- 1 -              Revr 435/2016-4

 

 

 

 

 

Broj: Revr 435/2016-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa H. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika K. d.d. iz K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica H. F., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora, sudskog raskida ugovora i isplate, rješavajući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-1849/2014-3 od 15. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-492/2013-16 od 25. travnja 2014., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„Tužitelj D. S. iz Z., OIB:... u cijelosti se odbija s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

I Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 27. svibnja 2013.g. i Odluka o redovitom otkazu ugovor o radu  s ponudom izmijenjenog ugovora od 17. srpnja 2013.g.,a  kojim odlukama  tuženik otkazuje ugovor o radu tužitelja od 15. srpnja 2010.g.

II Raskida se Ugovor o radu zaključen između tužitelja i tuženika te radni odnos prestaje s danom donošenja prvostupanjske presude.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih plaća iznos od 82.460,01 kunu sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 4.731,31 kunu od 21. studenog 2013.g. do isplate,

- na iznos od 15.545,74 kune od 21. prosinca 2013.g. do isplate,

- na iznos od  15.545,74  kunu od 21. siječnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od  15.545,74  kunu od 21. veljače 2014.g. do isplate,

- na iznos od  15.545,74  kunu od 21. ožujka 2014.g. do isplate,

- na iznos od  15.545,74  kunu od 21. travnja 2014.g. do isplate, po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

IV Nalaže se tuženiku da plati tužitelju, na ime naknade štete, iznos od 279.823,32 kune sa zakonskom zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje ej prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi br. 4.P-492/2013-16 od 25. travnja 2014.godine.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 385. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine presudu suda drugog i prvog stupnja i vrati predmet nadležnom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, podredno preinači presudu suda drugog i prvog stupnja i prihvati tužbeni zahtjev. Potražuje trošak revizije.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode u cijelosti i predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP na koju revident sadržajno ukazuje u reviziji.

 

Kako tužitelj osporava da bi kod tuženika nastupile takve gospodarske prilike u vrijeme otkazivanja koje bi opravdavale ukidanje tužiteljevog radnog mjesta, zapravo dovodi u pitanje činjenična utvrđenja. No, pitanja činjenične naravi nisu dopušteni revizijski razlog sukladno odredbi iz članka 385. ZPP.

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe članka 131. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12, dalje: ZR) u odnosu na postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz te pravilna primjena odredbe članka 107. stavak 3. ZR u odnosu na poštivanje propisanih kriterija kod donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

 

- da su stranke u ugovoru o radu od 27. prosinca 2012. u članku 1. odredile da je navedeni ugovor sklopljen za obavljanje poslova radnog mjesta „voditelj retail-a ključnih kupaca i voditelj marketinga na određeno vrijeme od 1. siječnja 2013. do 30. lipnja 2013.,

 

- da je tuženik Odlukom od 29. travnja 2013. poslove na kojima je tužitelj radio rasporedio na način da je poslove voditelja retail-a ključnih kupaca objedinio sa poslovima voditelja ključnih kupaca-distributera, dok je poslove voditelja marketinga preuzeo direktor prodaje vina i marketinga,

 

- da je tuženik dana 27. svibnja 2013. donio Odluku o otkazu tužiteljevog ugovora o radu od 27. prosinca 2012., s ponudom izmijenjenog ugovora, a kojim se otkazuje ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga uz otkazni rok od dva mjeseca, s time što odluka o otkazu neće vrijediti ako zaposlenik prihvati sklapanje novog ugovora o radu na radnom mjestu administrator,

 

- da tužitelj nije prihvatio ponudu izmijenjenog ugovora te da je prestao raditi nakon isteka otkaznog roka,

 

- da je tuženik proveo reorganizaciju i racionalizaciju poslovanja nastalog uslijed financijskih teškoća,

 

- da je tuženik dostavio podatke radničkom vijeću o namjeravanoj odluci i da se radničko vijeće nije očitovalo o namjeravanom otkazu.

 

Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja, nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena Odluka o otkazu ocijenili neosnovanim, uz zaključak da je tuženik, kao poslodavac tužitelja, u konkretnom slučaju imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Uslijed loših poslovnih rezultata tuženik je smanjio broj radnika, a osporena odluka o otkazu ugovora o radu rezultat je samo takvih okolnosti.

 

Pravilan je takav zaključak suda.

 

Odredbom članka 107. stavak 1. točka 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Prema odredbi članka 115. stavak 1. ZR odredbe tog Zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora).

 

Prema shvaćanju i ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe članka 107. stavak 1. točka 1. ZR postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da smanji broj radnika ili ukine određena radna mjesta, a sve budući je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, te da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

 

Sukladno izloženom, a kako svaki slučaj otkazivanja ugovora o radu valja individualizirati - jer odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, budući je prema navedenom činjeničnom stanju tuženik dao tužitelju otkaz ugovora o radu upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, dakle jer je u postojećim složenim uvjetima u gospodarstvu, kada je njegovo poslovanje, u utvrđenim prilikama, moralo rezultirati gospodarskim i organizacijskim promjenama i shvaćanju da je ekonomski opravdano i svrsishodno smanjiti  broj radnika ili ukinuti određena radna mjesta, imao opravdani razlog za redoviti - poslovno uvjetovani otkaz. Nižestupanjski sudovi su u okolnostima konkretnog slučaja pravilno zaključili da je tuženik dokazao opravdanost razloga za odluku koju je donio primjenom odredaba članka 107. stavka 1. točka 1. u vezi sa člankom 115. stavak 1. ZR. Tuženik je ponudio tužitelju ugovor o radu u okviru postojeće sistematizacije radnih mjesta na radnom mjestu administratora koje radno mjesto odgovara tužiteljevim kvalifikacijama.

 

Valja naglasiti da sudovi ne mogu ulaziti u ocjenu razloga tuženika za ukidanje tužiteljevog radnog mjesta, jer je autonomno pravo tuženika kao poslodavca organizirati proces rada (raspored radnih mjesta i broj izvršitelja) onako kako smatra svrsishodnim i učinkovitim.

 

Prema odredbi članka 107. stavak 3. ZR pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Međutim, poslodavac nije dužan voditi računa o navedenim kriterijima u slučaju kada otkazuje ugovor o radu radniku na radnom mjestu s jednim izvršiteljem, a što je ovdje slučaj, jer primjena tih kriterija ovisi o postojanju okolnosti koje dovode radnika u povoljniji položaj u odnosu na druge radnike koji rade na istom radnom mjestu glede otkazivanja ugovora o radu.

 

Suprotno revizijskim prigovorima, tijekom postupka otkazivanja tuženik je pravilno primijenio i odredbu članka 149. stavak 1. i 6. ZR kojom je propisana obveza savjetovanja sa radničkim vijećem, prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Ukoliko se radničko vijeće ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.

 

Odredbom članka 61. stavak 1. i 2. ZR je propisano da je poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Ukoliko takva odredba nije navedena u Odluci o otkazu, nego je predmet posebne odluke poslodavca kao što je riječ u konkretnom slučaju, navedeno ne čini predmetni otkaz nedopuštenim.

 

Uz navedeno, u pogledu revizijskog navoda da je tužitelj u postupku otkazivanja bio „mobingiran“ valja ukazati da mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom Zakonu, ali prema prihvaćenom standardu i sudskoj praksi, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina osoba sustavno i dugotrajno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Iz činjeničnih utvrđenja ne proizlazi da bi tužitelj uslijed reorganizacije poslovanja tuženika, kada mu je kao i nekim drugim radnicima tuženika ponuđen otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženika. Odluke donesene u okviru poslova upravljanja trgovačkim društvom ne mogu se podvesti pod pojam mobinga.

 

Polazeći od pravnog shvaćanja da odluka o otkazu ugovora o radu nije nedopuštena, te imajući na umu da tužitelj nije prihvatio ponudu izmijenjenog ugovora te da je prestao raditi nakon isteka otkaznog roka, proizlazi da je tužiteljev ugovor o radu prestao na zakonit način. Zato nije osnovan ni tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, niti zahtjev na naknadu plaće i naknadu štete iz članka 117. ZR.

 

Zbog iznijetog ovaj sud smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjena odredba članka 107. ZR.

 

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je ukazao tužitelj valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po članku 393. ZPP.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.