- 1 -              Gž 15/2017-3

 

 

 

 

Broj: Gž 15/2017-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sindikata prometnika vlakova Hrvatske, Z., OIB: ..., protiv tuženika H. I. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. P. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu B. & P. u Z., radi udružne tužbe zbog diskriminacije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj P-13/17-11 od 5. lipnja 2017., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj P-13/17-11 od 5. lipnja 2017.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se žalba tuženika, preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj P-13/17-11 od 5. lipnja 2017. u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u daljnjem iznosu od 1.875,00 kuna i rješava:

 

„Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku daljnji trošak postupka u iznosu od 1.875,00 kuna, u roku 15 dana.“

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 1.671,87 kuna, u roku 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Utvrđuje da je tuženik diskriminirao tužitelja i radnike članove tužitelja onemogućivši im sudjelovanje u dogovornom imenovanju predsjednika i zamjenika predsjednika u povjerenstvo za štete, u sporazumnom utvrđenju liste miritelja, u odlučivanju o cijeni sata rada za radna mjesta rukovoditelj manevre, manevrist, nadzorni skretničar i radna mjesta iz priloga 4 Kolektivnog ugovora H. I. d.o.o., u biranju u mješovito povjerenstvo za jednokratnu pomoć, u savjetovanju u svezi razrade vrednovanja kriterija i postupka utvrđivanja viška radnika, u biranju predsjednika i zamjenika predsjednika povjerenstva za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora H. I. d.o.o.

 

II. Zabranjuje se tuženiku onemogućavanje tužitelja i radnika članova tužitelja, u sudjelovanju dogovornog imenovanja predsjednika i zamjenika predsjednika u povjerenstvo za štete, u sporazumnom utvrđenju liste miritelja, u odlučivanju o cijeni sata rada za radna mjesta rukovoditelj manevre, manevrist, nadzorni skretničar, skretničar i radna mjesta iz priloga 4 Kolektivnog ugovora H. I. d.o.o., u biranju u mješovito povjerenstvo za jednokratnu pomoć, u savjetovanju u svezi razrade vrednovanja kriterija i postupaka utvrđivanja viška radnika, u biranju predsjednika i zamjenika predsjednika povjerenstva za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora H. I. d.o.o.

 

III. Nalaže se tuženiku da omogući i pozove tužitelja i radnike članove tužitelja u postupke dogovornog imenovanja predsjednika i zamjenika predsjednika u povjerenstvo za štete, sporazumnog utvrđenja liste miritelja, odlučivanja o cijeni sata rada za radna mjesta rukovoditelj manevre, manevrist, nadzorni skretničar, skretničar i radna mjesta iz priloga 4 Kolektivnog ugovora H. I. d.o.o., biranja u mješovito povjerenstvo za jednokratnu pomoć, savjetovanja u svezi razrade vrednovanja kriterija i postupaka utvrđivanja viška radnika, te biranja predsjednika i zamjenika predsjednika povjerenstva za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora H. I. d.o.o., u roku od 8 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku da ovu presudu kojom se utvrđuje i zabranjuje diskriminacija o svom trošku objavi u dnevnim novinama J. l. i V. l., u roku od 8 dana.

 

V. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate u roku od 8 dana.“

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 1.875,00 kn u roku od 8 dana.“

 

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev te obveže tuženika naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, uključujući i trošak žalbe, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tužitelj je popisao trošak žalbe.

 

Tuženik je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane u pobijanoj presudi. Predlaže ovom sudu preinačiti odluku o troškovima postupka te tužitelja obvezati na naknadu troška u daljnjem iznosu od 2.000,00 kn zajedno s PDV-om od 25%, kao i trošak žalbe koji je popisao u iznosu od 1.671,88 kn.

 

U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik je predložio istu odbiti kao neosnovanu. Zatražio je trošak odgovora na žalbu, ukupno 1.250,00 kn.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

 

Tužitelj Sindikat prometnih vlakova Hrvatske podnio je protiv tuženika H. I. d.o.o. udruženu tužbu na temelju čl. 24. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD), time da je u činjeničnim navodima i tijekom postupka naveo slijedeće:

 

- tužitelj je jedan od tri reprezentativna sindikata kod tuženika zajedno sa Sindikatom Infrastrukture HŽ i Sindikata željezničara Hrvatske koji su sa tuženikom tijekom rujna, listopada i studenoga 2016. pregovarali o sklapanju novog kolektivnog ugovora (dalje KU),

 

- nakon 16. sastanka održanog 16. studenoga 2016. je zakazan novi 17. sastanak za 23. studenoga 2016. u 12h, koji je otkazan e-mailom tuženika (na dan kada je trebao biti održan) uz obrazloženje da je KU već sklopljen tijekom postupka mirenja sa navedena dva reprezentativna sindikata povodom najave štrajka,

 

- navedenim postupkom su tužitelj i njegovi radnici isključeni iz postupka kolektivnog pregovaranja zbog toga što se nisu slagali oko pojedinih odredbi KU, čime ih je tuženik diskriminirao povrijedivši odredbe čl. 2. st. 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, br. 85/08 i 112/12, dalje ZSD i čl. 7. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 93/14, dalje ZR) i to:

 

- neizravno načinom okončanja postupka mirenja, kojim ga je izigrao jer je iskoristio postupak mirenja i neutralnu odredbu čl. 17. Pravilnika o načinu izbora miritelja i provođenja postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima („Narodne novine“, br. 130/15, dalje Pravilnik) sa druga dva sindikata ne samo da spriječi štrajk, već i da bez tužitelja (najbrojniji sindikat kod tuženika) sklopi KU,

 

- izravna diskriminacija se manifestira u odredbama KU H. I. d.o.o. (čl. 80, 105, 152, 161, 195, Priloga 3a toč. III i priloga 8 čl. 4. KU) kojima se onemogućava tužitelju i njegovim radnicima da sudjeluju u dogovornom imenovanju predsjednika i zamjenika predsjednika u povjerenstvo za štete, u sporazumnom utvrđenju liste miritelja, u odlučivanju o cijeni sata rada za radna mjesta rukovoditelj manevre, manevrist, nadzorni skretničar, skretničar i radna mjesta iz priloga 4 Kolektivnog ugovora, u biranju u mješovito povjerenstvo za jednokratnu pomoć, u savjetovanju u svezi razrade vrednovanja kriterija i postupaka utvrđivanja viška radnika, u biranju predsjednika i zamjenika predsjednika povjerenstva za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora, što je sve omogućeno ostalim potpisnicima i njihovom članovima,

 

- budući da su navedena prava zajamčena isključivo sindikatima potpisnicima (a onemogućeno tužitelju) da se odredbe KU H. I. d.o.o. ne primjenjuju na isti način na sve radnike zaposlene kod tuženika, čime su stavljeni u nepovoljniji položaj u području rada i uvjeta rada u odnosu na prava koja su zajamčena potpisnicima i njihovom članstvu.

 

Tuženik u odgovoru na tužbu negira da je bilo kojim postupkom izravno ili neizravno diskriminirao tužitelja i njegove članove te da to tužitelj nije ni učinio vjerojatnim (čl. 20. st. 1. ZSD). Pritom naglašava da i tužitelj ima pravo na imenovanje određenog broja sindikalnih dužnosnika i povjerenika (čl. 209. KU), te druga prava (čl. 210., čl. 212. i čl. 213. KU), a njegovi radnici mogu biti birani u sva tijela kao i ostali radnici nečlanovi sindikata ili članovi nereprezentativnih sindikata. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Prvostupanjski sud nalazi da u konkretnom slučaju tuženik nije pregovarao u dobroj vjeri kako je to propisano odredbom čl. 193. ZR (osobe koje u skladu s posebnim propisom mogu biti stranke kolektivnog ugovora, dužne su u dobroj vjeri pregovarati o sklapanju kolektivnog ugovora, u vezi s pitanjima koja u skladu s ovim Zakonom mogu biti predmet istog), a što proizlazi iz činjenice da je na dan kada je bio dogovoren nastavak pregovaranja obavijestio tužitelja da je tri dana ranije (20. studenoga 2016.) u postupku mirenja koji je započeo najavljenim štrajkom ostala dva reprezentativna sindikata, već postigao sporazum o sklapanju kolektivnog ugovora o čemu ga nije informirao. Međutim, shvaćanje je suda prvog stupnja da navedeno nepostupanje tuženika u dobroj vjeri se ne odražava na valjanost ugovora, koji važi jer su ga prema čl. 26. st. 2. Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavca i sindikata („Narodne novine“, broj 93/14 i 26/15) sklopili na strani sindikata reprezentativni sindikati koji imaju više od 50% radnika članova, a isto je u bitnom propisano i čl. 17. st. 1. Pravilnika.

 

Pritom ukazujući na sadržaj odredbe čl. 194. st. 1. ZR prvostupanjski sud navodi da predmetni KU u dijelu kojim ga tužitelj drži diskriminatornim za njegovo članstvo obvezuje sindikate odnosno stranke koje su ga sklopile, dok se normativni dio (kao pravna pravila) tiče svih radnika, na koje se primjenjuje neposredno i obvezno (st. 2. čl. 194. ZR).

 

Nadalje, prema shvaćanju suda prvog stupnja prava za koja tužitelj tvrdi da mu (zbog postupanja tuženika) više ne pripadaju imaju samo sindikati, a ne i njihovo članstvo koje od spretnosti pregovaranja može imati određene koristi ako se postignu rješenja u cilju promicanja i zaštite gospodarskih i socijalnih interesa članova, a jer rezultat tog prava uživaju svi radnici bez obzira na članstvo u sindikatu, navedenim postupanjem tuženika je zbog nesklapanja KU očito umanjena njegova sindikalna moć i utjecaj, ali nisu povrijeđena prava na jednako postupanje njegovih članova. Stoga zaključuje da je zahtjev utemeljen na odredbi čl. 24. st. 1. ZSD neosnovan.

 

Prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određeno navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o postojanju bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da je obrazloženje prvostupanjske presude proturječno, zbog čega presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Suprotno tvrdnji žalitelja pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, razlozi navedeni u obrazloženju, a zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen su jasni i dostatni i kao takovi ne proturječe sadržaju spisa.

 

Činjenica je, na koju ukazuje žalitelj, da je sud prvog stupnja u obrazloženju presude, list 192 spisa, alineja treća, red drugi, naveo čl. 24. st. 2. toč.  2. ZR umjesto pravilno ZSD, međutim to ukazuje na pogrešku u pisanju (čl. 342. ZPP), a ne na bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Prema tome, neosnovano tužitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Jednako tako, nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP budući je sud prvostupanjskog stupnja ovlašten odlučiti o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a k tomu je prema ocjeni ovoga suda naveo jasne razloge zbog kojih je odbio daljnje izvođenje predloženih dokaza.

 

Ni pazeći po službenoj dužnosti ovaj sud nije našao postojanje drugih bitnih povreda na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

 

Postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tužitelj u bitnom temelji na ponovljenoj tvrdnji da su radnicima tužitelja povrijeđena prava na jednako postupanje i u čemu se diskriminacija ogleda. Takvim navodima, bez realne podloge u sadržaju spisa, nije dovedena u sumnju pravilnosti potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega niti ovaj žalbeni razlog nije osnovan.

 

Tužitelj zaštitu u ovoj pravnoj stvari temelji na odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije.

 

Prema odredbi čl. 1. st. 1. ZSD tim Zakonom se osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

 

Diskriminacijom se u smislu toga Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. toga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama (čl. 1. st. 2. ZDS).

 

Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekom od navedenih diskriminacijskih osnova, koje osobu stavlja ili ju je stavilo, ili bi je moglo staviti u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dok odredba čl. 2. st. 2. ZSD neizravnu diskriminaciju definira u situaciji, kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po navedenim diskriminacijskim osnovama, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

 

Imajući na umu navedene zakonske odredbe, pravilno je i prema ocjeni ovoga suda, sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo ocijenivši da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji u smislu odredaba ZSD, i to ni izravnoj ni neizravnoj, slijedom čega je pravilna i ocjena da su antidiskriminacijski zahtjevi tužitelja neosnovani.

 

U pravu je tuženik da je u skladu s odredbom čl. 164. st. 3. ZPP na ročištu 23. svibnja 2017. postavio i zahtjev za naknadu troška obrazloženog podneska od 17. svibnja 2017. kao i zahtjev za naknadu troška odgovora na tužbu, slijedom čega mu je valjalo na temelju Tbr. 8/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 11/14 i 107/15 - dalje: OT) priznati i taj trošak u visini od 1.500,00 kuna uz porez na dodanu vrijednost od 25% u visini od 375,00 kuna, odnosno ukupno 1875,00 kuna (čl. 154. st. 1. ZPP) i odlučiti kao u stavku I. izreke rješenja.

 

Tuženik je u cijelosti uspio sa žalbom, pa je tužitelja valjalo obvezati i na naknadu troška prema Tbr. 10/1 OT-a u iznosu od 937,50 kuna, porez na dodanu vrijednost od 234,37 kuna i trošak sudske pristojbe u iznosu od 500,00 kuna, odnosno ukupno 1.671,87 kuna (stavak II. izreke).

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu tužitelja, jer ta parnična radnja nije bila potrebna u smislu čl. 155. st. 1. ZPP (stavak III. izreke).

 

Zagreb, 19. veljače 2020.