Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru                                                                     

    Zadar, Borelli 9                                                                                   

Poslovni broj: 13 Gž-1032/2019-3

 

 

 

                           

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća te Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, pravnoj stvari tužitelja A. P. zv. B. pok. M., OIB:…, iz Z., zastupanog po punomoćnici I. B., odvjetnici u Z., protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, broj P-2591/2014 od 13. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Odbija se žalba tuženice R. H. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-2591/2014 od 13. srpnja 2016. u dijelu pod toč. I. i III. izreke.

 

 

                                                                      Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "I. Utvrđuje se da je A. P. iz Z., OIB:…, stekao pravo vlasništva realno određenog dijela čest.zem. 847 u naravi vinograd ukupne površine 7402m2, upisane u zk.ul. 1788 k.o. B., a koji realni dio je na skici sudskog očevida od 18. travnja 2016. godine izrađenoj po stalnom sudskom vještaku T. Ć.-geometru, koja skica je sastavni dio presude, prikazan likom i označen točkama: A-B-C-D-E-F-A, obojano zelenom, žutom i plavom bojom, površine 3460m2, koji dio se sastoji od oranice prikazane likom i označene točkama: B-G-H-E-B obojano žutom bojom površine 2000m2, te livade prikazane na skici sudskog očevida i označene točkama: A-B-E-F-A obojano zelenom bojom površine 1060m2, koji dio je stekao nasljeđivanjem i dosjelošću, te dijela koji je prikazan likom i označen točkama: C-D-H-G-C obojano plavom bojom površine 400m2, koji je posjed stekao zamjenom sa pokojnim Š. P. pok. M., a vlasništvo dosjelošću, što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužitelj A. P. iz Z., OIB:.., temeljem ove presude i po njenoj pravomoćnosti, nakon formiranja nove zemljišnoknjižne čestice koja površinom i likom odgovara opisanom realnom dijelu čest. zem. 847 k.o. B., da tužitelj izvrši uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na tako formiranoj čestici, uz istovremeno brisanje toga prava s imena tužene, sve u roku od 15 dana.

 

              II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži da je tužena dužna priznati i trpjeti da ishodi parcelaciju označenog realnog dijela na nekretnini oznake čest. zem. 847 u k.o. B., na način da se od realnog dijela prikazanog na skici sudskog očevida od 18. travnja 2016. godine izrađenoj po stalnom sudskom vještaku T. Ć.-geometru, koja skica je sastavni dio presude, prikazan likom i označen točkama: A-B-C-D-E-F-A obojano zelenom, žutom i plavom bojom, površine 3460m2, formira nova zemljišnoknjižna čestica.

 

              III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška ovog postupka."

 

              Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja.  U žalbi ističe da prvostupanjski sud kao osnovu stjecanja vlasništva predmetne nekretnine navodi Zakon o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. P., iako u izreci presude kao pravni osnov navodi stjecanje vlasništva dosjelošću. Ne može se smatrati da je određeni obrađivač zemlje stekao pravo vlasništva na temelju tog Zakona samim time što je obrađivao zemlju i neovisno od toga kolika je površina te zemlje. On daje pravo fizičkoj osobi za stjecanje prava vlasništva ali samo pod uvjetom ako su za to ispunjene i pretpostavke temeljem drugih zakona koji su uređivali stjecanje društvenog vlasništva, odnosno prelazak prava vlasništva u općenarodnu imovinu. Dakle, tužitelj da ne bi mogao tražiti utvrđenje prava vlasništva temeljem samog tog Zakona bez da se na njega primjene drugi propisi, koji su se primjenjivali u postupcima koji su se provodili po zahtjevima koji su se podnosili u smislu čl. 10. istoga. Posebno napominje da je čl. 47. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta propisivao da zemljište koje vlasnik nije obrađivao 10 ili više godina od stupanja na snagu tog Zakona i za koje vlasnici kroz to razdoblje nisu plaćali porez, ukoliko svoja prava nisu štitili pred sudom, postaje ex lege društveno vlasništvo. Saslušani svjedoci da su u svojim iskazima naveli da je predmetna nekretnina obrađivana, ali ništa nisu naveli da bi ista bila u agrarnom odnosu, već samo da je to područje bilo veleposjedničko u kompleksu zv. B.. Osim toga, iz iskaza saslušanog svjedoka ne proizlazi da su predmetne nekretnine obrađivali prednici tužiteljice, a iz povijesti posjeda proizlazi da su na predmetnim nekretninama fizičke osobe evidentirane tek od 1941. godine.

 

              U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženice ističući da se tuženica neosnovano i paušalno poziva na sve žalbene osnove navodeći razrješavanje agrarnih odnosa, primjenom nekad važećih propisa, kao osnovu temeljem koje bi tužitelj eventualno mogao dokazati stjecanje vlasništva predmetnog realnog dijela sporne nekretnine. Tužitelj da je u postupku dokazao kako se dio kompleksa zv. B., koji su prednici tužitelja stekli agrarom, nalazi isključivo na dijelu čest. zem. 846/1 k.o. B., dok je dosjelošću stekao vlasništvo dijela predmetne nekretnine čest. zem. 847 k.o. B.. Uz sve brojne provedene dokaze u postupku, kojima je tužitelj dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, ključna je i okolnost da istoga nitko i nikada nije ni na koji način ometao u posjedu predmetne nekretnine, a niti mu je pravo na istu osporavao. Predlaže žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19), na koju u žalbi sadržajno ukazuje tuženica, budući da izreka presude nije u suprotnosti s obrazloženjem iste, pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

 

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva realno određenog dijela čest. zem. 847 k.o. B. prikazan likom i označen točkama A-B-C-D-E-F-A površine 3.460 m2, koji dio se sastoji od oranice prikazane likom i označene točkama B-G-H-E-B površine 2000 m2, livade prikazane likom i označene točkama A-B-E-F-A površine 1060 m2, koji dio je stekao nasljeđivanjem i dosjelošću te dijela koji je prikazan likom i označen točkama C-D-H-G-C površine 400 m2, koji dio je stekao zamjenom sa pok. Š. P., a ovaj dosjelošću, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem donesene presude i po njenoj pravomoćnosti, nakon formiranja nove zemljišnoknjižne čestice, koja površinom i likom odgovara opisanom realnom dijelom čest. zem. 847 k.o. B., izvrši uknjižbu prava vlasništva na svoje ime uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženice.

 

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza i postupajući po uputi iz ukidne odluke ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-2511/14 od 5. studenoga 2014. godine, utvrdio da se nekretnina nekada zv. B. sastojala od čest. zem. 847 i čest. zem. 846/1 k.o. B., da su iste bile vlasništvo veleposjedničke obitelji S. D., da su prednici tužitelja, njegov otac pok. M. P., stric I. P. i teta I. P. na nekretnini zv. B. u određenoj površini stekli pravo vlasništva i to kao obrađivači temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja ("Službeni list", FNRJ broj 111/47), koji dio ne ulazi u realni dio predmetne čest. zem. 847, već u dio čest. zem. 846/1. Međutim, iako u spisu ne postoje materijalni dokazi, nalazi dokazanim navode tužitelja da je njegova prabaka B. nekretninu zv. B. kupila od obitelji S. D., nakon kupnje stupila u posjed iste, a nakon nje i njen pravni slijednik sin M. P., što ukazuje na činjenicu da je zaključeni ugovor o kupoprodaji u cijelosti bio realiziran. Također,  nalazi utvrđenim činjenicu da su se sinovi i kći pok. M. P. za života podijelili na način da je otac tužitelja M. P. dobio većim dijelom predmetnu nekretninu, nakon njegove smrti istu je naslijedila njegova supruga F. P., da bi potom njena djeca odnosno tužitelj sa svojom braćom izvršio diobu nasljeđenih nekretnina i u toj diobi dobio dio čest. zem. 847 u površini od 3060 m2, dok je zamjenom sa stricem pok. Š. P. stekao i dio čest. zem. 847 u površini od 400 m2.

 

Slijedom svega navedenog sud prvog stupnja udovoljio je postavljenom tužbenom zahtjevu kao pod toč. I. izreke.

 

Ovaj drugostupanjski sud svojom presudom donesenom pod poslovnom brojem Gž-960/2016 od 13. prosinca 2016. preinačio je presudu suda prvog stupnja i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, koja presuda je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 578/2017 od 7. svibnja 2019., s obrazloženjem da je u postupku nužno ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnih shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

Donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZVDSP), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., odredbom čl. 150. st. 4. je propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u st. 2. i 3. istog članka (za nekretnine 10, odnosno 20 godina), dakle,  protekom 20, odnosno 40 godina, a istovremeno je odredbom čl. 388. st. 4. navedenog Zakona bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana pa, iako je ova odredba ukinuta od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (odlukama br. U-I-58/1997., U-I-1235/1997., U-I-237/1997., U-I-1053/1997. i U-I-1054/1997), prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudama Trgo protiv Republike Hrvatske i drugima, a koje shvaćanje je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-158/2017-2 od 7. svibnja 2019., takvu grešku zakonodavstva, ako ne postoje suprotstavljena prava nekih trećih osoba, ne mogu snositi pojedinci – građani nego sama država.

Naime u ovim presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske i dr. je zauzeto slijedeće stajalište: "… da podnositelj zahtjeva, koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavni propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država da se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

Dakle, prema naprijed citiranom stajalištu Europskog suda za ljudska prava, a koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, vrijeme poštenog samostalnog posjeda, kao i kvalificiranog posjeda, na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu i prije 8. listopada 1991., uračunava se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću, slijedom čega je u postupku valjalo utvrditi dosjelost tužitelja na spornoj nekretnini do 17. studenoga 1999. do kada je bila na snazi ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP pri tome vodeći računa da pravu posjednika kao stjecatelja nije suprotstavljeno pravo neke treće osobe.

Tvrdnje tužitelja da se u posjedu dijela predmetne nekretnine nalazi temeljem nasljeđivanja svoje majke F. P. i diobom sa sunasljednicima, da je njegova majka u posjedu iste bila temeljem nasljeđivanja svog supruga M. P., a ovaj temeljem nasljeđivanja svog oca M. P. i diobom sa sunasljednicima, a da se u posjedu dijela predmetne nekretnine nalazi temeljem zamjene sa stricem Š. P., a ovaj temeljem nasljeđivanja svog oca M. P., potvrđene su u postupku kako iskazima saslušanih svjedoka M. N., I. M., M. P., A. Š. i D. J., kao i materijalnim dokazima u spisu, iz kojih proizlazi da se tužitelj osobno i putem svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine, neometano od ikoga, nalazi zasigurno preko 40 godina računajući od studenoga 1999. pa unatrag, budući da su o njihovom posjedu suglasno i detaljno iskazivali svi saslušani svjedoci, slijedom čega su se ispunili  svi uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini temeljem čl. 159. i čl. 160. ZVDSP.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, budući da tuženica koja je popisala trošak nije uspjela u postupku.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. i III. izreke.

U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

 

Zadar, 19. veljače 2020.

 

                                                       

                                            

                                                                                                                    Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                      Mirjana Macura