- 1 -              Revt 257/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 257/2014-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. C. I. C. d.d. iz O., kojeg zastupa punomoćnica L. D., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K. & B. iz Z., protiv tuženika I. Ž. iz H., kojeg zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik iz J., radi predaje nekretnine u posjed, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6501/09-3 od 25. ožujka 2014., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu posl. br. P-362/09 od 24. lipnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2020.

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6501/09-3 od 25. ožujka 2014., i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja te preinačena prvostupanjska presuda i suđeno:

 

„Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana predati tužitelju u posjed nekretninu ZKČ 4126/2 Z.K. 1902 K.O. H., u naravi poslovni prostor, caffe bar, prizemlje i kat površine 80 m2, slobodnu od osoba i stvari.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju „pozivom na čl. 382/2 ZPP-a (izvanredna revizija)...iz svih razloga navedenih u čl. 385.a ZPP-a“.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 25. ožujka 2014., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (prema njezinom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je ova donesena prema odredbama čl. 373.a tog Zakona.

 

Odredbama čl. 373.a ZPP-a propisano je: (stavak I.) „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.“, (stavak II.) „Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“, (stavak III.) „U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona“.

 

U ovome slučaju drugostupanjski sud je odlučujući po žalbi tužitelja ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim i prvostupanjsku presudu preinačio postupajući u smislu citiranih odredaba čl. 373.a ZPP-a (iako se u odluci neodređeno ili uopćeno pozvao na „čl. 373. ZPP-a“), sve nakon što je i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora utvrdio iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu - različito od onog što je utvrdio prvostupanjski sud.

 

Stoga, a obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredaba čl. 373.a ZPP-a, tako da je protiv takve (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a) dopuštena redovna revizija, revizija tuženika ne može se razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, kao izvanredna revizija - na koju se tuženik pozvao.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, konkretno - u okviru pitanja koja je tuženik postavio u reviziji pogrešno držeći da ima pravo samo na reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, a kojim je pitanjima ograničio revizijski sud u razmatranju te presude.

 

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a prema kojoj: „Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.“

 

Predmetom spora tužbeni je zahtjev na obvezivanje tuženika “...u roku od 15 dana predati tužitelju u posjed nekretninu ZKČ 4126/2 Z.K. 1902 K.O. H., u naravi poslovni prostor, caffe bar, prizemlje i kat površine 80 m2, slobodnu od osoba i stvari.“ Tužitelj zahtjev temelji na tvrdnji da je jedini koncesionar u luci nautičkog turizma P., na nekretninama obuhvaćenim granicom pomorskog dobra, unutar koje granice (da) je i prijeporna nekretnina - i to na temelju ugovora o koncesiji od 5. listopada 2007., pa osnovom prava na ostvarenu koncesiju od tuženika traži predaju i te prijeporne nekretnine u posjed.

 

Prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je ovdje „riječ o poslovnom prostoru kojeg koristi tuženik i koji je tu nekretninu kupio od prodavatelja, S. H. d.d., ugovorom od 15. svibnja 2000.“, od kada se „nalazi u nesmetanom posjedu te nekretnine u kojoj obavlja dopuštenu djelatnost“,

 

- da na prijepornom području „nisu vidljive granice pomorskog dobra“ pa nije „moguće zaključiti da je upravo ta čestica pomorsko dobro“, a tuženikov posjed te čestice (poslovnog prostora) je „zakonit, istinit i pošten“,

 

- da ovdje „nema mjesta“ primjeni odredaba čl. 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11 - dalje: ZPDML-a), prema kojima: (stavak 1.) „Građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom smatraju se pripadnošću pomorskog dobra.“, (stavak 2.) „Na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.“ - a sve obzirom da je „objekt bio izgrađen na temelju samoupravnog sporazuma još 1985.“, odnosno obzirom da je odredbom čl. 1038. st. 1. Pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj 17/94, 74/94 i 43/96 - dalje: PZ-a), na snazi u vrijeme kada je tuženik kupio prijepornu nekretninu, bilo propisano: „Ako je nakon stupanja na snagu Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima ("Narodne novine", br. 19/74., 39/75., 17/77. i 18/81.) postojalo pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na pomorskom dobru osobe koja je to pravo stekla na osnovi valjanog naslova i načina stjecanja i to pravo postoji i na dan stupanja na snagu ovoga Zakonika, nadležni javni pravobranitelj će pokrenuti postupak za izvlaštenje (eksproprijaciju) vlasništva na određenom objektu, time da bivši vlasnik stječe pravo koristiti objekt na osnovi koncesije bez plaćanja naknade za razdoblje dok iznos utvrđene naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra ne dosegne iznos naknade za oduzeto vlasništvo na objektu.“,

 

- da bi se navedene odredbe čl. 5. ZPDML-a ovdje mogle primjeniti samo ako bi se prethodno „konzumirala“ ta odredba čl. 1038. st. 1. PZ-a, pa da, budući da to ovdje nije slučaj - jer na prijepornom području nisu niti „određene granice pomorskog dobra niti je dovršen postupak izvlaštenja u smislu čl. 1038. PZ-a“, ne postoje razlozi za udovoljenje zahtjevu tužitelja.

 

Pritom drži „da su pravni prednik tuženika i tuženik“ stekli pravo vlasništva na prijepornom objektu, sagrađenim 1985. - i to „na temelju valjanog pravnog osnova i nakon stupanja na snagu Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, dakle za razdoblja nakon 1974.“.

 

Drugostupanjski sud, za razliku od prvostupanjskog suda, zahtjev tužitelja nalazi osnovanim i preinačenjem prvostupanjske presude prihvaća sa obrazloženjem:

 

- da su u zemljišnim knjigama vlasnicima prijeporne nekretnine upisane „treće fizičke osobe“,

 

- da „nekretnina koja ima status pomorskog dobra predstavlja opće dobro u smislu odredbe čl. 3. st. 2. ZV-a, odnosno čl. 3. ZPDML-a“: a „pomorsko dobro može biti samo u uporabi svih. Zasnivanjem faktičke vlasti (posjeda) nad takvom stvari, jednako kao i zasnivanjem stvarnih prava, ograničava se uporaba općeg dobra...međutim, u smislu odredbi čl. 3. st. 4. i čl. 9. st. 4. ZV-a, te čl. 9. st. ZPDML-a, zasnivanje posjeda i samo pravo na posjedovnu zaštitu ima koncesionar pomorskog dobra, u dijelu za koji iz sadržaja koncesije proizlazi da ima pravo isključiti to dobro iz opće uporabe. U tim okvirima pruža mu se posjedovna zaštita i to u skladu s odredbama ZV-a o zaštiti posjeda (čl. 19. do 27.)“,

 

- da je „prvostupanjski sud pošao od pogrešnog pravnog shvaćanja da u ovoj pravnoj stvari tužitelj prije provedenog postupka izvlaštenja i konzumacije prava iz čl. 1038. PZ-a“ ne može ostvariti zahtijevanu zaštitu: da je „ovdje riječ o sporu između koncesionara i posjednika nevlasnika“ a „odredba čl. 1038. PZ-a imala bi svoju primjenu u slučaju da je riječ o sporu o zahtjevu vlasnika nekretnina radi predaje objekta u posjed (čl. 162. ZV-a), odnosno između vlasnika neposjednika i posjednika nevlasnika“,

 

- da „tuženik nije upisani vlasnik ove nekretnine, kao što to nije bio niti njen prodavatelj tuženiku - S. H. d.d.“ a „tužiteljevo pravo na pravnu zaštitu u odnosu na tuženika bilo bi dvojbeno tek za slučaj da je tuženik bio upisani vlasnik ove nekretnine. Tada bi trebalo sačekati rezultate postupka izvlaštenja na ovoj nekretnini. Pitanje eventualnog tuženikovog vlasništva na ovoj nekretnini bilo bi tada predmet njegovog odnosa s Republikom Hrvatskom“,

 

- da „slijedom navedenog...tužitelj kao koncesionar ima pravo na zatraženu posjedovnu zaštitu. Zato je pobijana presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti (čl. 373. ZPP-a)“.

 

Revident opravdano u reviziji ističe da su u pobijanoj presudi, pored dokaza provedenih u postupku pred prvostupanjskim sudom - i ocjene tih dokaza po prvostupanjskom sudu, te činjenica utvrđenih tim dokazima - koje bar upućuju na zaključak suprotan prihvaćenom po drugostupanjskom sudu, izostali uvjerljivi i jasni razlozi koji bi, prije svega, navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda činili provjerljivim - jasnim, ali i koji bi opravdavali izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva tužitelja - i shvaćanje o odlučnoj relevantnosti za odluku o predmetu spora već i samo činjenice da tuženik u zemljišnim knjigama nije upisan vlasnikom prijeporne nekretnine (pogotovo u situaciji kada ta nekretnina nije upisana niti kao pomorsko dobro niti kao vlasništvo onog koji je tužitelju dao koncesiju).

 

Ovlast za ocjenu dokaza, onu konačnu ocjenu - relevantnu za odlučivanje o predmetu spora, pridržana je za sud - koji prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali je u slobodi ocjene dokaza i sud ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti.

 

Valja pritom imati na umu da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz citirane odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - te je li ocijenio i kako je ocijenio pojedine dokaze.

 

Gledano u tome svijetlu, konkretno - u osporenoj presudi nedostaju jasni, uvjerljivi i logični razlozi:

 

a) što se podrazumijeva pod navodom iz njezina obrazloženja „...ta okolnost vidljiva je između ostalog i iz identifikacije izgrađenih objekata na tom zemljištu Ureda za katastarsko geodetske poslove, Ispostava H., zajedno sa skicom tog prostora (list spisa 59. do 60. spisa). Jednako proizlazi i iz odluke o koncesiji pomorskog dobra od 7. lipnja 1999. (list 127. do 132. spisa).“,

 

b) da li su ili kako su ocijenjeni navodi tuženika:

 

- da je prijepornu nekretninu njegov prednik stekao građenjem na temelju SAS-a sklopljenog sa prednikom tužitelja (ACY spo) iz svibnja 1984., dakle na jedan od originarnih načina stjecanja vlasništva nekretnine - za koje stjecanje nije potreban i upis u zemljišne knjige, s time da je nakon izgradnje ovaj stekao i imao "pravo korištenja" kao tadašnje stvarno pravo,

 

- da zemljište na kojemu je prijeporni poslovni prostor izgrađen nije niti u vrijeme gradnje bilo unutar granica luke posebne namjene i nije imalo pravni status pomorskog dobra: da je gradnja toga prostora vršena na zemljištu u vlasništvu fizičkih osoba izvan granica pomorskog dobra i na kojemu je po tada važećim propisima bilo moguće steći vlasništvo ili "pravo korištenja",

 

- da je prijepornu nekretninu (prostor sa zemljištem) stekao potom kupoprodajnim ugovorom od 15. svibnja 2000. od vlasnika, prodavatelja S. H.d.d. - koji mu je kasnije cedirao i sva stvarna i obvezna prava glede te nekretnine, pa je njezin „istinit, zakonit i pošten posjednik“,

 

- da osporava aktivnu legitimaciju tužitelja obzirom da „se ne radi o pomorskom dobru“: da to ne proizlazi iz zemljišnoknjižnih podataka i katastarskih operata.

 

Obzirom da predmet ovoga spora valja razriješiti polazeći od:

 

- navedene odredbe čl. 1038. PZ-a te utvrđenja da „tuženik nije upisani vlasnik“ prijeporne nekretnine „kao što to nije bio niti njen prodavatelj tuženiku“ - ali i da se ona u evidenciji nekretnina vodi kao vlasništvo fizičkih osoba a ne kao pomorsko dobro,

 

- te imajući na umu da je stupanjem na snagu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03), a prema njegovoj odredbi čl. 123., prestao važiti članak 1038. Pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj 17/94, 74/94 i 43/96), ali (da) je njegovim odredbama čl. 118. propisano: (stavak 1.) „Upisi prava vlasništva ili kojega drugoga stvarnog prava na zemljištu i građevinama na pomorskom dobru za koje se ne može dokazati pravno valjan način stjecanja pravno su nevaljani.“, (stavak 2.) „Državni odvjetnik podnijet će prijedlog zemljišnoknjižnom sudu radi brisanja upisa prava vlasništva ili drugoga stvarnog prava na pomorskom dobru iz stavka 1. ovoga članka i upisati pomorsko dobro.“, (stavak 5.) „Ako se mijenjaju granice pomorskog dobra zbog promjene dokumenata prostornog uređenja, prirodnih pojava ili zbog proglašenja kopna pomorskim dobrom na taj dio pomorskog dobra primijenit će se odredbe o izvlaštenju.“, (stavak 8.) „Ako se dio građevine iz stavka 5. i 6. ovoga članka koristi za obavljanje gospodarskih djelatnosti, za korištenje građevine u tom dijelu potrebno je zatražiti koncesiju za obavljanje gospodarskih djelatnosti.“,

 

- odredaba čl. 7. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03 i 100/04), kojima je propisano: (stavak 1.) „Za posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra može se u Zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija.“, (stavak 4.) „Koncesija na pomorskom dobru može se dati nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama.“,

 

- odredbe čl. 14. st. 1. istog Zakona, prema kojoj: „Granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice Ministarstva, na prijedlog županijskog povjerenstva za granice.“, sve u svezi sa odredbama Uredbe o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra ("Narodne novine", broj 8/04 i 82/05) i Pravilnika o evidentiranju i obilježavanju pomorskog dobra ("Narodne novine", broj 29/05): dakle: od toga da se ta granica, da bi bila mjerodavna, ne utvrđuje ugovorom o koncesiji,

 

- odredaba čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), prema kojima: (stavak 1.) "Pravo vlasništva može u interesu Republike Hrvatske biti zakonom oduzeto (potpuno izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za drugoga nekoga prava glede vlasnikove stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju.", (stavak 2.) "Bude li zakonom nekoj vrsti stvari oduzeta sposobnost da bude objekt prava vlasništva, to za dotadašnje vlasnike takvih stvari proizvodi jednake pravne učinke kao da je glede tih stvari provedeno potpuno izvlaštenje.", sve u svezi s odredbom čl. 170. istog Zakona, prema kojoj: "Pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila predmetom prava vlasništva više to ne može biti, u kojem slučaju za dotadašnjega vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je glede te stvari provedeno potpuno izvlaštenje."

 

valja zaključiti da su istaknuti razlozi odlučni za primjenu ovdje mjerodavnog materijalnog prava (tih odredaba) te za odluku o zahtjevu tužitelja - i da se u njihovom izostanku osporena presuda ne može ispitati.

 

Stoga je, a jer ne postoje uvjeti za preinačenje osporene presude, primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tuženika te ukinuti drugostupanjsku presudu - i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda i razmotriti ono što je u ovoj odluci ukazano (te pogotovo utvrditi je li prijeporna nekretnina na kojoj je građenje izvršeno bila već i u vrijeme gradnje pomorsko dobro, obzirom da po sili zakona, granica lučkog područja ujedno predstavlja granicu pomorskog dobra neovisno o tome je li ona u zemljišnim knjigama upisana kao pomorsko dobro te je li evidentirana u katastru pomorskog dobra - ili je bila, na što tuženik ukazuje, u režimu po kojemu je njegov prednik mogao steći pravo korištenja - a potom pretvorbom nositelja prava korištenja i utuženo pravo vlasništva, sve ako je izgrađeni objekt unijet u njegov kapital - a ne, kao sagrađen na pomorskom dobru, procijenjen samo kao vrijednost ulaganja, sukladno odredbi čl. 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća: budući da činjenica da su nekretnine koje su pomorsko dobro procijenjene u vrijednost društvenog kapitala prilikom pretvorbe ili je procijenjeno ulaganje u objekte ili zemljište, nema za posljedicu stjecanje prava vlasništva u korist trgovačkih društava nastalih pretvorbom), te ponovno odlučiti o žalbi tužitelja - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

Zagreb, 18. veljače 2020.