- 1 -              Rev-x 307/2013-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 307/2013-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. A. iz S., kao nasljednice pok. J. B., koju zastupa punomoćnik V. Ć., odvjetnica u S., protiv tuženika L. I. iz K., koga zastupa punomoćnik M. A., odvjetnik u V., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, br. Gžp-528/12 od 6. prosinca 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pst-213/11 od 14. veljače 2012. u sjednici održanoj 18. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da se tužiteljica u odnosu na tuženika na nekretnine čest.zgr. 1709 (kuća, dvor) ZU 4185 k.o. K. pa se tužiteljica ovlašćuje zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime za 1/126 dijela cjeline iste, uz istodobno brisanje istog s imena tuženika (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tuženiku naloženo da tužiteljici plati parnični trošak od 6.761,00 kn (toč. II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske odluke i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovoru na reviziju nije podnesen.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Budući da tuženik u reviziji određeno ne navodi ni obrazlaže razlog zbog kojih smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, to navedeni prigovor sukladno čl. 386. ZPP-a nije uzet u obzir.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je da predmetna nekretnina (u naravi stara kamena kuća s okućnicom) nastala od nekretnina ranijih zemljišnoknjižnih oznaka čest.zem. 2429/2 i 2430 k.o. K., a koje su bile u suvlasništvu obitelji I. (prednika stranaka). Utvrđeno je da je unutar te obitelji postignuta usmena dioba temeljem koje je predmetna nekretnina pripala u vlasništvo M. I., kao jedinom muškom potomku i to početkom XX stoljeća kad je dioba i realizirana. M. I. naslijedila je njegova supruga, ujna prvotnog tužitelja (prvotni tužitelj je otac tužiteljice), koja je svoju imovinu ostavila ocu tužiteljice i B. S. na jednake dijelove, da bi u njihovoj diobi predmetna nekretnina pripala ocu tužiteljice.

 

Na temelju takvog utvrđenja sudovi pravilno zaključuju da se na ugovor o diobi (koji je bio prije 1. rujna 1980.) imaju primijeniti pravna pravila paragrafa 380. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) prema kojem je za stjecanje prava vlasništva bila potrebna valjana pravna osnova i pravni način stjecanja, a prema pravnom pravilu paragrafa 431. OGZ-a, prijenos prava vlasništva na nekretninama se vršio uknjižbom u zemljišnim knjigama, kao načinom stjecanja.

 

Sudovi nadalje pravilno zaključuju da je navedena pravna pravila sudska praksa tumačila tako da se vlasništvo nekretnina moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige, već i na temelju ugovora, pa i usmenog, ako je faktično izvršen pri čemu je predaja posjeda tumačena kao modus stjecanja, a te su pretpostavke u pogledu navedenih ugovora o diobi ovdje ostvarene.

 

Stoga sudovi zaključuju da je tužiteljica na opisani način uz nasljeđivanje, stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine u dijelu od 1/126, pa prihvaćaju tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Pored takvog utvrđenja i zaključka sudova, prigovor tuženika koji se odnosi na druge postupke u kojima je on traži određena prava te zaključke sudova u njima, u ovom stadiju postupka ne mogu utjecati na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

Prigovor tuženika da M. I. svojom oporukom nije mogla raspolagati s imovinom jer nije bila njena budući da je za života već tom imovinom raspolagala u korist tuženika, suprotan je utvrđenju nižestupanjskih sudova i predstavlja prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koji se prigovor prema čl. 385. ZPP-a, ne može isticati u reviziji.

 

Revizijski navodi kojima tuženik ističe da bi posjed tužiteljice i njenih prednika bio nezakonit nije relevantan jer s obzirom na zaključak o stjecanju prava vlasništva diobom i nasljeđivanjem, kao što je istaknuo i drugostupanjski sud u svojoj presudi, pitanje podredne osnove stjecanja prava vlasništva dosjelošću, ne ukazuje se pravno odlučnim za ovaj spor.

 

Sudovi su zaključili da nije sporno da je ovaj postupak pokrenuo J. B., koji je istakao zahtjev za utvrđenje da je on vlasnik predmetne nekretnine za 1/126 dijela cjeline za koliko je na istoj nekretnini u zemljišnoj knjizi upisano suvlasništvo tuženika, a da je on tijekom postupka umro, pa da je parnicu preuzela tužiteljica (njegova kći) koja ga je u pogledu predmetne nekretnine naslijedila ne temelju rješenja o nasljeđivanju br. O-1502/09 od 12. listopada 2009. Upravo zbog navedenog, neosnovanim se ukazuju revizijski navodi tuženika da tužiteljici rješenje o nasljeđivanju ne daje pravo od trećih osoba zahtijevati ona prava koja nije od svog prednika naslijedila.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

 

Zagreb, 18. veljače 2020.