- 1 -              Rev 1052/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1052/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. K. iz S. B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik u S. B., protiv tuženika G. S. B., , OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-668/15-2 od 14. studenoga 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-990/13-15 od 27. veljače 2015., u sjednici održanoj 19. veljače 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate na ime izmakle koristi mjesečni iznos u 2010. godini 7.000,00 kn mjesečno, od rujna do prosinca 2010. godini, ili ukupno 28.000,00 kn, u 2011. godini 7.000,00 kn mjesečno od 1. siječnja 2011. do prosinca 2011. Ili ukupno 84.000,00 kn, u 2012. godini 7.000,00 kn mjesečno od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2012. Ili ukupno 84.000,00 kn, u 2013. godini 7.000,00 kn mjesečno od 1. siječnja 2013. do 31. rujna 2013., ili ukupno 56.000,00 kn, te ubuduće mjesečno po 7.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa koji dospijeva 15-tog u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate, a tužitelju je naloženo na ime naknade troškova parničnog postupka isplatiti tuženiku 1.435,00 kn (točka I. izreke drugostupanjske presude). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka (točka II. izreke drugostupanjske presude), te je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu (točka II. izreke drugostupanjske presude.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 28/13 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Podredno preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude (drugostupanjska presuda pobija se u cijelosti) prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP).

 

Na temelju odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP pobijana drugostupanjska presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja, u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, drugostupanjska presuda kojom je potvrđena  prvostupanjska presuda, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva i nije proturječna razlozima o odlučnim činjenicama sadržanim u obrazloženju presude, a zbog kojih je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove izmakle koristi ocijenjen neosnovanim.

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj osporava i ocjenu dokaza provedenih tijekom postupka, dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza na temelju koje bi za tužitelja bila donesena povoljna odluka. Međutim, takvi prigovori po svojoj prirodi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora revizijskog postupka jest zahtjev tužitelja naknadu štete s osnove izmakle koristi jer, prema njegovim tvrdnjama, zbog ponašanja tuženika nije mogao iznajmljivati svoju nekretninu.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi u prizemlju zgrade u ulici S. F. koja je sagrađena na kč. br. 4306/3, dok je tuženik vlasnik preostalih šest stambenih prostora u toj zgradi, kao i da je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Uprave za inspekcijske poslove, Sektora nadzora građevinske inspekcije, Odjela inspekcijskog nadzora, Područne jedinice u Slavonskom Brdu za područje Brodsko-posavske županije od 27. studenoga 2009. naređeno vlasnicima – tužitelju i tuženiku da otklone oštećenja na postojećoj stambeno poslovnoj građevini, da iz dopisa istog Ministarstva od 20. ožujka 2013.  proizlazi da vlasnici nisu postupili prema navedenom rješenju te su ponovno pozvani u primjerenom roku otkloniti oštećenja na građevini opisana u tom rješenju jer će u protivnom takve radove izvršiti ugovorni izvođač na trošak vlasnika, kao i da nadležno Ministarstvo nije postupilo po navodima iz svojeg zadnjeg nadzora.

 

Sporno je između stranaka, je li tuženik odgovoran tužitelju za štetu s osnove izmakle koristi zbog nemogućnosti ubiranja najamnine za korištenje poslovnog prostora, koja mu je kako to tvrdi nastala zbog toga što je tuženik odbio pristupiti sanaciji građevine iako ga je tužitelj na to u više navrata pozivao.

 

Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je:

-da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora u kojem je bio kafić kojeg je vodila njegova kćer, koja je bila vlasnica obrta –ugostiteljska djelatnost,

- da mu kćer nije plaćala najamninu za predmetni poslovni prostor u kojem je vodila obrt – ugostiteljsku djelatnost.

 

Nižestupanjski sudovi su, nakon provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08, dalje: ZOO), tužiteljev zahtjev ocijenili neosnovanim. Prema obrazloženju prvostupanjske presude, koju je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio drugostupanjski sud, budući da tužitelj nije osobno vodio ugostiteljski obrt, niti je naplaćivao najam predmetnog poslovnog prostora, odnosno nije ubirao prihod od najamnine, ocijenjeno je da tužitelj ne trpi štetu, zbog čega nisu ispunjene sve pretpostavke za postojanje odnosa odgovornosti za štetu.

 

Prema ocjeni revizijskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove izmakle koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja poslovnog prostora. Naime, prema odredbi čl. 1046. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična štete), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Izmakla korist je dobitak kojeg je netko mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje  spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl. 1089. st. 3. ZOO). Budući da tužitelj nije obavljao djelatnost u predmetnom poslovnom prostoru, niti je za korištenje tog poslovnog prostora naplaćivao najamninu, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili kako tužitelj nije dokazao da bi po redovitom tijeku stvari naplaćivao najamninu, a time nije dokazao nastanak štete s osnove izmakle koristi, zbog čega su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

 

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na kojeg se tužitelj poziva u reviziji.

 

Tužitelj i u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava ocjenu dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi, čime dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg razloga u skladu s odredbom čl. 385.st. 1. ZPP, nije dopušteno podnijeti reviziju.

 

 

 

Trebalo je, stoga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.