22 Gž-873/19-2

1

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-873/19-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Franki Zenić, u pravnoj stvari tužitelja O. d.o.o., O., OIB: …., zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku J. M., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. R. iz R., OIB: …., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj Povrv-159/2018-20 od 9. travnja 2019., ispravljene rješenjem istog suda pod poslovnim brojem Povrv-159/2018-23 od 13. svibnja 2019., dana 19. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              Odbija se žalba tužitelja O. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj Povrv-159/2018-20 od 9. travnja 2019., ispravljena rješenjem istog suda pod poslovnim brojem Povrv-159/2018-23 od 13. svibnja 2019.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

              ''I. Ukida se u cijelosti platni nalog iz rješenja o ovrsi javne bilježnice S. N. iz S., posl. broj Ovrv-167/2018 od 22.svibnja 2018 .

              II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak u iznosu od 100,00 kn sve to u roku od 8 dana .''

              Uvodno označenim rješenjem o ispravku riješeno je:

              ''I. Ispravlja se presuda ovog suda poslovni broj Povrv-159/2018-20 od 9. travnja 2019., na način da u četvrtom retku odozgo uvoda presude iza OIB-a punomoćnika tužitelja treba stajati tekst "protiv tuženika R. R. iz R., OIB-….", u prvom rektu izreke presude umjesto N. ima stajati N. te u prvom rektu obrazloženja presude umjesto N. ima stajati N.

              II. U ostalom dijelu presuda ostaje ne izmijenjena.''

              Protiv citirane presude, ispravljene citiranim rješenje, žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primijene materijalnog prava. Ističe kako sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije naveo razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su u suprotnosti sa izrekom pobijane presude odnosno sud prvog stupnja ne navodi niti jedan razlog zbog kojega je trebalo donijeti presudu. U čitavom obrazloženju presude sud prvog stupnja se bavi obrazlaganjem svojih stavova koji nisu u vezi s meritumom ovog spora, i to raspravlja o zdravstvenom stanju tuženika koje nema veze s predmetnim dugovanjem. Također, sud prvog stupnja bavi se ugovorom o prodaji vozila koje je upisano kao vlasništvo tuženika te na pogrešan način ocjenjuje kako pravnu prirodu tako i ulogu ovog ugovora. Nesporno je iz dokumentacije da je vozilo tuženika u predmetno vrijeme bilo na mjestu na kojem se naplaćuje parkiranje i za koje se primjenjuju Opći uvjeti ugovora o korištenju parkirališta na području grada O.. Neprovođenjem bilo kakvog ugovora o kupoprodaji ili općenito o otuđenju vozila tuženik je doveo u zabludu tužitelja o činjenici vlasništva koja je upisana u javnom očevidniku. Predlaže da sud drugog stupnja prihvati žalbu te ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba nije osnovana.

U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).

              Prvostupanjski sud nije počinio istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji su jasni te nisu u suprotnosti sa izrekom pobijane presude.

              Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP.

              Iz spisa predmeta slijedi da je tužitelj postavio zahtjev da mu tuženik plati 72,00 kuna na ime naknade za korištenja parkirališnog mjesta navodeći da je tuženik dana 13. rujna 2017. parkirao vozilo reg. oznake VT 974-AC na području Grada O. te da nije platio parkirnu kartu.

              Odredbom čl. 13 Općih uvjeta ugovora o korištenju parkirališta ("Službeni glasnik grada Osijeka", broj 17) je propisano da se odgovornom osobom za plaćanje dnevne karte smatra osoba označena kao vlasnik vozila u evidenciji ministarstva unutarnjih poslova odnosno leasing kuća, a za vozila koja nisu evidentirana vlasnik vozila se utvrđuje na drugi način, dakle osoba upisana kao vlasnik vozila u policijskom evidencijama je ovlaštena dokazivati da u vrijeme korištenja javnog parkirališta nije bila vlasnik vozila.

Naime, po čl. 116. st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje ZV) predajom vozila stjecatelju B. V. kao vlasniku obrta A. B. koje se bavi posredovanjem i prodajom motornih vozila u samostalni posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika R. R., ovdje tuženika, usmjerenom na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja ispunjenjem navedenih zakonskih pretpostavki došlo je do prijenosa prava vlasništva na navedenoj pokretnini kao predmetu prodaje uz definiranje njegovih bitnih sastojaka kao predmeta prodaje i iznosa isplaćene kupovnine. Pravilno je sud prvog stupnja smatrao da predmetni Ugovor o posredovanju u prodaji od 26. kolovoza 2017. ima obilježja simuliranog ugovora i da je u njemu prikriven zapravo ugovor o prodaji vozila trećoj osobi kao kupcu od strane B. V. kao prodavatelja i vlasnika predmetnog vozila, te da je motiv ovakvog postupanja B. V. bilo upravo izbjegavanje obveza kao osobe koja je na zakonom propisani način stekla vlasništvo na predmetnom vozilu.

Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako je vozilo tuženika, kao prodavatelja, od strane B. V., vlasnika obrta A. B. koje se bavi posredovanjem i prodajom motornih vozila, zapravo kupljeno, sve u cilju kako bi ga se dalje moglo preprodati trećoj osobi i to za iznos više cijene od one za koje je kupljeno od tuženika (2.000,00 kuna) odnosno za iznos od 3.000,00 kuna, kako je navedeno u Posredovanju u kupoprodaji motornih vozila zaključenom 6. rujna 2017. koji je na osnovu naknadno dostavljene punomoći od strane tuženika, formalno u ugovoru naznačeni posrednik, a zapravo zakonski vlasnik B. V. prodao trećoj osobi L. Z., na adresi u O., u ime i za račun tuženika kao prodavatelja.

              Za istaknuti je da odredba čl. 250. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17) propisuje da je u slučaju prodaje ili drugog načina promjene vlasništva na vozilu, novi vlasnik vozila dužan u roku od 15 dana od stjecanja vozila registrirati vozilo na svoje ime ili ga odjaviti.

              Iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova od 2. travnja 2019. slijedi da se predmetno vozilo od 14. rujna 2012. do 15. rujna 2017. u evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova vodilo kao vlasništvo tuženika, a od 15. rujna 2017. kao vlasnik istog vodila se L. Z. iz O..

Po stajalištu ovoga drugostupanjskoga suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik nije bio vlasnik vozila marke Daewoo Lanos 13. rujna 2017. kada je isto zatečeno na području grada O. bez istaknute parkirne karte, nego da je bio vlasništvo L. Z., iako je navedeno vozilo u tome trenutku još bilo u evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova upisano kao vlasništvo tuženika obzirom da je ugovor o kupoprodaji sa L. Z. sklopljen 6. rujna 2017. kada je predmetni automobil predan kupcu koja je u roku propisanom čl. 250. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama isti dana 15. rujna 2017. registrirala na svoje ime. 

              Što se tiče navoda iz žalbe tužitelja koji se odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja za istaknuti je da se radi navedenog pobijana presuda ne može pobijati.

              Dakle, obzirom da tužitelj nije dokazao da je vozilo bilo u vlasništvu tuženika u vrijeme zaustavljanja ili parkiranja istog, pravilno je odlučio sud prvog stupnja kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. ZPP) kada je naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 100,00 kuna.

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Zadru 19. veljače 2020.