- 1 -              Rev-x 166/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 166/2015-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. N.-O., S. N., kojeg zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-475/12-2 od 6. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6762/99-75 od 17. ožujka 2011., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika u odnosu na odluku o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 104.813,94 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama na pojedine iznose, sve pobliže označeno u izreci. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 251.261,07 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude drugostupanjskog suda tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se „postupi sukladno revizijskim razlozima“.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika na odluku o glavnoj stvari je neosnovana, dok je u odnosu na odluku o trošku nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud odlučuje u dijelu u kojem se presuda pobija i u granicama razloga određeno navedenih u presudi.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu iznosa koje je tužitelj isplatio svojem osiguraniku M. P. u N., a zbog posljedica zadobivenih u prometnoj nezgodi koja se dogodila 17. kolovoza 1985. i za koju je odgovoran osiguranik tuženika (invalidska mirovina).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-              da je osiguranik tuženika Đ. O. isključivo odgovoran za prometnu nezgodu koja se dogodila 17. kolovoza 1985., a u kojoj je tjelesne ozljede zadobio M. P., osiguranik tužitelja, time da je isti i kazneno utvrđen odgovornim za predmetnu prometnu nezgodu,

 

-              da tužitelj svojem osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu zbog nesposobnosti za rad, a za koju štetu je odgovoran tuženik,

 

-              da je osiguranik tuženika isključivo kriv za nastanak štetnog događaja jer je u zavoju prešao na lijevu polovicu kolnika namijenjenu za promet vozila iz suprotnog smjera te do nezgode ne bi došlo da nije bilo takvog postupanja,

 

-              da činjenica što je osiguranik tužitelja upravljao brzinom većom od dozvoljene nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem jer bi do nezgode došlo i da se osiguranik tužitelja kretao brzinom od 66,1 km/h,

 

-              da činjenica što su oštećenici M. P. i M. P. sklopili sa tuženikom nagodbu gdje su priznali suodgovornost M. P. za štetni događaj u omjeru od 20% nije od utjecaja u ovom postupku jer je ovdje utvrđeno da postupanje osiguranika tužitelja nije u uzročnoj vezi s nastankom štete,

 

-              da nije iscrpljena svota osiguranja, već, prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka, a na koji tuženik nije imao primjedbe, preostala svota osiguranja iznosi 877.931,58 kuna,

 

-              da je tuženik proglašen krivim za kazneno djelo za koje je previđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina pa bi zastara sukladno odredbi čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96. i 112/99. nastupila u kolovozu 1995., dok je tužba podnesena 3. kolovoza 1993. (slijedom čega je prigovor zastare ocijenjen kao neosnovan),

 

-              da je prema specifikaciji davanja tužitelj isplatio ukupan iznos od 104.813,94 EUR, a tuženik predmetnoj specifikaciji nije prigovorio,

 

-              da se u konkretnom slučaju primjenjuje materijalno pravo S. N. i to odredba paragrafa 116. st. 1. Sozialgesetbuch u vezi s odredbom čl. 30. st. 1. Ugovora o socijalnom osiguranju između RH i SR Njemačke (slijedom čega nije potrebno utvrditi iznos razmjernog dijela mirovine sukladno čl. 86. Zakona o osiguranju)

 

Shodno navedenim utvrđenjima, nižestupanjski sudovi prihvatili su zahtjev tužitelja te obvezali tuženika na isplatu iznosa od 104.813,94 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama.

 

Iz sadržaja revizije tuženika proizlazi da tuženik reviziju podnosi i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog kojeg razloga reviziju uopće nije moguće izjaviti u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. To se posebno odnosi na pitanje postojanja doprinosa osiguranika tužitelja M. P. nastanku štete, kao i pitanje prekoračenja svote osiguranja.

 

Suprotno navodima tuženika drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji kontradiktornost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i samih navoda.

 

Također, drugostupanjski sud je odgovorio na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, slijedom čega nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP-a od strane drugostupanjskog suda, a na koju sadržajno upire revident.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi zauzeli shvaćanje da se prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje prema njemačkom zakonu odnosno čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju (Sozialgesetbuch) koji propisuje da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ukoliko ovaj temeljem štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto vremensko razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik.

 

Naime, s obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja (17. kolovoza 1985.) relevantne su odredbe čl. 35. st. 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke objavljenog u Službenom listu SFRJ, broj: 9/69 (sada: čl. 30. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke, „Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj: 7/98). Navedenom odredbom propisano je da ako osoba koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti naknadu za štetu nastalu na području druge države ugovornice, a prema njezinim propisima ima pravo na naknadu štete od treće osobe, ovo pravo na naknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koji važe za njega. Dakle, navedena odredba Sporazuma sadrži pravila za određivanje mjerodavnog prava, iz koje proizlazi da je za utvrđivanje prava na regres inozemne osobe socijalnog osiguranja (tužitelja) za isplaćene naknade štete oštećeniku mjerodavno pravo SR Njemačke, dok se pravo osiguranika oštećenog na području druge države ugovornice na naknadu štete ocjenjuje prema domaćem pravu.

 

Stoga su neosnovane tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to time što nije primijenjena odredba o razmjernom iznosu mirovine (ispravno odredba čl. 22. tada važećeg Zakona o osiguranju imovine i osoba, „Narodne novine“, broj: 53/77. i 10/86.) budući da pravo tužitelja na regres isplaćenih iznosa M. P. proizlazi iz međunarodnog ugovora i propisa SR Njemačke i to par. 116. st. 1. njemačkog Zakona o socijalnom osiguranju jer je isplatom davanja invalidske mirovine i doprinosa na istu M. P. od strane tužitelja na istoga prešlo pravo tražiti regres isplaćenih iznosa od tuženika kao osiguratelja štetnika.

 

Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 370/14-2 od 5. studenog 2014. i Rev-x 987/2012-3 od 5. ožujka 2014.

 

Radi navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu reviziju tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

 

Revizija u odnosu na odluku o trošku je nedopuštena.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a reviziju tuženika u odnosu na odluku o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 19. veljače 2020.