- 1 -              Rev-x 869/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 869/2014-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. K. iz Z., O. kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Centra, Z., (kao slijednika Agencije), radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5208/13-2 od 14. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-54/13-54 od 4. travnja 2013., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5208/13-2 od 14. siječnja 2014. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-54/13-54 od 4. travnja 2013. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 58.849,70 EUR (što odgovara iznosu od 115.100,00 DEM) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos OTP banka d.d. Zadar, kao ovlaštena banka u mjestu ispunjenja, plaća na devizne štedne uloge po viđenju na valutu DEM, i to od 2. travnja 1999. do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. pa do isplate na valutu EUR, a tuženiku je ujedno naloženo i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 81.000,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda (stavak I. izreke); odbijena je žalba tužitelja i potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (stavak II. izreke); a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška povodom pravnog lijeka (stavak III. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, a podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora je restitucijski zahtjev iz raskinutog Ugovora o prodaji dionica koji su stranke sklopile 18. studenoga 1998.

 

Polazeći od toga da je tuženik tijekom postupka učinio nespornim slijedeće činjenice:

- da je tužitelj, na ime otplate dionica po Ugovoru od 18. studenoga 1998., tuženiku uplatio iznos od 115.100 DEM i postao vlasnikom 1151 dionica društva M. Z.,

- da je ostatak duga po stečenim ugovorima na dan 18. studenoga 1998. iznosio 373.018,42 DEM, odnosno 1.392.850,78 kn, koji se tužitelj obvezao uplatiti u 60 mjesečnih anuiteta,

- da tužitelj navedeni iznos kupoprodajne cijene tuženiku nije uplatio niti je na tuženika prenio pravo vlasništva otplaćenih dionica radi osiguranja plaćanja  ostatka duga,

- da je ugovor o prodaji dionica od 18. studenoga 1998. raskinut zbog neispunjenja izjavom prednika tuženika od 1. travnja 1999., nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj raskidom ugovora stekao pravo, na temelju članka 132. stavak 2.  i 5. Zakona o obveznim odnosima  („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), zahtijevati od tuženika vraćanje onoga što je dao u ispunjenju tog ugovora (kunsku protuvrijednost iznosa od 58.849,70 EUR, što prema konverzijskom tečaju 1 EUR = 1,9558 DEM  odgovara iznosu od 115.100,00 DEM), zajedno s pripadajućim zateznim  kamatama od 2. travnja 1999. (dan nakon raskida ugovora) pa do isplate.

 

Osnovano tuženik u reviziji ukazuje da je u postupku pred sudovima nižeg stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, budući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, razlozi koji su u pobijanoj presudi navedeni o odlučnoj činjenici  – je li i u kojem dijelu tužitelj ispunio svoju obvezu iz raskinutog ugovora (o kojoj činjenici ovisi obveza restitucije kao posljedica raskida ugovora) – nisu jasni, odnosno postoji proturječnost između onoga što sudovi u razlozima svojih presuda navode  o sadržaju Ugovora o prodaji dionica od 18. studenoga 1998. i samog tog Ugovora, odnosno o sadržaju zapisnika od 26. veljače 2013. i samog tog zapisnika.

 

Naime, sud u pobijanoj presudi ističe kako je tuženik na zapisniku od 26. veljače 2013. priznao činjenicu da mu je tužitelj isplatio iznos od 115.100 DEM  (u kojoj vrijednosti je postao vlasnikom 1151 dionice društva M. Z.) upravo u ispunjenju obveze iz Ugovora od 18. studenoga 1998.

 

Međutim, iz sadržaja tog zapisnika (list 126-128 spisa) proizlazi da je tuženik na tom ročištu učinio nespornom činjenicu da je ugovor od 18. studenoga 1998. raskinut upravo zbog toga što tužitelj nije u ugovorenom roku uplatio utvrđeni iznos kupoprodajne cijene od 1.392.850,78 kn koliko je iznosio ostatak duga po stečenim ugovorima na dan 18. studenoga 1998., a činjenica priznanja da je tužitelj na ime otplate dionica društva M. Z. otplatio iznos od 115.100 DEM ne podrazumijeva sama po sebi činjenicu da ja ta otplata učinjena u ispunjenju obveze iz Ugovora od 18. studenoga 1998.

 

              Do takvog (pogrešnog) zaključka sudovi su došli ne cijeneći u cijelosti sadržaj Ugovora o prodaji dionica od 18. studenoga 1998., posebice njegovu preambulu u kojoj su detaljno opisane okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen i koje su prethodile sklapanju tog ugovora.

 

Upravo iz sadržaja preambule Ugovora o prodaji dionica proizlazi da je prednik tuženika još 1. rujna 1992. prodao ukupno 3.826 dionica društva M. Z. ukupne nazivne vrijednosti 382.600,00 DEM sklopivši 47 pojedinačnih ugovora o prodaji dionica; da su imatelji tih dionica (njih 47), na temelju Ugovora o prijenosu, na tužitelja prenijeli sva prava i obveze iz osnovnih ugovora o prodaji dionica; da je tužitelj, kao stjecatelj, do dana saldiranja osnovnih ugovora o prodaji dionica otplatio 1.151 dionicu ukupne nazivne vrijednosti 115.100,00 DEM; da je tužitelj Upravnom odboru Hrvatskog fonda za privatizaciju podnio zahtjev za produženje roka otplate dionica po osnovnim (prenesenim) Ugovorima o prodaji dionica; da je tom zahtjevu udovoljeno na 17. sjednici Upravnog odbora održanoj 10. studenoga 1998. na način da je tužitelju produljen rok otplate ostatka duga  na rok od 5 godina, tako da se tim ugovorom tužitelj obvezao ostatak duga po stečenim ugovorima na dan 18. studenoga 1998. (ukupno 373.018,42 DEM odnosno 1.392.850,78 kn) isplatiti tuženiku u 60 mjesečnih anuiteta, uplatom u kunama.

 

Dakle, iz sadržaja Ugovora o prodaji dionica od 18. studenoga 1998. dalo bi se zaključiti da je otplata 1.151 dionice društva M. Z. izvršena do dana saldiranja osnovnih ugovora o prodaji dionica iz 1992. godine, odnosno prije sklapanja tog Ugovora, a da je tim Ugovorom riješeno pitanje statusa tužitelja, kao novog imatelja dionica, nakon što je isti, na temelju članka 14. stavak 2. Pravilnika o prodaji dionica, udjela, stvari i prava javnim prikupljanjem ponuda („Narodne novine“ broj 44/96 – dalje: Pravilnik), predniku tuženika podnio zahtjev za produljenje roka otplate preostalog duga po sklopljenim ugovorima.

 

Kako iz sadržaja samog Ugovora o prodaji dionica od 18. studenoga 1998. (članak 2.1.) proizlazi da se tužitelj po tom ugovoru obvezao platiti tuženiku iznos od 373.018,42 DEM odnosno 1.392.850,78 kn u ukupno 60 mjesečnih anuiteta, a među strankama nema spora da je taj ugovor raskinut nakon nepunih 6 mjeseci od njegova sklapanja (izjava tuženika od 1. travnja 1999.), ostaje nejasan i proturječan sadržaju samog Ugovora zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj u ispunjenju raskinutog ugovora platio tuženiku ukupno 115.100,00 DEM.

 

Neovisno o tome jesu li 1.151 dionicu društva M. Z. ukupne nazivne vrijednosti 115.100,00 DEM tuženiku uplatili raniji imatelji tih dionica (prenositelji) ili tužitelj (novi stjecatelj), iz sadržaja spisa nije moguće zaključiti da je taj iznos tuženiku isplaćen po raskinutom ugovoru.

 

Da bi nastala obveza restitucije iz članka 132. stavak 2. ZOO, neophodno je da je jedan od suugovaratelja ispunio svoje obveze iz raskinutog ugovora.

 

Kako su upravo razlozi pobijane presude o toj (odlučnoj) činjenici nejasni i proturječni sadržaju spisa, ostvaren je revizijski razlog iz članka 385. stavak 1. točka 1. ZPP.

 

Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 394. stavak 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

 

U ponovljenom postupku sudovi će donijeti novu i zakonitu odluku te pritom otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog koje su nižestupanjske odluke ukinute, na način da će utvrditi je li tužitelj i koji iznos dao tuženiku u  ispunjenju Ugovora o prodaji dionica od 18. studenoga 1998., o čemu ovisi i sudbina njegovog restitucijskog zahtjeva. Sudovi će pritom voditi računa i o među strankama nespornoj činjenici da je tužitelj stekao vlasništvo otplaćenih dionica (njih 1.151) društva M. Z., iz čega proizlazi da se radi o slučaju kada obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, pa bi se uzajamna vraćanja imala obaviti po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora (članak 132. stavak 3. u vezi članka 122. ZOO).

 

Budući da je zbog ove odluke neizvjestan konačni uspjeh stranaka u sporu, ukinute su i odluke nižestupanjskih sudova u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevima stranaka za nadoknadom parničnih troškova.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.