- 1 -              Revr 761/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 761/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. (OIB: ...) iz Ž., kojeg zastupa punomoćnik G. J., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: ...), Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-454/15-2 od 20. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-251/10-40 od 1. prosinca 2014., u sjednici održanoj 18. veljače 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 77.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci presude (točka I. izreke) te na ime imovinske štete i to s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 6.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do konačne isplate i s osnova troškova liječenja iznos od 1.054,99 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tuženici isplatiti tužitelju, na ime izgubljene zarade za period od 9. studenog 2010. pa do 30. travnja 2014. ukupan iznos od 121.469,24 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose, a kako je pobliže navedeno u izreci presude (točka III. izreke) i na ime rente ukupan iznos od 514.450,54 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a kako je pobliže navedeno u izreci presude (točka IV. izreke) te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 32.127,00 kn (točka V. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 66.298,12 kn odbijen kao neosnovan (točka VI. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izrekle). Ujedno je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe kao neosnovan (točka II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju koja sadržajno predstavlja reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju te preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak revizije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji tuženica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP za koju smatra je počinjena pred prvostupanjskim sudom, a koju povredu drugostupanjski sud nije sankcionirao, na način što visinu dosuđenih iznosa imovinske štete zbog izgubljene zarade i visinu dosuđenih iznosa kapitalizirane rente sud nije posebno obrazlagao, već je zaključio da dosuđeni iznosi pripadaju tužitelju jer su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka, pa su stoga dokazani.

 

Naime, tuženici je za odgovoriti da je sud jasno naveo da je visina spornih potraživanja utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka, koji je dostavljen strankama te na koji stranke nisu imale primjedbi, pa stoga suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi neimovinsku i imovinsku štetu, zbog ozljede na radu, a zbog koje mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, slijedom čega potražuje i imovinsku štetu na ime umanjene zarade i izmakle dobiti.

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kao policajac – voditelj smjene granične kontrole u Ministarstvu unutarnjih poslova RH, PU Istarska, PP R., te je dana 3. kolovoza 2007. doživio ozljedu na radu u R. na graničnom prijelazu R. u ulici ...,

 

- da je nakon događaja tužitelju postavljena dijagnoza – ozljede kralježnice sa posljedičnim lumbosakralnim sindromom te proturzijom diska i.v. L5-L6 sa suženjem koštanog spinalnog kanala,

 

- da tuženica nije osporavala osnovu odgovornosti,

 

- da iz vještačkog nalaza proizlazi da je zbog ozljeda tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta tri dana, srednjeg intenziteta devedeset dana i nastavno blagog intenziteta stodvadeset dana, da je pretrpio sekundarni strah srednjeg intenziteta koji je trajao 5 mjeseci, da trpi i duševne boli zbog smanjenja njegove životne aktivnosti, koju vještaci ocjenjuju sa ukupno 25-26% i ogleda se u trajnim funkcionalnim posljedicama u najvećem dijelu, a u manjem dijelu na psihičke smetnje, da je nastupila naruženost blagog stupnja, trećim osobama uvijek vidljivo i to kao primjetno šepanje na lijevu nogu,

 

- da je tužitelju dana 5. veljače 2009. uslijed ozljede na radu utvrđena nesposobnost za obavljanje poslova policijskog službenika,

 

- da je tužitelju rješenjem HZMO-a od 12. studenog 2009. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

 

- da je tužitelj sa danom 9. studenog 2010. umirovljen.

 

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a kraj nesporne činjenice da je tuženik odgovoran za štetu koju trpi tužitelj, sud prvog stupnja odmjerio je tužitelju na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ukupni novčani iznos od 77.000,00 kn, koji se sastoji od iznosa od 30.000,00 kn na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti izazvane pretrpljenim fizičkim bolovima, iznosa od 35.000,00 kn na ime pravične naknade zbog povrede prava osobnosti izazvane pretrpljenim duševnim bolovima zbog smanjenja njezine životne aktivnosti, iznosa od 5.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti izazvane pretrpljenim strahom i od iznosa od 7.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti izazvane duševnim bolima zbog naruženja.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud ocijenio osnovanim i tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete.

 

Slijedom navedenog dosudio je tužitelju imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu u zatraženom iznosu od 6.000,00 kn, jer je zaključio da iz utvrđenja proizlazi da je tužitelju ista bila potrebna te da mu je pružena od ukućana za vrijeme od 90 dana po 4 sata dnevno, te u narednom razdoblju od 240 dana po 2 sata dnevno. Stoga je ocijenio osnovanim za taj vid štete zatraženi iznos, s obzirom da potrebna satnica od 840 sati zasigurno opravdava traženi iznos koji je i ispod ustaljene sudske prakse, a sve primjenom čl. 1095. ZOO-a.

 

Nadalje, sud je prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu imovinske štete na ime troškova liječenja i plaćene participacije, troškova prijevoza odlaskom na liječenje, i troškove samog liječenja kod ortopeda u iznosu od 1.054,99 kn, a koji je tužitelj dokazao plaćenim, primjenom čl. 1095. ZOO-a.

 

Prvostupanjski je sud, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prihvatio i tužiteljev zahtjev u odnosu na traženu materijalnu štetu za isplatu izgubljene zarade kao razliku između pretpostavljene plaće koju bi primao i mirovine koju prima, kao i zahtjev za kapitaliziranu rentu sukladno odredbi čl. 1089. i čl. 1095. ZOO-a. Visinu dosuđenog iznosa sud temelji na vještačenju po vještaku financijske struke B. G., koja je izvršila izračun izgubljene zarade kao i kapitalizirane rente te u vidu tabelarnog prikaza to izrazila za pojedini mjesec za razdoblje od 9. studenog 2010. do 30. travnja 2014. i k tome rentu pretpostavljenog dohotka, a na koji nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale primjedbi, zbog čega je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka sukladno odredbi čl. 1089. ZOO-a i dosudio naknadu u obliku kapitalizirane novčane rente s obzirom da je takav zahtjev postavio oštećenik kao i na razliku izgubljene zarade primjenom odredbe čl. 1095. ZOO-a jer je ta razlika dokazana.

 

Drugostupanjski je sud na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno pitanje visine pripadajuće naknade neimovinske štete tužitelju s osnove povrede prava osobnosti, obzirom da tuženik smatra da priznati te dosuđeni iznos naknade s tog osnova je previsoko odmjeren, obzirom na vrstu i težinu zadobivenih ozljeda te s tim u vezi intenzitet i dužinu trajanja bolova i straha koje je trpio, odnosno zaostalo smanjenje životnih aktivnosti i naruženost kao trajne posljedice ozljeđivanja. Sporna je primjena odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05).

 

Sporna je i visina dosuđene imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege te troškova tužiteljeva liječenja.

 

Prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO/05 u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad je nema.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

U smislu navedenih zakonskih odredbi, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja koje su rezultirale povredom prava osobnosti tužitelju, ocjena je ovog suda da ukupno određen iznos 77.000,00 kn ocijenjen od strane drugostupanjskog suda jest primjerena novčana naknada tužitelju s osnova povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. u vezi s odredbom čl. 19. st. 1. i 2. ZOO/05. Naime, tuženici je za ukazati da naknada za neimovinsku štetu mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenika - i ne može se utvrđivati (jer se o njoj sudi) pukim automatizmom, samo sukladno Orijentacijskim kriterijima zauzetim na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002. (imajući na umu i da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za određivanje te naknade - pošto se ista utvrđuje ovisno o svim individualiziranim okolnostima svakog konkretnog slučaja: visina utvrđene naknade mora se kretati samo u okviru osnovnih i općih smjernica iz čl. 1100. ZOO-a, vodeći računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom), pa time što ovdje prijeporna naknada nije dosuđena u potpunosti precizno prema orijentacijskim kriterijima, nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Nadalje, prema ocjeni ovog suda pravilno je dosuđen i iznos od 6.000,00 kn na ime tuđe pomoći i njege, jer je to utemeljeno na vještačkom nalazu o potrebi tuđe pomoći i njege za vrijeme od 90 dana po 4 sata dnevno, a potom narednih 240 dana po 2 sata dnevno, što ukupno iznosi 840 sati, odnosno 7 kn po satu, što je kako pravilno ističu nižestupanjski sudovi ispod ustaljene sudske prakse. Stoga, činjenica što sud nije utvrđivao cijenu pružanja usluge tuđe pomoći i njege po ovlaštenoj ustanovi, odnosno nije pribavio podatak o cijenama tuđe pomoći i njege, nije od značaja za pravilnost osporene odluke. Uostalom, pitanje visine materijalne štete s naslova troškova tuđe pomoći i njege, činjenično - a ne materijalnopravno pitanje (prema shvaćanju revizijskog suda u odluci posl. br. Rev 1530/95 od 12. studenoga 1998.), tako da se utvrđenje ove ne može s uspjehom osporavati pozivom na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženice, po ocjeni ovog suda pravilno je dosudio tužitelju i troškove na ime liječenja u iznosu od 1.054,99 kn, jer su isti nastali u svezi liječenjem i bili potrebiti tužitelju.

 

Stoga je reviziju trebalo odbiti, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 18. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.