- 1 -              I-Kz-Us 144/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I-Kz-Us 144/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. D., zbog kaznenog djela iz čl. 294.a st. 2. u vezi čl. 61. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07.,152/08., 57/11. i 77/11. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi optuženog A. D., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 15. svibnja 2019. godine, broj K-Us-12/2016-77, ispravljene rješenjem K-Us-12/2016-79 od 11. listopada 2019., u sjednici održanoj 18. veljače 2020. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba optuženog A. D. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci optuženi A. D. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo primanjem mita u gospodarskom poslovanju iz članka 294. a stavak 2. u vezi članka 61. KZ/97. te je, na temelju iste zakonske odredbe, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a temeljem članka 56. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11.) prema optuženiku je primijenjena uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora u trajanju jedne godine neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. ., 70/2017. i 126/2019.  – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženiku je naloženo snositi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, troškove vještaka u iznosu od 3.520,00 kuna, troškove tumača za engleski jezik u iznosu od 243,75 kuna i za njemački jezik u iznosu od 5.670,00 kuna.

 

Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. od optuženika je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 22.144,02 eura u protuvrijednosti u kunama koji je dužan uplatiti u korist državnog proračuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Žalbu je podnio optuženi A. D. po branitelju, odvjetniku M. Č. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno  odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženog A. D. nije osnovana.

 

Optuženi A. D. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio više vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, držeći prvenstveno da je izreka presude proturječna sama sebi, da sud nije iznio razloge o odlučnim činjenicama, a one koje je iznio da su proturječne dokazima izvedenim u postupku.

 

Prvenstveno žalitelj drži kako je izreka presude kontradiktorna sama sebi s obzirom na to da se kao inkriminirani period spominje od 1. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007., dok je do isplata provizija od strane društva Z. B. G. G. došlo u periodu od 3. prosinca 2004. do 1. veljače 2008. Nadalje, žalitelj drži kako je odbijanjem dokaznog prijedloga u pogledu novog financijsko-računovodstvenog vještačenja prvostupanjski sud propustio utvrditi, a potom i iznijeti činjenice koje žalitelj drži bitnima. Iako izrijekom tako ne navodi, optuženik se nadalje poziva na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak. 3 ZKP/08. držeći da je prvostupanjski sud nezakonito pročitao iskaz svjedoka G. W. C., na kojem je temeljio svoju presudu, obzirom da nije bilo suglasnosti optuženika za čitanjem ranijeg iskaza tog svjedoka.

 

Protivno žalbi optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Nadalje, izreka presude ne sadrži proturječnosti na koju upućuje žalitelj. Osim toga, ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u presudi bile ostvarene ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Prvenstveno, u odnosu na proturječnost izreke presude na koju se žalitelj poziva, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio kako je izreka presude jasna i bez kontradiktornosti. Naime, nedvojbeno je da je u periodu od 1. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007. optuženik imao svojstvo odgovorne osobe kao rukovoditelj nabave u trgovačkom društvu U. S. d.d. iz P. i da je bio neposredno ovlašten za donošenje odluka u svezi narudžbi šalica ležajeva koje je trgovačko društvo U. S. d.d. naručivalo od društva Z. B. G. G., podružnice u B.. Nedvojbeno je i da je u navedenom periodu došlo do narudžbi, isporuka, poslovnih uplata, a i inkriminiranih isplata, koje su, logično, uslijedile nakon konkretnih narudžbi za koje je bio odgovoran optuženik. Stoga nema nejasnoća ni proturječnosti na koje se poziva žalitelj.

 

Nadalje, a u pogledu bitne povrede odredaba kaznenog postupaka iz članka 468. stavak 3. ZKP/09. ovaj drugostupanjski sud drži da je u prvostupanjskom postupku dokaz čitanjem ranijeg iskaza svjedoka G. W. C., kojeg je on iznio pred Policijskom inspekcijom u B., Njemačka 7. kolovoza 2012., izveden zakonito. Naime, nedvojbeno je da je prvostupanjski sud uporabio sve zakonske mogućnosti kako bi se osigurala nazočnost ovog svjedoka u postupku pred prvostupanjskim sudom. Međutim, imajući u vidu da je svjedoku zbog bolesti, što je i dokumentirao medicinskom dokumentacijom, bilo otežano doći pred sud u Republici Hrvatskoj, prvostupanjski sud je na temelju članka 431. stavak. 1. točka 2. ZKP/08. raniji iskaz svjedoka mogao pročitati. Povrh toga, prvostupanjski je sud čak i izrijekom dobio suglasnost stranka, pa i optuženika, za čitanje tog ranijeg iskaza, kako to proizlazi iz zapisnika sa rasprave od 26. veljače 2019. (list 693). Stoga nema dvojbe da je dokaz na koji se žalitelj poziva zakonito izveden, te je ispravno prvostupanjski sud svoju presudu temeljio i na iskazu ovog svjedoka.

 

Analizirajući ostale žalbene navode koje je optuženik iznio u žalbi držeći da se radi o bitnim povredama odredaba kaznenog postupka, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio kako se zapravo radi o prigovorima koji se mogu podvesti pod pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a o čemu će biti više riječi u nastavku ove presude.

 

Zbog svega navedenog, žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj upire na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženik primio nezakonitu proviziju u inkriminiranom periodu vezano uz kontinuirano naručivanje šalica ležajeva za društvo U. S. d.d. od društva Z. B. G. G.. Žalitelj drži kako u konkretnom poslovnom odnosu uopće nije bilo potrebe za provizijom s obzirom na to da je Z. B. G. G. bio gotovo jedini, a zasigurno najjeftiniji, ponuđač šalica ležajeva. Optuženik, nadalje, smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno cijenio iskaze ispitanih svjedoka, ponajprije svjedoka G. W. C., koji uopće nije bio zaposlenik društva Z. B. G. G. pa mu okolnosti vezane uz navodnu proviziju nisu niti mogle biti poznate. Žalitelj također drži da je u postupku činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer nije provedeno dopunsko financijsko-računovodstveno vještačenje, koje je prvostupanjski sud odbio provesti, a kojim bi se utvrdilo cjelokupno poslovanje društva U. S. d.d. i društva Z. B. G. G., držeći nelogičnim da bi optuženik tražio i dobio proviziju samo za inkriminirano razdoblje.

 

Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je analizirajući provedene dokaze, a i obranu optuženika, zaključio, što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom i stavljeno na teret.

 

Naime, pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda proizlazi prvenstveno iz nedvojbene činjenice, koju niti optuženik ne dovodi u pitanje, da je optuženi A. D. u inkriminiranom razdoblju bio odgovorna osoba, zaposlen na radnom mjestu rukovoditelja nabave strojogradnje u Trgovačkom društvu U. S. d.d. iz P., i to sve do  1. siječnja 2008. godine kada počinje obavljati poslove pomoćnika predsjednika Uprave za financije. Nedvojbeno je, nadalje, i da je optuženik bio neposredno ovlašten i imao ključnu ulogu u donošenju odluka u svezi narudžbi šalica ležajeva te da je kontinuirano naručivao šalice ležajeva za U. S. d.d. iz P. od zastupnika društva Z. B. G. G., Podružnice u B. U tom je pogledu prvostupanjski sud ispravno ocijenio  iskaze svjedoka D. S. i G. W. C.

 

Nadalje, iako optuženik u žalbi tvrdi da je svjedok G. W. C. nevjerodostojan jer nije bio zaposlenikom društva Z. B. G. G., iz iskaza  svjedoka D. S. proizlazi da je kontakt osoba za narudžbe bio upravo G. W. C. koji je bio zastupnik Z. za Istočnu Europu i svi kontakti išli su isključivo preko njega, odnosno njegove zastupničke tvrtke I. Da je G. W. C. bio ovlašten da ispred društva Z. B. G. G. pregovara o svim uvjetima poslovanja sa U. S. d.d., odnosno optuženikom osobno, nedvojbeno proizlazi i iz iskaza svjedoka U. A. E. Stoga je prvostupanjski sud ispravno prihvatio iskaz svjedoka G. W. C. kao vjerodostojan, a iz toga je ispravno zaključio da je postojao dogovor oko isplata posebnih provizija od strane TD Z. na račun optuženika A. D. te da je iste isplaćivalo društvo Z. u visini od maksimalno 2% visine realiziranog posla, i to na bankovni račun optuženika kojeg im je isti dao. Iako optuženik u žalbi ističe kako provizija uopće ne bi imala smisla s obzirom na to da je Z. B. G. G. bio gotovo bez konkurencije, nedvojbeno je da je konkurencija ipak postojala, a i svjedok G. W. C. navodi i to kako je optuženik bio oštar u pregovorima i kako je navedeno moglo dovesti do toga da posao dobije Z. konkurencija.

 

Iako se žalitelj u žalbi ne osvrće posebno na materijalne dokaze izvedene u postupku, oni na nedvojben način upućuju, kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud, da je optuženik počinio kazneno djelo kako ga se i tereti. Naime, iz faktura društva Z., izvoda s računa otvorenog kod D. b., naloga za plaćanje i uplatnica proizlazi da su u razdoblju od 3. prosinca 2004. godine do 1. veljače 2008. optuženiku A. D. od strane odgovornih osoba društva Z. na ime tzv. "posebne provizije/prospekta" po realizaciji svakog ugovorenog posla narudžbe šalice ležaja doznačeni novčani iznosi u visini 2% od ukupne vrijednosti pojedinačno ugovorenog posla, i to na račun otvoren kod banke I. S. P. s.p.a. u Italiji (ranije B. I. s.p.a.), na broj računa .... Kada se pri tome uzme u obzir i fax korespondencije između M. B. i G. W. C. gdje G. W. C. obavještava M. B. o izvršenom poslu i o potrebi isplate provizije optuženiku A. D., a vezano za narudžbe TD U. S. d.d.,  nakon čega i slijede nalozi za isplatu provizija optuženiku, onda je i ovaj drugostupanjski sud stava kako su sve isplate u inkriminiranom periodu izvršene optuženiku kao provizija u visini od 2% od ukupne vrijednosti pojedinačno ugovorenog posla za društvo U. S. d.d. Pri tome je ispravno prvostupanjski sud uzeo u obzir i  promet po računu optuženika A. D. otvorenog kod banke I. S. P. u T. na njegovo ime, gdje su vidljive uplate trgovačkog društva Z. naznačene kao posebne provizije koje su po svojim iznosima i vremenskom razdoblju u kojem su doznačene u suglasju s prethodno navedenom dokumentacijom, a u samom opisu plaćanja naznačen je broj ispostavljenog računa TD Z. na koji se uplata pojedine provizije odnosi.  Sve te objektivne okolnosti potvrđene su  i provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo K. P.. Iako je optuženik u postupku, a potom i u podnesenoj žalbi, isticao potrebu za dopunskim financijsko-računovodstvenim vještačenjem iz kojeg bi se utvrdilo cjelokupno poslovanje društva U. S. d.d. i društva Z. B. G. G., ispravno je prvostupanjski sud taj prijedlog odbio obzirom da inkriminacija obuhvaća isključivo one provizije koje su uplaćene na bankovni račun optuženika u inkriminiranom razdoblju.

 

Imajući u vidu takva utvrđenja prvostupanjskog suda, ispravno je ocijenjena i obrana optuženika kao neosnovana i neuvjerljiva, očito usmjerena ka izbjegavanju kaznene odgovornosti.

 

Slijedom toga nije osnovana žalba optuženika niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za kazneno djelo iz članka 294.a stavak 2. u vezi članka 61. KZ/97. na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

 

Optuženik se u žalbi poziva na povredu kaznenog zakona držeći kako je u konkretnom slučaju nastupila zastara kaznenog progona. Međutim, suprotno stavu žalitelja, zastara u konkretnom slučaju nije nastupila. Naime, za kazneno djelo iz članka 294.a stavka 2. KZ/97. predviđena je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Prema članku 81. stavak 1. alineja 4. KZ/11. za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od tri godine zastara kaznenog progona nastupa nakon 15 godina od počinjenog kaznenog djela, no ukoliko je prije proteka roka zastare donesena prvostupanjska presuda (a ovdje je donesena 15. svibnja 2019.), na temelju članka 81. stavak 3. KZ/11. zastara kaznenog progona se produljuje za dvije godine. Stoga u konkretnom slučaju, uzevši u obzir da je kazneno djelo koje se optuženiku stavlja na teret dovršeno 31. prosinca 2007., zastara kaznenog progona nastupa 1. siječnja 2024.

 

Stoga, nije ostvarena niti povreda kaznenog zakona na koju optuženik upire. Ovaj sud drugog stupnja pobijanu je presudu ispitao i po službenoj dužnosti prema članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., pri čemu nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Optuženik u uvodu žalbe spominje i žalbenu osnovu koja se odnosi na odluku o kazni, no razloge u sadržaju žalbe u tom pogledu uopće ne iznosi. Međutim, s obzirom na to da, prema odredbi članka 478. ZKP/08., žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sudskoj opomeni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili oduzimanju predmeta, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu te je utvrdio da žalba zbog odluke o kaznenoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi te troškovima nije osnovana.

 

Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Stoga je pravilnom ocjenom utvrđenih olakotnih okolnosti u vidu dosadašnje neosuđivanosti te njegove visoke životne dobi i narušenog zdravstvenog stanja, a u odsustvu otegotnih okolnosti, prvostupanjski sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, koja se temeljem uvjetne osude neće izvršiti ukoliko optuženik u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo. I po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, upravo ovakvom kaznenopravnom sankcijom bit će postignuta svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

U odnosu na odluku suda o oduzimanju imovinske koristi, ispravno je prvostupanjski sud pobijanom presudom od optuženika oduzeo imovinsku korist jer nitko ne može zadržati korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela, pa je tako oduzeo imovinsku korist u ukupnom iznosu od 22.144,02 eura, u protuvrijednosti u kunama.

 

Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 18. veljače 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ana Garačić, v.r.