- 1 -              Rev 3662/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3662/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika (dalje: tužitelj) M. I. iz P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u R., protiv tuženika - protutužitelja (dalje: tuženik) T. d.o.o., P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik E. S., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1293/14-2 od 19. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-2076/2011-65 od 13. prosinca 2013., u sjednici održanoj 18. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Revizija tužitelja podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1293/14-2 od 19. rujna 2018., u dijelu u kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-2076/2011-65 od 13. prosinca 2013., u točki I. izreke (glede tužbenog zahtjeva tužitelja), odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3564/15-3 od 20. travnja 2017., u preostalom dijelu (glede protutužbenog zahtjeva tuženika) i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

III. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od tuženika isplatu iznosa od 280.638,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) te je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova (točka IV. izreke). Tužitelju je naloženo platiti tuženiku iznos od 861.791,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), dok je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev kojim je tuženik tražio od tužitelja isplatu iznosa od 202.451,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 248.526,70 kn (točka V. izreke). Odbijen je, kao neosnovan, tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 63.388,90 kn (točka VI. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena prvostupanjska presuda u pobijanim točkama I., II., IV. i V. njezine izreke.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude, reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu tuženika je osnovana, dok je revizija tužitelja u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja nedopuštena.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, a u trgovačkim sporovima, kao što je ovaj, sukladno odredbi čl. 497.a ZPP-a, reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude prelazi 500.000,00 kuna.

 

Budući da pobijana presuda nije donesena primjenom čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, da se ne radi o sporu iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a, za ocjenu dopuštenosti podnošenja revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a odlučan je jedino imovinski kriterij.

 

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP-a određeno je da se, ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

 

Vrijednost predmeta spora po tužbi tužitelja je vrijednost glavnog zahtjeva odnosno 280.638,33 kn, a vrijednost predmeta spora po protutužbi tuženika 861.791,05 kn.

 

Budući da vrijednost revizijom pobijanog dijela drugostupanjske presude po tužbi tužitelja u ovom postupku ne prelazi iznos od 500.000,00 kuna, revizija tužitelja podnesena na temelju čl. 382. st. 1. ZPP-a, u dijelu u kojem je odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu, nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, te je zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a, u tom dijelu odlučeno kao u točki I. izreke ovoga rješenja.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade plaće temeljem ugovorenog prava za slučaj njegovog opoziva kao tuženikovog člana uprave (čl. 30. Ugovora o radu od 27. rujna 2000.), te  tuženikov protutužbeni zahtjev za povrat/naknadu novčanog iznosa za: gorivo, konzumaciju jela i pića, reklamu, propagandu, sponzorstvo i premije životnog osiguranja.

 

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:

 

- da je Odlukom skupštine društva tuženika od 27. prosinca 1995. tužitelj imenovan članom uprave toga društva na neodređeno vrijeme,

- da je tužitelj 1. travnja 1996., sa tuženikom sklopio ugovor o radu za poslove člana uprave - direktora društva tuženika, na vrijeme od četiri godine,

- da prema čl. 30. navedenoga ugovora o radu, Skupština tuženika može raskinuti ugovor s trenutnim učinkom, a u slučaju raskida tuženik se obvezao isplatiti tužitelju onoliko plaća koliko je mjeseci preostalo do isteka roka na koji je ugovor zaključen i to jednokratno u roku od 30 dana od opoziva, a da tuženik nije tužitelju na temelju navedenog članka ugovora ništa isplatio,

- da je Odlukom Skupštine tuženika od 10. svibnja 2002., tužitelj opozvan sa mjesta člana uprave - direktora, te mu je s tim danom prestalo svojstvo člana uprave - direktora u društvu tuženika, dok je prestao s radom krajem lipnja 2002., kada mu je isplaćena zadnja plaća u iznosu od 13.633,73 kn,

- da je G. P. osnivač tuženika i jedini član tog društva,

- da su prema poslovnoj dokumentaciji tuženika, troškovi za NK I., na ime sponzorstva, reklama i propagande, podmireni iz novčanih sredstava tuženika za utuženo razdoblje u ukupnom iznosu od 589.561,94 kn, a za navedene troškove nije utvrđeno da postoje odluke Nadzornog odbora ni Skupštine tuženika o odobrenju za podmirenje tih troškova,

- da su P. od 23. siječnja 1998., koju je potpisao gradonačelnik G. P. (koji predstavlja Skupštinu tuženika), doneseni zaključci da društva u vlasništvu G. P. prihvaćaju formu sponzorstva NK I. kroz promidžbu društava u paušalnom mjesečnom iznosu prema iskazanoj potrebi odnosno mogućnosti društva,

- da prema godišnjim planovima i izvješćima poslovanja tuženika za od 1996. do 2003. nije vidljivo je li i u kojem iznosu tužitelj bio ovlašten po Skupštini društva tuženika trošiti sredstva tuženika po osnovama za koje ga tereti protutužba,

- da je tuženik za razdoblje od 1.1.1998. do 10.5.2002. snosio i troškove premija za životna osiguranja koji nisu odobreni ni od strane Skupštine ni od Nadzornog odbora tuženika u ukupnom iznosu od 212.359,42 kuna, na ime kojeg iznosa je tužitelj izvršio povrat od 43.146,81 kn, (ostaje za povrat 169.212,61 kn).

- da je za razdoblje od 1.1.1998. do 31.5.2002., izvršeno terećenje troškova s osnova reprezentacije koji su podmireni iz novčanih sredstava tuženika u iznosu od 103.016,50 kn, a da za navedene troškove ne postoje odluke Nadzornog odbora ni Skupštine tuženika, s tim da na računima ne postoje obrazloženja nastalih troškova, odnosno u koju svrhu su nastali ti troškovi.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da na sjednici Nadzornog odbora tuženika od 27. rujna 2000., nije odlučeno o produljenju tužiteljevog mandata niti o sklapanju (novog) ugovora o radu s tužiteljem 27. rujna 2000., te je primjenom odredbe čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje, 52/00-Odluka USRH; dalje: ZTD), ocijenio da tužitelj nije dokazao da je bio ovlašten trošiti tuženikova sredstva, odnosno da je imao odobrenje Skupštine tuženika (G. P. jedini član društva) za isplatu iznosa od 103.016,50 kn na ime konzumacije jela i pića (reprezentacija), iznosa od 589.561,94 kn na ime reklame, propagande i sponzorstva NK I., te iznosa od 169.212,61 kn na ime premija životnog osiguranja. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, sadržaj isprava u spisu (računi, ugovori o reklami i propagandi, financijska izvješća) i sadržaj iskaza saslušanih svjedoka, nisu dovoljni za zaključak da je tužitelj imao tuženikovo odobrenje (neograničeno) trošiti tuženikova sredstva za njegovu reprezentaciju, reklamu, propagandu i sponzore ili za uplate životnog osiguranja. Slijedom toga obvezuje tužitelja da naknadi tuženiku ukupni iznos od 861.791,05 kn.

 

Drugostupanjski sud je u potpunosti prihvatio zaključak prvostupanjskog suda prema kojem tužitelj nije dokazao da je imao potrebna tuženikova odobrenja za isplate koje je vršio na ime konzumacije jela i pića, reklama, propagande i sponzorstva te uplaćenih premija životnog osiguranja, u ukupnom iznosu 861.791,05 kn.

 

I u revizijskoj fazi postupka sporno je li tužitelj imao potrebna tuženikova odobrenja za isplate koje je vršio na ime konzumacije jela i pića, reklama, propagande i sponzorstva te uplaćenih premija životnog osiguranja, u ukupnom iznosu 861.791,05 kn.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Revizijski razlozi koji se odnose na odluku sudova o tužbenom zahtjevu tužitelja nisu bili predmet razmatranja jer revizija tužitelja u tom dijelu, kako je ranije navedeno, ne ispunjava zakonske pretpostavke da bi se o njoj meritorno raspravljalo.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika tužitelj u reviziji navodi da je obrazloženje nižestupanjskih sudova, prema kojem tužitelj nije dokazao da je imao potrebna tuženikova odobrenja za isplate koje je vršio na ime konzumacije jela i pića, reklama, propagande i sponzorstva, te uplaćenih premija životnog osiguranja, u suprotnosti sa iskazima saslušanih svjedoka M. M., M. P. i I. M., jer su oni potvrdili da su im bili poznati iznosi i predmet isplata koje su predmet protutužbenog zahtjeva, te da oni navedene isplate nikada nisu dovodili u pitanje, a oni su predstavljali tuženika, odnosno Skupštinu i Nadzorni odbor tuženika kojima su i predočavana financijska izvješća za predmetna vremenska razdoblja pa su bili i upoznati su utrošenim iznosima i njihovom svrhom. U prilog iznesenoj tvrdnji poziva se i na P. sa sastanka od 23. siječnja 1998., u kojoj gradonačelnik P., a koji ujedno predstavlja Skupštinu tuženika, daje nalog svim poduzećima u vlasništvu grada da prihvate formu sponzorstva NK I. kroz promidžbu društva u paušalnim mjesečnim iznosima prema iskazanoj potrebi i mogućnostima društva. Smatra da je dokazao da su o troškovima reprezentacije, policama osiguranja, troškovima reprezentacije i Skupština i Nadzorni odbor tuženika bili upoznati, da na navedene troškove nisu imali primjedbi, te da se iz tih dokaza jedino može zaključiti da je tužitelj postupao po uputama tuženika kao osnivača i jedinog člana tuženika.

 

Pogrešno je prema navodima revidenta, u konkretnom slučaju, primijenjena i odredba čl. 430. ZTD-a jer je postojanje uputa Skupštine i Nadzornog odbora tuženika prema tužitelju dokazano, a propust tuženika, koji se sastoji u tome da tužitelju nisu davane upute u pisanoj formi, nije odlučno s obzirom da iz priložene dokumentacije proizlazi da je tužitelj postupajući po uputama tuženika uredno i obavještavao tijela tuženika o preuzimanju obveza za tuženika.

 

Osnovano tužitelj u reviziji ističe da je zaključak nižestupanjskih sudova o nepostojanju odobrenja Skupštine, odnosno Nadzornog odbora tuženika za predmetne troškove suprotan provedenim dokazima i to u prvom redu iskazu gradonačelnika grada P. G.Ž.kao i iskazima svjedoka M. P., I. M. i M. M., kao i navedenoj P. gradonačelnika, a razlozi zbog kojih nižestupanjski sudovi ne prihvaćaju iskaze navedenih svjedoka nisu dostatno obrazloženi, a šturi razlozi kojima je obrazloženo neprihvaćanje navedenih iskaza ("pojedine odluke nisu donosili u zakonu propisanom postupku i formi pa to moraju opravdati") nisu prihvatljivi. Takvim postupanjem nižestupanjski sudovi su počinili bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te onu iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP-a koja je bila od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

 

Osim toga zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova vezano za protutužbeni zahtjev tuženika činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno.

 

Naime, prema zaključcima nižestupanjskih sudova tužitelj nije dokazao da je imao tuženikovo odobrenje (neograničeno) trošiti tuženikova sredstva. Međutim, pri iznošenju navedenog shvaćanja nižestupanjski sudovi nisu vodili računa o odredbi čl. 427. st. 1. ZTD-a, prema kojoj odredbi članovi uprave moraju poštivati ograničenja ovlasti za zastupanje postavljena društvenim ugovorom, odlukom članova društva i o obveznim uputama nadzornog odbora, a u tom pravcu nisu ni utvrđivali je li u konkretnom slučaju društvenim ugovorom, odlukom Skupštine društva ili o obveznim uputama Nadzornog odbora tuženika tužitelju bilo ograničeno trošenje sredstava i ako jeste u kojem iznosu. Važno je istaći da je činjenicu eventualnog ograničenja trošenja sredstava do određenog iznosa trebao dokazati tuženik jer on radi ostvarenja svoje (protutužbene) tražbine mora dokazati postojanje pravne osnove za štetu koju potražuje, a ne tužitelj, kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi, jer bi se u tom slučaju radilo o dokazivanju negativne činjenice.

 

Pri donošenju pobijanih odluka nižestupanjski sudovi nisu vodili računa niti o odredbi čl. 441. st. 1. toč. 1. istog zakona, prema kojoj odredbi skupština odlučuje o pitanjima određenim društvenim ugovorom, a osobito o financijskim izvješćima društva, izvješću uprave o stanju društva, upotrebi ostvarene dobiti i pokrivanja gubitaka, davanju razrješnice članovima uprave i nadzornog odbora, a sve s obzirom na odredbu čl. 252. st. 1. ZTD-a prema kojoj odredbi članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, i odredbi čl. 273. st. 1. istog zakona, prema kojoj odredbi tko se naknadom koristeći svoj utjecaj u društvu navede člana uprave ili nadzornog odnosnog upravnog odbora, prokuristu ili punomoćnika da poduzmu nešto na štetu društva ili njegovih dioničara, odgovara društvu za štetu koja mu time bude pričinjena, i sa aspekta navedenih odredbi i utvrđenog činjeničnog stanja ocijeniti (ne) postojanje odobrenja Skupštine ili Nadzornog odbora tuženika za predmetne troškove i je li tužitelj u takvoj situaciji postupao s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu citirane odredbe ZTD-a.

U nastavku postupka nižestupanjski sudovi će vodeći računa o svemu navedenom, upotpuniti činjenično stanje, te će ponovno ocijeniti provedene dokaze u smislu čl. 8. ZPP-a i donijeti novu zakonitu presudu.

 

Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a.

 

O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

 

Zagreb, 18. veljače 2020.