- 1 -              Revr 878/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 878/2015-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. P. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u S., protiv tuženika J. d.d., S., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. P. i L. Z. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžp-1220/14 od 9. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. Pr-484/13 od 12. rujna 2014., u sjednici održanoj 18. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e:

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžp-1220/14 od 9. siječnja 2015. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-484/13 od 12. rujna 2014. u toč  I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev glede zatezne kamate i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-484/13 od 12. rujna 2014. u dijelu pod toč. I. izreke glede dosuđene zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2006. do isplate, te sa za to razdoblje tužitelju dosuđuje zatezna kamatna na dosuđene glavnične iznose za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II. U preostalom dijelu revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka kao neosnovan.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 3. kolovoza 1999. do 2. kolovoza 2004. kunsku protuvrijednost ukupnog iznosa od 110.550,26 USD, prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama na štedne uloge u USD po viđenju na pojedinačno navedene iznose i datume od kojeg teku kamate do isplate, dok je za više traženo od dosuđenog za razdoblje od 1. lipnja 2003. do 30. studenog 2003., te za traženu kunsku isplatu i zakonsku zateznu kamatu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 3. kolovoza 2004. do 18. kolovoza 2005. iznos od 54.991,63 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose od datuma dospijeća do isplate (toč. II.), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 84.247,26 kuna na ime troškova postupka (toč. III.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu toč. I i III. izreke kojim je odbijen  tužbeni zahtjev.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno izjavio reviziju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti te pobijanu odluku preinačiti sukladno revizijskim navodima.

 

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju tužitelja odbaciti, podredno istu odbiti, time da traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće određene Ugovorom o međusobnim odnosima zamjenika i društva koji proizlaze iz i u svezi obnašanja funkcije zamjenika predsjednika Uprave tuženika za tehničko-kadrovske poslove, a kojeg su stranke sklopile 9. rujna 1999. i smanjene plaće na temelju odluka Uprave društva tuženika i zahtjev za isplatu razlike plaće određene Aneksom navedenom ugovoru koji se primjenjuje od 1. svibnja 2003., te plaće prema Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su stranke 9. rujna 1999. sklopile Ugovor o međusobnim odnosima zamjenika i društva koji proizlaze iz i u svezi obnašanja funkcije zamjenika predsjednika Uprave za tehničko-kadrovske poslove (dalje: Ugovor), a koji se primjenjuje od 3. kolovoza 1999. i važi do 2. kolovoza 2004.,

 

- da je 15. prosinca 2003. sklopljen aneks Ugovora koji se primjenjuje od 1. svibnja 2003.,

 

- da je tužitelj prestankom važenja navedenog Ugovora nastavio raditi kod tuženika bez zaključenog ugovora do 19. kolovoza 2005. kada je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta voditelja pomorskog učilišta,

 

- da su ugovorne strane 24. ožujka 2006. sklopile sporazum o prestanku ugovora o radu tužitelja kod tuženika temeljem kojeg tužitelju prestaje radni odnos s danom 31. ožujka 2006.,

 

- da su odredbom čl. 4. toč. 1. Ugovora ugovorne stranke ugovorile da tužitelj za vrijeme trajanja ugovora ima pravo na plaću koja mu se isplaćuje u dva jednaka polumjesečna obroka, a iznosi 3.500,00 USD mjesečno, plativo u protuvrijednosti u kunama te da se tuženik obvezuje plaćati sve doprinose i poreze na primanja zamjenika tj. tužitelja, dok je toč. 2. ugovoreno da se plaća jednom godišnje korigira u skladu s indeksom porasta cijena na malo za prethodnu godinu,

 

- da je Uprava tuženika jednostrano izmijenila ugovor u dijelu kojim je ugovorena plaća odnosno da je umanjila plaću i da je tako umanjeni iznos plaće isplaćivan tužitelju,

 

- da je tužitelj izvršavao ugovorene poslove prema ugovoru.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je utvrdio da između stranaka predmetnim ugovorom nije sklopljen menadžerski ugovor, već se radi o ugovoru o radu, radi čega tuženik nije mogao jednostrano mijenjati ugovorenu visinu plaće prema predmetnom Ugovoru.

 

Nadalje sud prvog stupnja je utvrdio da su ugovorne stranke ugovorile plaću primjenom tzv. devizne klauzule, a da pri tome nisu ugovorile dan konverzije američkog dolara u kune, radi čega se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) i to čl. 395. u vezi sa čl. 307. ZOO. Slijedom navedenog sud prvog stupnja smatra da predmetnu tražbinu, koja predstavlja plaću ugovorenu u stranoj valuti, valja pretvoriti u domaću valutu po prodajnom tečaju na dan isplate, kao i da valja priznati deviznu kamatu koja se obračunava po viđenju tekuću od dospijeća pa do konačne isplate.

 

Odlučujući povodom žalbe tužitelja sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj više nema mogućnosti postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev, obzirom je tuženik isplatio tužitelju cjelokupan utuženi iznos na temelju pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-4399/06, koja je ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, čime je otpao pravni osnov izvršene isplate. U svojoj odluci sud drugog stupnja je iskazao stajalište da obzirom na utvrđenje po kojem je obveza tuženiku na isplatu plaće u dva obroka i to 25-og u mjesecu za tekući i 10-og u mjesecu za protekli, ugovaranjem datuma dospijeća obveze vrši se konverzija USD u kune, te je na taj dan tuženik u obvezi isplatiti plaću tužitelju u kunama.

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 370. ZPP.

 

Odredbom čl. 370. ZPP propisano je da će drugostupanjski sud rješenjem ukinuti presudu prvostupanjskog suda i vratiti predmet tom sudu na ponovno suđenje ako smatra da radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba održati novu raspravu pred prvostupanjskim sudom.

 

Suprotno navodima revizije drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 370. ZPP, obzirom drugostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke nije utvrdio neke nove činjenice, te je donoseći pobijanu odluku primijenio odredbu čl. 368. st. 2. ZPP sukladno kojoj će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu ako utvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja suda u postupku koji je prethodio reviziji o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima isti iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu. S obzirom da se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), to takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

U revizijskom stadiju postupka sporno je da li se konverzija ugovorenog iznosa na ime plaće iz USD u kunsku protuvrijednost vrši u trenutku isplate ili na dan dospijeća plaće.

 

Sukladno odredbi čl. 395. ZOO dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti (st. 1.) u kojem slučaju se obveza ispunjava plaćanjem u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, koji vrijedi tog dana, ako stranke nisu ugovorile drugi tečaj (st. 2.).

 

Prema odredbi čl. 4. predmetnog Ugovora za vrijeme trajanja Ugovora tužitelj ima pravo na plaću, koja mu se isplaćuje u dva jednaka polumjesečna obroka, a iznosi netto 3.500,00 USD mjesečno, plativo u protuvrijednosti u kunama.

 

Obzirom iz navedene ugovorne odredbe proizlazi da ugovorne stranke nisu ugovorile dan konverzije američkih dolara u kune, te se sukladno čl. 395. ZOO, primjenjuje prodajni tečaj ovlaštene banke u mjestu ispunjenja koji vrijedi na dan ispunjenja obveze.

 

Navedeno shvaćanje revizijski sud je izrazio i u prethodnoj ukidnoj odluci u ovom predmetu Revr-650/07 navodeći da tužitelj nije mogao izvršiti preračunavanje deviznog potraživanja u domaću valutu na dan dospijeća pojedinih iznosa.

 

Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava, ali ne iz razloga koje u svojoj presudi navodi sud drugog stupnja, valjalo je tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu odbiti.

 

Stoga je reviziju tužitelja u odnosu na glavni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

Međutim osnovano tužitelj prigovara u reviziji da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na visinu stope zatezne kamate.

 

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi dosudili su zateznu kamatu na glavnični iznos od 110.550,26 USD u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja na dan isplate sa zateznim kamatama koje se priznaju na štedna uloge (u USD) po viđenju.

 

Odredbom čl. 22. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje: ZOO/05) propisano je da se odredbe tog zakona o kamatama primjenjuju na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena.

 

Iz navedenog proizlazi da su glede visine stope zatezne kamate novčane obveze izjednačene bez obzira radi li se o tražbini u domaćoj ili stranoj valuti što znači da su od stupanja na snagu ZOO/05 od 1. siječnja 2006. iste stope zatezne kamate neovisno o tome je li tražbina u domaćoj ili stranoj valuti, a koje shvaćanje je već zauzeto u praksi revizijskog suda (rješenje broj Revx-1130/13 od 18. prosinca 2013., Revt-69/07 od 28. veljače 2018.).

 

Slijedom navedenog tužitelju za razdoblje od 1. siječnja 2006. pa do 31. prosinca 2007. pripada zatezna kamata koja je vrijedila na tražbine u kunama, dakle u visini od 15%, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate zatezna kamata u visini propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO/05, dakle prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

 

Slijedom navedenog valjalo je djelomično prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu glede dosuđene zatezne kamate i njezine visine za razdoblje od 1. siječnja 2006. do isplate, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

 

Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka, budući da je tužitelj u revizijskoj fazi postupka uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva, sve na temelju odredbe čl. 166. i čl. 154. st. 3. ZPP.

 

Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

Zagreb, 18. veljače 2020.