1                            Broj: Jž-99/2020

             

                                            

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. G. Z., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, I. Policijske postaje Osijek, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 24. prosinca 2019., broj: 81. Pp J-1483/2019-7, u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o     j e:

 

1. U povodu žalbe tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske,

Policijske uprave osječko-baranjske, I Policijske postaje Osijek, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o prekršajnopravnoj sankciji na način da se ukida izrečena zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

2.              Prihvaća se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, I Policijske postaje Osijek, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o prekršajnopravnoj sankciji na način da se okr. G. Z., za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je tom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe, izriče novčana kazna u iznosu 6.000,00 (šesttisuća) kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana po primitku ove presude, a ako u navedenom roku plati 2/3 te novčane kazne ista će se smatrati plaćenom u cijelosti.

             

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku od 24. prosinca 2019., broj: 81. Pp J-1483/2019-7, proglašen je krivim okr. G. Z. da je na način činjenično opisan u izreci pobijane presude počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je na temelju čl. 18. u vezi s čl. 12. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrečena zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi u trajanju od 1 godine, a koja će se provoditi u Klinici za psihijatriju KBC Osijek u koju se dužan javiti u roku 8 dana po pravomoćnosti presude.

 

 

Istom presudom, okr. G. Z. obvezan je naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

 

Protiv te presude, tužitelj je pravodobno podnio žalbu naznačujući da se žali zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, odnosno zbog neizricanja okrivljeniku novčane kazne za počinjeni prekršaj, s prijedlogom da se žalba prihvati.

 

              Žalba je osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10 ovog Zakona te da bi nastupila zastara prekršajnog progona. 

 

Međutim, ispitivanjem presude po službenoj dužnosti, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u korist okrivljenika, povrijedio materijalno prekršajno pravo, i to izričući okr. G. Z. samostalno zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o drogi u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

U odnosu na toč. I. izreke.

 

Naime, odredbom čl. 53. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona, propisano je;

„(1) Zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti u trajanju od jednog mjeseca do jedne godine sud može izreći okrivljeniku koji je prekršaj počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu, drogi ili druge vrste ovisnosti ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti u budućnosti počiniti prekršaj.

(2) Zaštitna mjera iz stavka 1. ovog članka može se izreći uz novčanu kaznu, kaznu zatvora, maloljetničkog zatvora i uvjetnu osudu.“

 

Dakle, u skladu se citiranom odredbom Prekršajnog zakona, zaštitna mjera „obveznog liječenja od ovisnosti“ može se izreći samo uz novčanu kaznu, kaznu zatvor, maloljetničkog zatvora i uvjetnu osudu.“

 

S tim u vezi, ističe se da je odredba čl. 12. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojom je propisano da se zaštitne mjere mogu izreći samostalno i bez izricanja kazne, odnosno druge prekršajnopravne sankcije u koliziji s odredbama Prekršajnog zakona, radi čega prvostupanjski sud nije u konkretnom slučaju mogao izreći zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti samostalno.

 

Naime, čl. 257. st. 1. Prekršajnog zakona propisano je da ako na dan stupanja na snagu ovog Zakona drugi propis o prekršaju propisuje materijalnopravne i postupovne odredbe koje su protivne ovom Zakonu, primijenit će se odredbe ovog Zakona.

 

Stoga je ovaj drugostupanjski sud, po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu na način, kako je to i navedeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

 

U odnosu na toč. II. izreke.

 

Osnovano tužitelj ističe da u konkretnom slučaju prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o prekršajnopravnoj sankciji, odnosno odluci o neizricanju novčane kazne, potpuno zanemaruje činjenicu težine djela i to prvenstveno okolnost da je okrivljenik inkriminirane prilike proglašen krivim radi prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno počinio kvalificirani oblik nasilja u obitelji, obzirom da je nasilje počinio u nazočnosti djeteta, a na koje ponašanje okrivljenika je potrebno djelovati, izricanjem odgovarajuće kazne, jer  te se, po ocjeni ovog suda, radi o težem obliku inkriminiranog prekršaja i većem stupnju ugrožavanja zaštićenog dobra. Osim toga, u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti.

 

Ocjenjujući sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, ovaj drugostupanjski sud je, a imajući u vidu prethodno navedeno, prihvaćajući žalbu tužitelja,  okrivljeniku izrekao novčanu kaznu u visini zakonom propisanog minimuma, kao blažu vrstu kazne, a imajući u vidu i dosadašnju neosuđivanost okrivljenik, smatrajući je primjerenom stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. Prekršajnog zakona odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 19. veljače 2020.

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku, u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, oštećenu i tužitelja.