- 1 -              Rev-x 540/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 540/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P., OIB:..., iz S., i I. F. Š., OIB:..., iz S., koje zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. T. Š., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica u S., i Z. R., OIB:..., iz T., kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u S., radi raskida predugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž-843/16 od 13. prosinca 2016., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj Po-234/14 od 1. prosinca 2015., u sjednici održanoj 18. veljače 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja i potvrđuje presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-843/16 od 13. prosinca 2016. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Po-234/14 od 1. prosinca 2015. u toč. I. izreke (kojim je odbijen zahtjev za raskid ugovora).

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gž-843/16 od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim su potvrđeni presuda Općinskog suda u Splitu broj Po-234/14 od 1. prosinca 2015. u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu 81.806,70 EUR i u odluci o troškovima postupka (dio izreke i rješenja) i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „I. Raskida se Predugovor o prodaji nekretnina sklopljen između parničnih stranaka u S. dana 16. veljače 1998.

 

II. Dužni su tuženici G. T. Š. - tuženik pod 1. i Z. R. - tuženik pod 2., solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljima M. P. - tužitelju pod 1. i I. F. Š. tužitelju pod 2. iznos od 81.806,70 EUR-a, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom u valuti glavnog duga, koja na iznos od 160.000,00 DEM teče počev od 16. 02. 1998. do 28. 02. 2002., a zatim na iznos od 81.806,70 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče počev od 01. 03. 2002. do 01. 01. 2008. a od 01. 01. 2008. do konačne isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena.

 

III. Dužni su tuženi solidarno naknaditi tužiteljima parnični trošak.“

 

              Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere pobliže opisane u izreci rješenja (toč. I. izreke) te je tužiteljima naloženo tužitelju G. T. Š. naknaditi troškove postupka u iznosu od 136.600,00 kn, a tuženiku Z. R. u iznosu od 256.600,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom i rješenje odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju su podnijeli tužitelji pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog svih revizijskih razloga predviđenih u čl. 385. st. 1. ZPP. Predlažu da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troška postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za raskid predugovora zbog neispunjenja te zahtjev za vraćanje iznosa od 81.806,70 EUR (160.000,00 DEM), koji iznos su tužitelji, prema tekstu predugovora prodavateljima „na ime dijela kupoprodajne cijene isplatili u prosincu 1997., koji iznos ujedno služi kao kapara“, a koje zahtjeve tužitelji temelje na tvrdnji

 

- da su tužitelji, u svojstvu kupaca, dana 16. veljače 1998. sklopili s tuženicima, kao prodavateljima, ugovor kojim su dogovorili kupnju većeg broja nekretnina položenih u k.o. M., te da su tuženicima predali iznos tadašnjih 160.000,00 DEM nas ime kapare;

 

- da su predugovorom tuženici preuzeli obvezu parceliranja, izgradnje putova te ishođenja vlasničkih listova za pojedine nekretnine;

 

- da tuženici svoju obvezu nisu ispunili.

 

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim prihvativši prigovor nedostatka aktivne legitimacije uz obrazloženje da tužitelji predugovor nisu sklopili u svojstvu kupaca, dakle, u svoje ime i za svoj račun, već kao zastupnici trećih, neimenovanih osoba.

 

Drugostupanjski sud prihvatio je utvrđenje i izraženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelji ničim ne obrazlažu, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. i čl. 386. ZPP nije našao postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Tužitelji u reviziji ustraju u tvrdnji da su (tužitelj i prednik tužiteljice) pri sklapanju predugovora nastupali kao komisionari, dakle, da su ugovor sklopili u svoje ime, ali za račun trećih, a ne kao zastupnici, slijedom čega da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova o nedostatku njihove aktivne legitimacije. Time sadržajno ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 84. i 771. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje: ZOO).

 

U predugovoru od 16. veljače 1998. tužitelji, odnosno njihovi prednici, nazivaju se jednom kao zastupnici za neimenovane kupce, a drugi put kao kupci, a ujedno se određuje da će prodavatelji sklopiti kupoprodajne ugovore s neimenovanim kupcima, čime sasvim sigurno postoji dvojba o prirodi tog pravnog posla.

 

Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su neosnovanim zaključivši da su tužitelj i prednik tužiteljice (dalje u tekstu: tužitelji) u predugovoru nastupali kao zastupnici neimenovanim osoba, stoga da nisu legitimirani zahtijevati raskid predugovora, a niti zahtijevati povrat predanog novca.

 

Prema odredbi čl. 84. ZOO ugovor kao i drugi pravni posao se može poduzeti i preko zastupnika. Ovlaštenje za zastupanje temelji se na zakonu, statutu ili drugom općem aktu nadležnog tijela ili na izjavi volje zastupanog (punomoć).

 

Ugovorom o komisionu obvezuje se komisionar da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za račun komitenta jedan ili više poslova koje mu povjerava komitent (čl. 771. st. 1. ZOO).

 

Komisijski ugovor razlikuje se od zastupničkog po tome što komisionar radi po nalogu i za račun komitenta, ali u svoje ime. Ugovor koji on sklapa je njegov ugovor, a treći ne mora ni znati za komitenta. Nasuprot tome zastupnik sklapa ugovor i u ime i za račun komitenta.

 

U situaciji kad u predugovoru nisu navedene osobe u čije ime i za čiji račun se posao poduzima, kad se u pravnom poslu ne navodi ovlaštenje za zastupanje koje bi se temeljilo na zakonu, statutu ili drugom općem aktu nadležnog tijela ili na izjavi volje zastupanog (punomoći) pogrešno je zaključivanje nižestupanjskih sudova da su tužitelji u predugovoru nastupali kao zastupnici. Iz odredbi predugovora prema kojem postoji obveza tuženika da po izvršenoj parcelaciji sklope kupoprodajne ugovore za pojedine parcele s pojedinim neimenovanim kupcima po ocjeni ovog suda proizlazilo bi da su tužitelji pri sklapanju predugovora nastupali kao komisionari.

 

Budući da su ugovor o komisionu sklopili tužitelji u svoje ime, neovisno o tome što su ga sklopili za račun neimenovanih kupaca (komitenata) upravo su tužitelji aktivno legitimirani u ostvarenju prava koja proizlaze iz tog ugovora.

 

Stoga je osnovana tvrdnja revidenata da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da tužitelji nisu aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari.

 

Odredba čl. 45. ZOO, kojom je uređen institut predugovora glasi:

 

              (1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor.

 

(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uvjet pravovaljanosti ugovora.

 

(3) Predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

 

(4) Na zahtjev zainteresirane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija pristupiti sklapanju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti.

 

(5) Sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude sklopljen.

 

(6) Predugovor ne obvezuje ako su se okolnosti od njegova sklapanja toliko izmijenile da ne bi bio ni  zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme.

 

Navedenom odredbom nije propisana mogućnost raskida predugovora zbog neispunjenja, već je u stavku 4. i 5. navedenog članka samo propisana (vremenski ograničena) mogućnost podnošenja tužbe radi ispunjenja obveze iz predugovora.

 

Ni u situaciji kad bi predugovor imao sve potrebne elemente ugovora i zapravo predstavljao kupoprodajni ugovor, zahtjev za raskid ugovora, a kakav je istaknut, ne bi bio osnovan.

 

Prema odredbi čl. 124. ZOO, u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima određenim zakonom, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

 

S obzirom na navedenu zakonsku odredbu tužitelji bi mogli tek zahtijevati utvrđenje da je ugovor raskinut. Mogućnost zahtijevanja raskida ugovora previđena je tek za slučaj raskida zbog promijenjenih okolnosti (čl. 133. ZOO), što konkretno nije slučaj.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi, doduše ne iz razloga iznesenih u nižestupanjskim presudama, tužbeni zahtjev za raskid ugovora pravilno ocijenili neosnovanim.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa, polazeći od nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, nižestupanjski sudovi su propustili raspraviti postojanje obveze tuženika za vraćanje predanog iznosa i njezin opseg, posebno s obzirom na odredbe predugovora iz kojih bi moglo proizlaziti da su tuženici predajom zemljišta u vrijednosti od 47.000,00 DEM svoju obvezu djelomično ispunili.

 

Slijedom iznesenog na temelju odredbi čl. 393. i 395. st. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

Zbog neizvjesnog uspjeha stranaka u parnici ukinuta je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 4. ZPP).

 

Zagreb, 18. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Viktorija Lovrić, v.r.