- 1 -              Rev 2508/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2508/2016-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. S. iz D., s boravištem u SR Njemačkoj, kojeg zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., protiv tuženice J. M. iz B. T., Republika Srbija, koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u V., radi utvrđenja i isplate, odnosno radi utvrđenja i izdavanja tabularne isprave odnosno radi raskida ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2215/2014-3 od 6. srpnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-354/12-21 od 10. listopada 2014., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2215/2014-3 od 6. srpnja 2016. u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-354/12-21 od 10. listopada 2014. u dijelu pod stavkom II., III., IV., V., VI. i VII. izreke, kao i presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-354/12-21 od 10. listopada 2014. u dijelu pod stavkom II., III., IV., V., VI. i VII. izreke, u kojim dijelovima se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništavim kupoprodajni ugovor sklopljen 27. siječnja 1994. između tužitelja, kao kupca s jedne strane te T. M. i sada pok. A. J., kao prodavatelja s druge strane (stavak I. izreke); odbijen je zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 17.500,00 Eur s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (stavak II. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj 27. siječnja 1994. kupio od T. M. i pok. A. J. nekretnine upisane u zk.ul. ..., ..., ... i ... k.o. B. te zahtjev da tuženica izda tužitelju tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na kupljenim nekretninama (stavak III. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj dosjelošću stekao nekretnine koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora od 27. siječnja 1994. pa da je tuženica dužna trpjeti upis prava vlasništva na navedenim nekretninama za korist tužitelja (stavak IV. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za raskid kupoprodajnog ugovora od 27. siječnja 1994. (stavak V. izreke); odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn (stavak VI. izreke) te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 14.900,75 kn (stava VII. izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), navodeći da odluka u konkretnom slučaju ovisi o rješenju pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i to stoga jer je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju i ukine obje nižestupanjske presude te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

              Revizija je dopuštena i osnovana.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju iz stavka 1. istog članka mogu podnijeti tzv. izvanrednu  reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice navedenim u točkama 1., 2. i 3. te zakonske odredbe.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP).

 

U povodu revizije iz članka 382. stavak 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (članak 392. a stavak 2. ZPP)

 

              Revizija tužitelja, između ostalog, sadrži i pitanje zastare restitucijskog zahtjeva iz članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), odnosno početka njezinog tijeka; teče li ona u slučaju ništavosti kupoprodajnog ugovora od trenutka isplate kupoprodajne cijene ili od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost tog ugovora.

 

Postupajući po podnesenoj izvanrednoj reviziji ovaj sud ocjenjuje da su u odnosu na  to pravno pitanje ostvarene zakonske pretpostavke za njezinu dopuštenost u smislu odredbe članka 382. stavak 2. i 3. ZPP, obzirom da razlozi iz obrazloženja prvostupanjske presude, na koje razloge se pozvao i sud drugog stupnja (članak 375. stavak 5. ZPP), upućuju na zaključak kako je ta presuda doista utemeljena na pravnom shvaćanju suprotnom onom koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo odlučujući na odjelnoj sjednici.

 

Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora.

 

              Predmetni spor vođen je povodom tužbe kojom je tužitelj tražio da se prije svega utvrdi ništavim kupoprodajni ugovor koji je 27. siječnja 1994. sklopljen protivno prisilnom propisu iz članka 82. b. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/802 i 36/90) koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje u tekstu ZOVO – "Narodne novine" broj 53/91).

 

Iako je prvostupanjski sud, primjenom odredbe članka 103. ZOO, prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina ništav, istom presudom odbijen je zahtjev za povrat isplaćene kupoprodajne cijene (kunska protuvrijednost iznosa od 17.500,00 Eur), uz obrazloženje da je potraživanje tužitelja zastarjelo obzirom na to da je od isplate kupoprodajne cijene do podnošenja tužbe protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 371. ZOO u kojem je tužitelj mogao tražiti povrat onoga što je primio na temelju ništavog pravnog posla.

 

Međutim, u konkretnom slučaju, kada je tužitelj restitucijski zahtjev iz članka 104. stavak 1. ZOO istaknuo u istoj tužbi u kojoj je istaknut i zahtjev za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora, odluka nižestupanjskih sudova o početku tijeka zastare nije podudarna sa shvaćanjem koje je ovaj sud zauzeo na sjednici odjela 30. siječnja 2020.

 

              Imajući u vidu navedeno, nižestupanjski su sudovi u ovom postupku pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odlučujući o istaknutom prigovoru zastare u odnosu na zahtjev za povrat  stečenog bez pravne osnove, izrazili shvaćanje da je zastara počela teći danom isplate kupoprodajne cijene po ugovoru od 27. siječnja 1994., neovisno o tome što je tužitelj u istoj tužbi postavio i zahtjev za utvrđenje ništavosti tog ugovora.

 

Budući da je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastarnog roka zahtjeva za isplatu, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, nisu ispunjeni uvjeti za preinaku pobijane odluke u odnosu na restitucijski zahtjev.

 

Naime, u ponovljenom postupku biti će potrebno, u okviru zahtjeva za vraćanje primljenog na temelju ništavog ugovora, utvrditi, imajući u vidu da je prodavatelj po kupoprodajnom ugovoru od 27. siječnja 1994. bio i T. M., protiv kojeg je tužitelj vodio zasebnu parnicu, je li i koji iznos na temelju ništavog kupoprodajnog ugovora primila i prednica tuženice, odnosno je li u kojem dijelu svoju obvezu tužitelju ispunio T. M., nakon čega će primjenom materijalnog prava iz članka 104. stavak 1. ZOO donijeti novu odluku o zahtjevu za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 17.500 Eura.

 

Kako su ostali tužbeni zahtjevi (za utvrđenje, izdavanje tabularne isprave i raskid ugovora) eventualno kumulirani zahtjevi u smislu odredbe članka 188. stavak 2. ZPP, o njihovoj osnovanosti sud može odlučivati tek ako nađe da onaj zahtjev koji je ispred njih istaknut nije osnovan, pa je stoga, u ovom stupnju postupka, i sudbina eventualno kumuliranih zahtjeva vezana uz odluku o glavnom zahtjevu.

 

Valjalo je stoga, na temelju članka 395. stavak 2. ZPP, ukinuti presude nižestupanjskih sudova ne samo u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu, već i u dijelu kojim je odlučeno o osnovanosti eventualno kumuliranih zahtjeva, ne ulazeći u ocjenu dopuštenosti odnosno osnovanosti revizije u odnosu na pitanje koje se odnosi na jedan od eventualno kumuliranih zahtjeva.

 

Kako je zbog ove odluke neizvjestan konačni uspjeh stranaka u sporu ukinute su i odluke nižestupanjskih sudova u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.