- 1 -              Revr 361/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 361/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. T. iz K. K., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik u K. K., protiv tuženika A. r. d.o.o. R., OIB: ..., koga zastupaju punomoćnici G. M. i L. P., odvjetnici u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-262/17-2 od 25. rujna 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P1-6234/10 od 24. svibnja 2017., u sjednici održanoj 18. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu koji se odnosi na pravno pitanje koje glasi:

 

"Odgovara li agencija za privremeno zapošljavanje, za štetu koju je ustupljeni radnik pretrpio na radu ili u svezi s radom kod korisnika, po načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ili po pravilima subjektivne odgovornosti propisane Zakonom o obveznim odnosima?"

 

r i j e š i o   j e:

 

U preostalom dijelu revizija tuženika se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete ukupan iznos od 15.500,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete u iznosu od 4.000,00 kn odbijen je kao neosnovan (točka I izreke). Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju s osnove troškova liječenja iznos od 2.100,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a za više zatraženi iznos od 560,00 kn tužbeni zahtjev je odbijen (točka II. izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 25.962,50 kn, a dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 15.737,50 kn odbijen je kao neosnovan (točka III. izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

              "I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava se kao djelomično osnovana, te se prvostupanjska presuda

 

a) potvrđuje u odluci o glavnoj stvari i tijeku zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete od 2.100,00 kn u točki II. izreke,

 

b) preinačuje u odluci o tijeku zatezne kamate na neimovinsku štetu od 15.500,00 kn, tako da se odbija tužbeni zahtjev za razdoblje od 8. kolovoza 2008. do 6. listopada 2010.

 

II. Preinačuje se odluka o trošku postupka, tako da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 24.400,00 kn, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu."

 

              Protiv navedene drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu revizijskih navoda, a podredno nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

 

Podnoseći reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a tuženik u reviziji postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

"Odgovara li agencija za privremeno zapošljavanje, za štetu koju je ustupljeni radnik pretrpio na radu ili u svezi s radom kod korisnika, po načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ili po pravilima subjektivne odgovornosti propisane Zakonom o obveznim odnosima?

 

Može li se agencija u cijelosti ili djelomično osloboditi odgovornosti za nastalu štetu ako je do štetnog događaja došlo krivnjom radnika?"

 

Navodi da je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova odnosno pitanju o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, a da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem te se u odnosu na prvo pitanje poziva na odluku Županijskog suda u Puli broj Gž R-95/15 od 7. prosinca 2015., a u odnosu na drugo pitanje poziva se na odluke revizijskog suda broj Rev-796/10 i Rev-1100/10.

 

Budući da o prvom pitanju naznačenom u reviziji postoji različita praksa drugostupanjskih sudova ocijenjeno je da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je, stoga, u odnosu na to pravno pitanje revizija dopuštena.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je tužitelj, kao ustupljeni radnik, pretrpio uslijed štetnog događaja od 8. kolovoza 2008. do kojeg je  došlo u pogonu punionice C. C. u S. u koji je tužitelj upućen na rad od strane tuženika kao poslodavca.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnome, je utvrđeno:

 

              - da je tužitelj, kao radnik tuženika, od strane tuženika kao agencije za privremeno zapošljavanje (poslodavca) upućen na rad u pogon punionice C. C. u S.,

 

              - da je 8. kolovoza 2008. došlo do ozljede na radu tako što je radnik P. Š., također radnik tuženika koji je upućen na rad u isti pogon, naletio na tužitelja električnim viličarem,

 

              - da je čl. 4. Ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenog 1. ožujka 2008. između tuženika kao davatelja usluge i društva C. C. B. H. d.d. Z. kao korisnika usluge ugovoreno da će davatelj usluge tj. tuženik o svom trošku upoznati radnike koje ustupa korisniku usluge sa svim rizicima obavljanja rada kod korisnika, osposobiti ih u skladu s propisima o zaštiti na radu i upoznati ih s organizacijom rada kod korisnika usluge te da odgovara korisniku za štetu koja nastane zbog povrede tih obveza,

 

              - da ni tužitelj ni radnik P. Š. nisu bili osposobljeni za rad na siguran način,

 

              - da je tužitelj u navedenom štetnom događaju zadobio teške tjelesne povrede,

 

              - da tuženik nije dokazao postojanje razloga za njegovo oslobođenje od odgovornosti prema čl. 1067. ZOO-a.

 

              Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud je potvrdio odluku o glavnoj stvari, pri čemu je glede osnove odgovornosti za štetu ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 102. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05, dalje: ZR), na koju upućuje odredba čl. 220.h tog Zakona, a u svezi sa čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 59/96, 91/96, 100/04 i 86/08), jer da iz navedenih odredbi proizlazi da za štetu uzrokovanu ozljedom na radu tužitelju kao ustupljenom radniku za vrijeme obavljanja rada kod korisnika odgovara njegov poslodavac s kojim je sklopio ugovor o radu, ali i korisnik, i to prema načelu objektivne odgovornosti prema općim propisima obveznog prava te da stoga oštećenik može tražiti naknadu štete i od agencije i od korisnika. Drugostupanjski sud pri tome smatra da je smisao navedenih odredbi izjednačavanje odgovornosti poslodavca i korisnika prema ustupljenom radniku.

 

Prema odredbi čl. 220.a st. 1. ZR-a agencija za privremeno zapošljavanje (u daljnjem tekstu: agencija) je poslodavac koji na temelju sporazuma o ustupanju radnika ustupa radnika (u daljnjem tekstu: ustupljeni radnik) drugom poslodavcu (u daljnjem tekstu: korisnik) za obavljanje privremenih poslova.

 

U odnosu na odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu koju je pretrpio tužitelj mjerodavna je odredba čl. 220.h st. 3. ZR-a prema kojoj "ako ustupljeni radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom kod korisnika, naknadu štete može potraživati od agencije ili korisnika u skladu s odredbom članka 102. toga Zakona".

 

Prema odredbi čl. 102. ZR-a "ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava".

 

Nadalje, prema odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08 i 116/08, dalje: ZZR) poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, prema općim propisima obveznog prava.

 

Slijedom navedenog, radnik ima pravo izbora hoće li naknadu štetu potraživati od agencije ili od korisnika, a u konkretnom slučaju tužitelj je, kao ustupljeni radnik, podnošenjem tužbe izabrao potraživati naknadu štete od agencije koja kao poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti, prema općim propisima obveznog prava, kako je to pravilno i ocijenjeno u pobijanoj presudi

 

Stoga odgovor na prvo u reviziji postavljeno pravno pitanje glasi: agencija za privremeno zapošljavanje za štetu koju je ustupljeni radnik pretrpio na radu ili u svezi s radom kod korisnika, odgovara po načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbi čl. 15. ZZR-a.

Slijedom izloženog, u dijelu koji se odnosi na prvo postavljeno pravno pitanje, revizija tuženika nije osnovana, pa je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci presude.

O drugom postavljenom pravnom pitanju ne ovisi odluka u ovom sporu, budući u postupku nije utvrđeno da je do štetnog događaja došlo krivnjom tužitelja. Stoga, u odnosu na to pitanje revizija nije dopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 5. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 18. veljače 2020.