- 1 -              Rev 2208/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2208/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz O., OIB: ...,  kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O., protiv tuženika Kliničkog bolničkog centara O. iz O., OIB ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1096/17-2 od 17. svibnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-665/16-13 od 9. studenoga 2017., u sjednici održanoj 18. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1096/17-2 od 17. svibnja 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-665/16-13 od 9. studenog 2017. odbijanjem kao neosnovanog zahtjeva tužitelja za isplatu bruto iznosa razlike plaće 45.011,26 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose dospjele u razdoblju od 15. rujna 2011. do zaključno sa 15. lipnja 2015., izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće, te odbijanjem tužiteljeva zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu 6.375,00 kn sa zateznim kamatama, i sudi:

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju bruto iznos razlike plaće 45.011,26 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose dospjele u razdoblju od 15. rujna 2011. do zaključno sa 15. lipnja 2015. kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće, te u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 6.375,00 kn sa zateznim kamatama, sve u roku od osam dana.

 

II. Revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1096/17-2 od 17. svibnja 2018. kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-665/16-13 od 9. studenoga 2017. te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće, odbija se kao neosnovana.

 

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak sastava revizije u iznosu 1.875,00 kn u roku od osam dana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-665/16 od 9. studenoga 2017. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos 45.011,26 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže navedene u izreci te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 6.375,00 kn sa zateznim kamatama.

 

Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1096/17-2 od 17. svibnja 2018. preinačena je prvostupanjska presuda te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa 45.011,26 kn sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu 6.375,00 kn sa zateznim kamatama.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je preinačiti pobijanu presudu, te je zatražio trošak sastava revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu manje isplaćene plaće, i to u razdoblju od 1. kolovoza 2011. do 13. rujna 2011. te od 1. lipnja 2013. do 30. studenog 2013. s osnove neplaćene naknade za slobodni dan nakon odrađenog dežurstva, za koju tužitelj smatra da mu u razdoblju od 1. kolovoza 2011. do 13. rujna 2011. pripada na temelju odredbe čl. 60. st. 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 9/05 - dalje: KU 9/05), a u razdoblju od 1. lipnja 2013. do 30. studenog 2013. na temelju čl. 60. st. 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 88/13 - dalje: KU 88/13). Nadalje tužitelj potražuje i razliku plaće s osnove neisplaćenih dodataka na plaću za iznimnu odgovornost za otežane uvjete rada koje je tužitelj ostvario u utuženom razdoblju od 1. prosinca 2013. do svibnja 2017.

 

Tužitelj potraživanje s osnove neplaćene naknade za slobodni dan temelji na odredbi čl. 60. st. 2. KU 9/05, koja je istovjetna odredbi čl. 60. st. 2. KU 88/13, a kojom je propisano da nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, radnik ima pravo na jedan plaćeni slobodan dan. Polazeći od navedenoga, prvostupanjski je sud, a budući da tužitelju slobodne dane nakon odrađenih dežurstava tuženik nije platio, zahtjev tužitelja našao osnovanim.

 

Drugostupanjski je sud međutim, ocijenio da iz zaključka Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja broj 367, proizlazi da se slobodni dani ne evidentiraju i ne obračunavaju, odnosno ne ulaze u redoviti mjesečni fond radnih sati, pa da se stoga takvi dani niti ne plaćaju, slijedom čega je prvostupanjsku odluku u tom dijelu preinačio odbijanjem kao neosnovanog tužbenog zahtjeva.

 

U odnosu na potraživanje s osnove neisplaćenih dodataka na plaću za otežane uvjete rada za ostvarene sate prekovremenog rada, prvostupanjski je sud, polazeći od činjenice da tužitelj ostvaruje pravo na dodatke na plaću s osnove otežanih uvjeta rada, ocijenio da tužitelju za sate prekovremenog rada pored uvećanja za prekovremeni rad na osnovnu plaću, koje mu pripada sukladno odredbi čl. 51. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 - dalje: KU 143/13) pripada i uvećanje za otežane uvjete rada, također na osnovnu plaću, sukladno odredbi čl. 57. KU 143/13.

 

Drugostupanjski je međutim sud, primjenom odredbe čl. 53. st. 5. KU 143/13 ocijenio da tužitelj nema pravo na dodatak zbog otežanih uvjeta rada kada radi iznad mjesečnog fonda sati, odnosno prekovremeno, pa je i u tom dijelu prvostupanjsku presudu preinačio odbivši tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj osporavajući pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda, u reviziji postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

„a) Ima li tužitelj pravo na isplatu plaćenog slobodnog dana nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, jer je tada važeći KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 9/05, 88/13) u članku 60. st. 2. izrijekom propisao: „Nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, radnik ima pravo na jedan plaćeni slobodni dan?

 

b) Ima li tužitelj pravo na isplatu propisanih dodataka na plaću, pa tako i na dodatak za otežane uvjete rada, te pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i za prekovremeno odrađene sate budući je tada važeći KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 88/13) u svojem članku 47. st.1. odredio da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na plaću, a u članku 51. je propisano da će se za prekovremeni rad osnovna plaća uvećati za 50% ili tužitelj ima pravo na dodatke samo za sate rada unutar redovnog mjesečnog fonda radnih sati?“

 

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da su postavljena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, revident obrazlaže da o tim pravnim pitanjima revizijski sud nije zauzeo pravno shvaćanje, a da o istima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (primjerice navodi presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-316/16, 761/16 i dr.). Predlaže da o navedenim pitanjima revizijski sud zauzme shvaćanje obzirom na velik broj predmeta koji se vode pred nižestupanjskim sudovima u kojima odluka o sporu ovisi o rješenju postavljenih pravnih pitanja, a moglo bi se očekivati da će drugostupanjski sudovi i dalje u praksi imati različita shvaćanja glede primjene odredbi čl. 60. st. 2. KU 9/05, odnosno čl. 60. st. 2. KU 88/13, kao i odredbe čl. 57. KU 143/13 pri odlučivanju o zahtjevima za isplatu naknada za slobodne dane, odnosno za isplatu dodatka za otežane uvjete za ostvarene sate prekovremenog rada.

 

Ocjena ovog suda je da su ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a koje nalažu potrebu intervencije Vrhovnog suda Republike Hrvatske putem instituta tzv. izvanredne revizije, a u cilju zauzimanja pravnog shvaćanja o postavljenim pravnim pitanjima i time osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana u njegovoj primjeni na razini čitave države, što i jest temeljna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa da je stoga revizija tužitelja dopuštena.

 

Polazeći od odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom ove revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih je podnesena, i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

 

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje,valja reći da se tužiteljevo potraživanje s osnove neplaćene naknade za slobodni dan temelji na odredbi čl. 60. st. 2. KU 9/05, koja je istovjetna odredbi čl. 60. st. 2. KU 88/13, a kojom je propisano da nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, radnik ima pravo na jedan plaćeni slobodan dan.

 

Shvaćanje ovog suda je da su odredba čl. 60. st. 2. KU 9/05 te istovjetna odredba čl. 60. st. 2. KU 88/13, a koje propisuju pravo radnika na plaćeni slobodni dan nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, jasne i nedvosmislene i kao takve ne ostavljaju nikakve sumnje u njihovoj primjeni a time ne nalaže potrebu za tumačenjem putem povjerenstva za tumačenje (čl. 18. i 19. KU 9/05 te čl. 18. i čl. 19. KU 88/13).

 

Pritom valja reći da spomenuti Zaključak Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja broj 367, a koji se glede pitanja „Nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom ostvaruje se pravo na jedan plaćeni slobodni dan. Budući da liječnici iza odrađenog dežurstva nedjeljom u pravilu koriste ponedjeljak kao slobodni dan molim da pojasnite: Da li se stoga ponedjeljak evidentira i obračunava 8 plaćenih slobodnih sati?“ sastoji u odgovoru „ne“ bez daljnjih pojašnjenja, ne može shvatiti kao relevantno tumačenje odredbe čl. 60. st. 2. KU 9/05 iz kojeg bi proizlazio zaključak da radnik nema pravo na plaćeni slobodni dan.

 

Nadalje, Zaključak Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja broj 367 odnosi se na odredbu KU 9/05, pa je i u tom smislu u konkretnom slučaju pogrešno pozivanje drugostupanjskog suda na navedeni Zaključak u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje naknada za slobodni dan za razdoblje važenja KU 88/13.

 

U skladu s tim, odgovor na prvopostavljeno pitanje u reviziji glasi:

 

U primjeni odredbe čl. 60. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 9/05) i odredbe čl. 60. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 88/13) u razdoblju dok su KU 9/05 i KU 88/13 bili na snazi, zdravstveni radnici su imali pravo na dodatak i preko redovnog mjesečnog fonda sati plaćene sate na ime slobodnog dana nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom.

 

Naime, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 - dalje: KU 143/13), a koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013., to pravo je u odredbi čl. 53., a koja uređuje dežurstvo izostavljeno, zbog čega tužitelj očito s tog osnova više i ne traži naknadu.

 

U odnosu na drugo pitanje koje revident postavlja u reviziji, treba poći od odredbi Zakona o radu kao općeg propisa o radu. Taj zakon, u odredbi čl. 86. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR/09), a koja je istovjetna odredbi čl. 94. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR/14), je propisao pravo na povećanu plaću, a prema kojim za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, slobodnim danom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

 

Tim odredbama propisane su okolnosti koje radniku, a koji radi u takvim uvjetima daje pravo na ostvarivanje povećane plaće.

 

Iz dikcije te zakonske odredbe proizlazi da se pravo na povećanu plaću ostvarenu od više od jednom od okolnosti navedenom u toj odredbi, međusobno ne isključuju, već naprotiv da se moraju međusobno kumulirati.

 

Pitanje plaće u KU 143/03 uređeno je u glavi "VII plaća" te je odredbom čl. 47. tog KU određeno da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

 

Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na kojem je raspoređen i osnovica za izračun plaće uvećana za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

 

Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanje plaća.

 

Odredbom čl. 51. st. 1. alineja 4. tog KU određeno je da će se osnovna plaća uvećati za prekovremeni rad 50%.

 

Prema odredbi čl. 51. st. 9. tog KU prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži je od radnog mjesečnog fonda radnih sati.

 

Prema odredbi čl. 51. st. 11. tog KU poslodavac je obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad.

 

Odredbom čl. 57. KU 143/13, a koja uređuje uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta je propisano da radnik u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada pravo na dodatak na plaću.

 

Iz sadržaja citiranih odredbi KU 143/13, a kojima se razrađuje pravo na plaću i uvećanje na plaću proizlazi da dodaci na plaću, a koji obuhvaćaju dodatak na posebne uvjete rada te druge dodatke i uvećanje plaće se međusobno ne isključuju, već naprotiv kumuliraju, osim kada su u pitanju položajni dodaci, a u odnosu na koje je odredbom čl. 58. st. 3. tog KU izričito navedeno da se ne mogu kumulirati sa dodatkom uvećanja plaće s osnova posebnih uvjeta rada.

 

U skladu s tim, ocijeniti je da 50%-tno uvećanje osnovne plaće za odrađene sate prekovremenog rada, ne isključuje pravo tužitelja za odrađene sate prekovremenog rada ostvariti ugovorene dodatke za plaću za posebne uvjete rada, jer KU 143/13 to izrijekom nije odredio, dok je naprotiv odredbom čl. 86. ZR/09 i čl. 94. ZR/14 te odredbom čl. 47., čl. 51. i čl. 57. KU 143/13 zdravstvenim radnicima uključujući i tužitelja priznato.

 

Povodom ovog u reviziji drugopostavljenog pitanja, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/19-18 održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je pravno shvaćanje:

 

„Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 i 96/15 - dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

 

U smislu prednjeg te polazeći od zauzetog citiranog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odgovor na drugo u reviziji postavljeno pitanje glasi:

 

Tužitelj kao zdravstveni radnik u primjeni Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 i 96/15) ako je u prekovremenom radu radio u posebnim uvjetima ima, pored 50%-tnog uvećanja osnovne plaće za odrađene sate prekovremenog rada i pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada.

 

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno, reviziju tužitelja je trebalo djelomično prihvatiti te djelomično preinačiti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao pod točkom I. izreke, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

 

Sukladno odredbi čl. 45. st. 1. i st. 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) te čl. 61. st. 1. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće dospijevaju isplatom plaće - radi čega do trenutka isplate plaće nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju. Stoga je valjalo, u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće, odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, te odlučiti kao pod točkom II. izreke.

 

Odluka o trošku revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14 i 118/14).

 

Zagreb, 18. veljače 2020.