- 1 -              Kž-eun 6/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kž-eun 6/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu izvršenja europskog uhidbenog naloga protiv tražene osobe I. E. zbog kaznenog djela iz članka 223. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona Republike Njemačke, odlučujući o žalbi tražene osobe podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku od 31. siječnja 2020. broj Kv-eun-1/20, u sjednici održanoj 19. veljače 2020.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Žalba tražene osobe I. E. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim je rješenjem pod točkom I. izreke, na temelju članka 29. stavka 1. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15. i 102/17. – a pravilno i: 68/18. te 70/19.; dalje: ZPSKS-EU), odobrena predaja tražene osobe I. E. Republici Njemačkojna temelju europskog uhidbenog naloga (dalje: EUN) izdanog od strane Okružnog suda u Muhldorf Am Inn, Republika Njemačka, od 15. studenog 2019. broj 7 Gs-143/19, radi vođenja kaznenog postupka zbog pljačke s namjernom tjelesnom ozljedom iz čl. 223. st. 1., čl. 230. i čl. 249. Kaznenog zakona Republike Njemačke, koja kaznena djela su i činjenično opisana.

 

Pod točkom II. izreke određeno je da tražena osoba ne smije bez dopuštenja Republike Hrvatske, za djela počinjena prije predaje biti kažnjeno gonjena niti se protiv nje smije izvršiti kazna zatvora u državi izdavanja, biti predana drugoj državi članici radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora, biti izručena trećoj državi radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora.

 

Pod točkom III. izreke je, na temelju članka 26. ZPSKS-EU u vezi s člankom 123. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08., utvrđeno da je protiv tražene osobe rješenjem tog suda od 4. siječnja 2020. broj Kir-eun-1/2020-3 određena mjera opreza iz članka 98. stavaka 1. i. 2. točke 3. ZKP/08. te je, na temelju članka 35. ZPKSK-EU, određeno da ona ima trajati sve do izvršenja predaje tražene osobe.

 

Pod točkom IV. izreke je, na temelju članka 35. stavka 1. ZKPSK-EU, određeno da će predaju tražene osobe nadležnim tijelima Republike Njemačke izvršiti ured S.I.R.e.N.E. Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

 

Protiv tog rješenja je tražena osoba I. E. podnio žalbu osobno i po branitelju, odvjetniku T. B.. U osobnoj žalbi ne stavlja određeni prijedlog, a u žalbi podnesenoj po branitelju predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. i članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) koji se u ovom postupku primjenjuje u skladu s odredbom članka 132. ZPSKS-EU, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba tražene osobe nije osnovana.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je izreka pobijanog rješenja nejasna i proturječna njenim razlozima.

 

Naime, žalitelj tvrdi da je u izreci rješenja navedeno da se predaja tražene osobe odobrava radi vođenja kaznenog postupka zbog jednog kaznenog djela pljačke s namjernom tjelesnom ozljedom, a da se iz obrazloženja može zaključiti da je riječ o dva kaznena djela, pri čemu da prvostupanjski sud nije objasnio zaključak da predmetna kaznena djela odgovaraju onima iz članka 230. stavka 1. i članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11.).

 

Međutim, okolnost da se u izreci pobijanog rješenja navodi „pljačka s namjernom tjelesnom ozljedom iz čl. 223. st. 1., čl. 230. i čl. 249. Njemačkog kaznenog zakonika“ ne čini izreku nejasnom, jer upućivanje na članke Kaznenog zakona Republike Njemačke koji se odnose na kaznena djela tjelesne ozljede (članak 223. koji sadrži opis tog djela i propisanu kaznu te članak 230. koji se odnosi na progon) i pljačke (članak 249.) jasno ukazuje da se radi o kaznenim djelima počinjenima u stjecaju, a u obrazloženju pobijanog rješenja jasno se, u skladu s tim, upućuje i na odgovarajuće odredbe važećeg domaćeg Kaznenog zakona (članak 230. stavak 1. i članak 118. stavak 1. KZ/11.), pri čemu, s obzirom na činjenični opis radnji koje se traženoj osobi stavljaju na teret koji je sadržan u izreci, nije bilo potrebno posebno analizirati i obrazlagati obilježja tih kaznenih djela.

 

Stoga pobijano rješenje ne sadrži navedene nedostatke zbog kojih se ne bi moglo ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u vezi s člankom 132. ZPSKS-EU koju ističe žalitelj.

 

Žalitelj također (u obje žalbe) ukazuje na zdravstvene tegobe tražene osobe i medicinsku dokumentaciju kojom ih potkrjepljuje, tvrdeći da one predstavljaju razlog odgode predaje tražene osobe iz humanitarnih razloga predviđen u članku 35. stavku 3. ZPSKS-EU.

 

Međutim, iz odredaba članka 35. ZPSKS-EU jasno proizlazi da do privremene odgode predaje tražene osobe zbog postojanja ozbiljnih humanitarnih razloga poput opasnosti od očitog ugrožavanja života ili zdravlja tražene osobe iz stavka 3. članka 35. tog Zakona može doći tek nakon pravomoćnosti rješenja o predaji (stavak 1. članka 35.), pa zdravstvene tegobe tražene osobe nisu zapreka za meritorno odlučivanje o EUN-u već mogu biti predmetom utvrđivanja i ocjene tek u postupku njegovog izvršenja, odnosno predaje tražene osobe nakon pravomoćnosti rješenja kojim se ta predaja odobrava.

 

Konačno, sumnja tražene osobe u pravičnost postupka koji se prema njoj ima provesti u Republici Njemačkoj ne može, s obzirom na načelo uzajamnog priznavanja koje je temelj pravosudne suradnje u kaznenopravnim stvarima unutar Europske unije (članak 3. ZPSKS-EU), a koje proizlazi iz međusobnog povjerenja u pravosudne institucije država članica i pravičnost te humanost njihovog postupanja, kao i na načelo učinkovite suradnje iz članka 4. ZPSKS-EU, biti razlogom dovođenja u pitanje odobravanja predaje tražene osobe.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu tražene osobe nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom iznesenog je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. u vezi s člankom 132. ZPSKS-EU, odbijena žalba tražene osobe, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 19. veljače 2020.