslužnih djelatnosti do 31. prosinca 1991., a onim osobama koje to nisu učinile do isteka toga roka prestalo je pravo obavljanja djelatnosti na cestovnom zemljištu. Dakle, tuženiku odnosno njegovom pravnom predniku je to pravo prestalo 1. siječnja 1992. i nakon toga on koristi cestovno zemljište bez pravne osnove.

 

Odredba čl. 62. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 39/09, 124/09, 153/09, 73/10 i 91/10 - dalje: ZJC/04) i odredba čl. 59. Prethodno važećeg Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 100/96, 76/98, 27/01, 114/01, 117/01, 65/02 - dalje: ZJC/96) uređuje izvore sredstava za financiranje javnih cesta, a u ta sredstva spada i naknada za korištenje cestovnog zemljišta i pratećih objekata koju tužitelj potražuje za razdoblje od šestog mjeseca 2001. pa do petog mjeseca 2009. Ta se naknada plaća na temelju ugovora koji se sklapa sukladno odluci o dodjeli koncesije, ako je u pitanju djelatnost koja se može obavljati samo na temelju odobrene koncesije ( djelatnosti iz čl. 35. ZJC/96., odnosno čl. 48. ZJC/04) ili ugovora o korištenju cestovnog zemljišta koji se sklapa u skladu s odredbama Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti („Narodne novine“ broj 94/98. i 126/03) odnosno Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti („Narodne novine“, broj 119/07) koji su bili na snazi u utuženom razdoblju, na temelju javnog natječaja ili neposrednom pogodbom. Prema odredbi čl. 60. ZJC/60 odnosno odredbi čl. 66. ZJC/04 sredstva za financiranje javnih cesta ostvarena od naknada za korištenje cestovnog zemljišta i naknada za obavljanje pratećih djelatnosti uplaćuju se na račun H. d.o.o., H. d.o.o., koncesionara, županijske uprave za ceste, odnosno u proračun G. Z., ovisno o ugovoru o korištenju cestovnog zemljišta, ugovoru o obavljanju pratećih djelatnosti, ugovoru o stjecanju prava građenja odnosno ugovoru o osnivanju prava služnosti.

 

Iako ugovor među strankama nije sklopljen, prema shvaćanju ovog suda, tuženik se ne može osloboditi obveze plaćanja naknade samo zbog toga što, unatoč višekratnim pozivima tužitelja, nije sklopio propisani ugovor, u situaciji kada je nesporno koristio cestovno zemljište.

 

Ne radi se u konkretnom slučaju o prijelazu neke imovine (materijalne) tužitelja u imovinu tuženika u smislu odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje na osnovi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05).

 

Međutim, činjenica je da je imovna tužitelja umanjena za iznos naknade za korištenje cestovnog zemljišta, a s druge strane, tuženik je ostvario korist i to za onoliko koliko bi bio dužan platiti pod pretpostavkom da je sklopljen ugovor o korištenju cestovnog zemljišta u skladu s ranije citiranim propisima. Stoga se, i prema shvaćanju ovog suda, radi o stjecanju bez osnove jer se pod prijelazom imovine podrazumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom (čl. 210. st. 2. ZOO). Korist koju je tuženik ostvario jednaka je visini naknade za korištenje cestovnog zemljišta koju bi bio dužan platiti pod pretpostavkom da je sklopio ugovor o korištenju cestovnog zemljišta. Visina te naknade u razdoblju obuhvaćenom presudom je tijekom postupka utvrđena provođenjem dokaza vještačenjem u skladu s odredbama Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti („Narodne novine“ broj: 135/99 i 126/03).

 

Zbog tih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.