- 1 -              I Kž 91/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 91/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, predsjednice vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika V. L., zbog kaznenih djela iz članka 170. i dr. Kaznenog zakona Republike Kosovo, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 15. siječnja 2020. broj Kv II-12/2019. (Kir-938/2019.), u sjednici održanoj 18. veljače 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbija se žalba izručenika V. L. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 15. siječnja 2020. broj Kv II-12/2019. (Kir-938/2019.), pod točkom 1. izreke, na temelju članka 54. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“, broj 178/04. - dalje: ZOMPO), odobreno je pojednostavljeno izručenje Republici Kosovo izručenika V. L., državljanina Republike Kosovo, radi izvršenja kazne zatvora u trajanju 16 mjeseci, izrečene presudom Osnovnog suda u Prizrenu, Departman za teške zločine K.br.234/2015 od 27. siječnja 2016. zbog kaznenih djela krijumčarenja migranata iz članka 170. i dr. Kaznenog zakona Republike Kosovo. Pod točkom 2. izreke, na temelju članka 37. stavka 1. ZOMPO, odlučeno je da se izručenik ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne može se ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem te da se ne može izvesti pred izvanredni sud. Pod točkom 3. izreke, na temelju članka 60. stavka 1. ZOMPO, izvršenje izručenja je odgođeno dok se protiv izručenika u Republici Hrvatskoj ne dovrši kazneni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci pod brojem K-341/2018. zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. u svezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17 i 118/18 - dalje: KZ/11.) i eventualnog izdržavanja kazne izrečene u tom postupku.

 

Protiv tog rješenja žalbu je, u odnosu na dio rješenja pod točkom 3. izreke, pravovremeno podnio izručenik po braniteljici B. L., odvjetnici u C., ne navodeći žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine u dijelu pod točkom 3. izreke i nastavi s postupkom izručenja, kao i po branitelju M. Š., odvjetniku u R., također bez navođenja žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se ukine točka 3. rješenja. S obzirom da su obje žalbe podnesene iz istih žalbenih razloga bit će razmatrane kao jedna žalba izručenika.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 495. stavka 1. u svezi člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Izručenik u žalbi osporava točku 3. pobijanog rješenja tvrdnjom da su u konkretnom slučaju ostvarene sve zakonske pretpostavke za izručenje jer da je odgoda izvršenja izručenja predviđena u članku 60. stavku 1. ZOMPO samo kao mogućnost, a ne i obveza suda, a da nema bojazni da po okončanju kaznenog postupka pred domaćim sudom neće biti moguće izručenje izručenika iz Republike Kosovo s obzirom da će izručenik u Republici Kosovo biti na izdržavanju kazne dulji vremenski period. Također je istaknuto da Republika Hrvatska može tražiti od države moliteljice jamstvo da će, nakon što izdrži kaznu zatvora, vratiti izručenika u Republiku Hrvatsku ako bude osuđen na zatvorsku kaznu, čime bi se, po mišljenju žalitelja, osigurala dostupnost izručenika za eventualno izdržavanje kazne u Republici Hrvatskoj.

 

Također, žalitelj ističe da je prvostupanjski sud propustio cijeniti okolnost da je izručenik u postupku koji se vodi protiv njega pred Općinskim sudom u Rijeci platio jamčevinu u iznosu od 100.000,00 kuna koja jamči njegovo sudjelovanje u postupku, a ukazuje i na okolnost da je u pobijanoj točki rješenja navedeno da se izručenje odgađa do dovršetka kaznenog postupka pred domaćim sudom i eventualnog izdržavanja kazne izrečene u tom postupku, iako je odredbom članka 60. stavka 1. ZOMPO propisano da razlog odgode može biti alternativan, a ne kumulativan.

 

U pravu je žalitelj kada navodi da je odgoda izvršenja izručenja člankom 60. stavkom 1. ZOMPO propisana kao mogućnost, a ne obveza, međutim, tu mogućnost je prvostupanjski sud pravilno primijenio u konkretnom slučaju iz razloga što se pred domaćim sudom vodi kazneni postupak zbog drugog kaznenog djela, kako je to i propisano citiranom zakonskom odredbom.

 

Pri tome treba reći da, nasuprot žalbenom prigovoru, na zakonitost pobijanog rješenja ne utječe okolnost što je prvostupanjski sud, uz navedenu činjenicu, kao razlog za odgodu izvršenja izručenja, naveo i „eventualno izdržavanje kazne izrečene u tom postupku“ jer je i to zakonski razlog za odgodu izvršenja izručenja predviđen citiranim zakonskim člankom. Također, uplata jamčevine u postupku koji je u tijeku pred domaćim sudom zbog drugog kaznenog djela nije od utjecaja na odluku suda o odgodi izvršenja izručenja.

 

Isto tako treba reći da okolnosti koje su navedene u žalbi, a tiču se privremenog izručenja iz članka 60. stavka 2. ZOMPO, također nisu od utjecaja na zakonitost rješenja u pobijanom dijelu, jer je privremeno izručenje u isključivoj dispoziciji suda koji odlučuje o pojednostavljenom izručenju i propisano je samo kao mogućnost pod pretpostavkom da se time neće naštetiti kaznenom postupku koji se vodi pred domaćim sudom te uz ispunjavanje ostalih pretpostavki navedenih u tom zakonskom članku.

 

Ispitujući pobijano rješenje sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bile ostvarene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci, na temelju odredbe članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08.

 

Zagreb, 18. veljače 2020.