Poslovni broj 13 Gž -982/2019-4

                                         

 

Poslovni broj:13 Gž -982/2019-4

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća te Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. S. rođ. Š. iz A., OIB: …, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima u OD K. & V. u Z., protiv tuženice R. H., zastupane po ODO u Z., Građansko - upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu, poslovni broj P-1741/2018 od 29. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2020.,

 

 

                            p r e s u d i o   j e

 

 

              Odbija se žalba tuženice R. H. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu, poslovni broj P-1741/2018 od 29. travnja 2019.

 

 

                            Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              " I Usvaja se  tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je tužiteljica D. S., OIB:69332665504, vlasnica nekretnina:

              čest. 1458/20 površine 26214 m2,

              čest. 1458/35 površine 10078 m2,

              čest. 1458/36  površine 12517 m2,

              čest. 1458/37 površine 28987 m2,

              čest. 1458/40 površine 8954 m2, sve položeno u k.o. D. što je tužena R. H. dužna priznati i trpjeti da tužiteljica temeljem ove  presude i po njenoj pravomoćnosti u zemljišnoj knjizi izvrši uknjižbu prava vlasništva u svoju korist uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženika."

 

              II  Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 36.618,76 kn,   u roku od 15 dana."

 

              Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice. U žalbi ističe da iz izvedenih dokaza u spisu ne slijedi da tužitelji putem svojih prednika posjeduju dijelove predmetnih nekretnina najmanje od 6. travnja 1901., a s obzirom da iz povijesti posjeda slijedi da bi posjed prednika tekao od 1956., dok za raniji posjed nema dokaza. Iz iskaza svjedoka se ne može zaključiti da su tužitelji posjedovali nekretnine najmanje 40 godina prije 6. travnja 1941., jer isti niti ne navode ništa o posjedovanju u tom vremenu. Iz povijesti zemljišnoknjižnog upisa proizlazi da su predmetne nekretnine bile u šumsko-gospodarskoj osnovi, odnosno da je na istima uknjiženo pravo korištenja bivšeg R.O. G.-P. šumsko gospodarstvo D., OOUR za gospodarenje šumama krša - S. pa, kako se nedvojbeno radi o šumskom zemljištu, to da se na istome nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću. Naime, tužitelji su trebali dokazati pošten posjed 40 godina prije 6. travnja 1941., budući se od 4. travnja 1941. do 8. listopada 1991. nije moglo stjecati vlasništvo dosjelošću. Ističe i da odluka o trošku nije zakonita, budući da tuženica ničim nije dala povoda za predmetnu tužbu.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istoga Zakona, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je vlasnica čest. zem. 1458/20, čest. zem. 1458/35, čest. zem. 1458/36, čest. zem. 1458/37 i čest. zem. 1458/40, sve položene u k.o. D., koje vlasništvo je stekla nasljeđivanjem svog oca I. Š., a ovaj nasljeđivanjem svog oca A. Š., te dugogodišnjim mirnim i nesmetanim posjedovanjem putem svojih prednika preko stotinu godina, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužiteljica temeljem donesene presude i po njenoj pravomoćnosti u zemljišnoj knjizi izvrši uknjižbu prava vlasništva u svoju korist uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženice.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tužiteljica najmanje sto godina sa svojim prednicima uživala navedeno zemljište bez da ju je itko smetao, a zasigurno 40 godina do 17. studenoga 1999., do kada je na snazi bila kasnije ukinuta odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 70/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), čije ukidanje je imalo samo učinak ex nunc, pa kako je tužiteljica dokazala pravni slijed stjecanja nekretnine od svojih prednika do sebe, kao i da se radi o zemljištu koje je u naravi pašnjak, a ne šuma, to da su se ispunili svi uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama temeljem čl. 159. i čl. 160. ZVDSP.

Neosnovano tuženica u žalbi upire da se vlasništvo na nekretninama, koje su bile u društvenom vlasništvu, temeljem dosjelosti nije moglo stjecati u periodu od 6. travnja 1941. pa do 8. listopada 1991., jer je upravo suprotno propisivala odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, a iako je ova odredba ukinuta od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (odlukama br. U-I-58/1997., U-I-1235/1997., U-I-237/1997., U-I-1053/1997. i U-I-1054/1997), prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudama Trgo protiv Republike Hrvatske i drugima, a koje shvaćanje je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-158/2017-2 od 7. svibnja 2019., takvu grešku zakonodavstva, ako ne postoje suprotstavljena prava nekih trećih osoba, ne mogu snositi pojedinci – građani nego sama država.

Naime u ovim presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske i dr. je zauzeto slijedeće stajalište: "… da podnositelj zahtjeva, koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebalo – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, osobno – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavni propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država da se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

Dakle, prema naprijed citiranom stajalištu Europskog suda za ljudska prava, a koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, vrijeme poštenog samostalnog posjeda, kao i kvalificiranog posjeda na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu i prije 8. listopada 1991. uračunava se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću, slijedom čega je pravilno sud prvog stupnja u postupku utvrđivao dosjelost tužitelja na spornoj nekretnini do 17. studenoga 1999. do kada je bila na snazi ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP pri tome vodeći računa da pravo posjednika kao stjecatelja nije suprotstavljeno pravu neke treće osobe.

U tom pravcu pravilno je sud prvog stupnja analizom iskaza saslušanih svjedoka B. S., I. Š., Z. Š. i A. Z. i dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu sa ostalim materijalnim dokazima u spisu, posebno podacima posjedovne evidencije, utvrdio da je tužiteljica putem svojih prednika u posjedu predmetnih nekretnina zasigurno preko 40 godina računajući od studenoga 1999. pa unatrag, budući da su o njihovom posjedu suglasno i detaljno iskazivali svi saslušani svjedoci, čije iskaze potvrđuje posjedovna evidencija iz koje proizlazi posjed tužiteljice, odnosno njenog prednika još od 1956.

U odnosu na žalbene navode tuženice da je predmetno zemljište u naravi šuma te da se na šumskom zemljištu pravo vlasništva nije moglo steći dosjelošću, valja reći da iz očitovanja Hrvatskih šuma od 29. siječnja 2019. proizlazi da se predmetne nekretnine ne nalaze u programu gospodarenja šumama, a nisu se nalazile ni na dan 16. listopada 1990., a ni na dan 24. srpnja 1991., što potvrđuje i iskaz svjedoka A. Z., po zanimanju lugar i čuvar šuma na navedenom području, koji potvrđuje da se predmetno zemljište na nalazi na području Š. P., a niti isto u sklopu svog posla obilazi, već se obilaze i čuvaju zemljišta koja se nalaze južnije od spornih nekretnina. Također, iz zemljišnoknjižnih podataka, kao i evidencije katastra proizlazi da su predmetne nekretnine u naravi pašnjak.

Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, kao i odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

Zadar, 19. veljače 2020.

 

 

                                                                                                           Predsjednica vijeća

 

                                                                                                     Mirjana Macura