- 1 -              Rev 2718/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2718/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H., P., OIB: …, protiv tuženika: 1. J. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i partneri sa sjedištem u Z. i 2. D. G. iz V., OIB: …, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika pod 1. protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž - 278/14-2 od 15. svibnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola broj P -1104/09-52 od 20. studenog 2013., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika pod 1. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen zahtjev tužitelja i tuženicima naloženo solidarno isplatiti tužitelju iznos od 259.566,83 kune s pripadajućom zateznom kamatom, od čega se iznos od 95.690,09 kuna odnosi na liječenje tužiteljeva osiguranika M. D., iznos od 157.377,10 kuna na troškove liječenja tužiteljeva osiguranika K. B., te iznos od 6.499,64 kuna na troškove liječenja tužiteljeva osiguranika G. D. (izreka pod t. I. prvostupanjske presude). U više traženom za iznos od 96.298,33 kune odbijen je zahtjev tužitelja (izreka pod t. II. prvostupanjske presude), kao i prigovor prijeboja kojeg je istaknuo tuženik pod 1. (izreka pod t. III. prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku pod 1. iznos od 25.754,35 kuna. (izreka pod t. IV. prvostupanjske presude).

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod t. I., III. i IV. u odluci o zateznim kamatama, sve kako je to navedeno u izreci pod t. I.1. drugostupanjske presude, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda (izreka pod t. I.2. prvostupanjske presude).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je podnio tuženik pod 1. uz prijedlog da se ista preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Obzirom na vrijednost predmeta spora, te kako je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a ZPP-a, dopuštena je tzv. redovna revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. i 3. ZPP-a, pa je revizija tuženika pod 1., iako pisana po čl. 382. st. 1. i 2. ZPP-a razmatrana kao tzv. redovna revizija.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuju tuženik pod 1. Naime, suprotno tvrdnji tuženika pod 1., pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Prema iznijetim činjenicama i predloženim, te provedenim dokazima (čl. 7. ZPP-a) drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbi čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena povreda ovih odredaba na način da je to moglo utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Naime, pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. i čl. 221.a ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Ujedno takvim postupanjem tuženicima nije onemogućeno raspravljanje, a time niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Zapisnici o radnjama poduzetim na ročištima glavne rasprave ne opravdavaju niti revizijske navode tuženika pod 1. da bi u provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima (pred prvostupanjskim sudom koju povredu nije sankcionirao drugostupanjski sud) došlo do nepravilne primjene odredbi čl. 250. ZPP-a na način da je to moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Revizijskim prigovorom tuženika pod 1. istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na naknadu štete po osnovu isplaćenih iznosa za troškove liječenja i naknade za bolovanje svojih osiguranika M. D., K. B. i G. D. koji su krivnjom tuženika pod 2. pretrpjeli teške tjelesne povrede u prometnoj nezgodi koja se dogodila 2. srpnja 2005.

 

Pobijanom presudom djelomično je prihvaćen zahtjev tužitelja na činjeničnom utvrđenju: - da je 2. srpnja 2005. D. G. (tuženik pod 2.) skrivio prometnu nezgodu u kojoj su tužiteljevi osiguranici M. D. i K. B. pretrpjeli teške tjelesne povrede, a G. D. nešto lakše povrede, zbog kojih su liječeni i bili hospitalizirani u Općoj bolnici P., - da je tuženik pod 1. osiguratelj vozila kojim je prouzročena šteta, - da je tužitelj po osnovu liječenja i rehabilitacije svojih osiguranika isplatio troškove do visine u kojoj je zahtjev za naknadu štete prema tuženicima prihvaćen, - da su navedeni troškovi tužitelja nastali u uzročnoposljedičnoj vezi s ozljedama njegovih osiguranika zadobivenim u prometnoj nezgodi koju je 2. srpnja 2005. prouzročio D. G., te - da su ti troškovi bili neophodni za liječenje i rehabilitaciju osiguranika tužitelja.

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskog suda o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika pod 1., osnovano nižestupanjski sudovi zaključuju da iz prethodno navedenog činjeničnog stanja proizlazi obveza tuženika naknaditi tužitelju iznos koji je isplatio po osnovu liječenja i rehabilitacije svojih osiguranika do visine odgovornosti za prouzročenu štetu tuženika pod 2., odnosno tuženika pod 1. kod kojeg je tuženik pod 2. bio osiguran od odgovornosti za štetu. Naime, prema odredbi čl. 110. st. 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 94/01, 88/02, 149/02, 117/03, 30/04, 177/04, 90/05 i 85/06 – dalje: ZZO), tužitelj je ovlašten zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe, dok je prema odredbi čl. 115. st. 1. ZZO-a ovlašten zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 110. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Pritom su osnovano nižestupanjski sudovi odgovornost tuženika za štetu cijenili razmjerno doprinosu osiguranika tužitelja (osiguranika M. D.) nastaloj šteti u prometnoj nezgodi, a kako to nalaže odredba čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), kojeg je u ovom pravnom odnosu primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05). Zatezne kamate na dosuđeni iznos priznate su tužitelju u okvirima odredbe čl. 122. st. 3. ZZO-a (od dana nastale štete).

 

Prema izričitoj odredbi čl. 341. t. 4. ZOO-a (sada čl. 200. t. 4. ZOO/05), ne može prestati prijebojem tražbina naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili prouzročenjem štete, primjenom koje odredbe su nižestupanjski sudovi osnovano odbili istaknuti prigovor prijeboja.

 

Obzirom na daljnje revizijske navode tuženika pod 1. koji se odnose na obračun troškova postupka, treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a istu odbiti kao neosnovanu, a kako je to odlučeno u izreci.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.