Broj: Gž-2610/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, postupajući na temelju rješenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-342/15-2 od 17. srpnja 2015., u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nataše Jerković, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Denis Pancirov-Parcen, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. C. iz D., OIB: …,  vlasnice obrta „P.“, koju zastupa S. Š., odvjetnik iz R., protiv tuženika U. u. G. D., OIB …, koga zastupa M. P., odvjetnik u D., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Delnicama (sada Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama) posl. broj P-51/14 od 25. studenoga 2014., u sjednici održanoj dana 31. ožujka 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Delnicama (sada Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama) posl. broj P-51/14 od 25. studenoga 2014.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev  kojim je traženo da se utvrdi da tužiteljica ima pravo korištenja nekretnine upisane u k. o. D. I. u zk. ul. … označene kao k. č. br. …, kuća i dvorište u ul. …, i to prostora u prizemlju koji se sastoji  od prostora označenog kao ugostiteljski lokal s nusprostorijama i pomoćnim prostorijama, sve u površini od 164 m2, uz nalog zk. odjelu nadležnog suda da pravo tužiteljice po pravomoćnosti ove odluke sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama upiše u zemljišne knjige. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužiteljici da nadoknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 4.575,00 kuna.

 

Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači tako da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba je neosnovana.

 

Iako tužiteljica u uvodu žalbe navodi da presudu pobija i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ona ni opisno ni oznakom zakonskog članka nije posebno odredila ni obrazložila koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka je počinio prvostupanjski sud. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,  28/13 i 89/14-dalje u tekstu: ZPP)  ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud donošenjem prvostupanjske presude počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je neosnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud, na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza raspravio i utvrdio sve pravno odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje prava korištenja nekretnine upisane u k. o. D. I. u zk. ul. … označene kao k. č. br. …, kuća i dvorište u ul. … u D., i to prostora u prizemlju koji se sastoji  od prostora označenog kao ugostiteljski lokal s nusprostorijama i pomoćnim prostorijama, sve u površini od 164 m2, uz nalog zk. odjelu nadležnog suda da to pravo tužiteljice, po pravomoćnosti odluke, upiše u zemljišne knjige. Tužiteljica svoj zahtjev prema činjeničnoj osnovi tužbe temelji na tvrdnji da ona od 1992. na temelju ugovora o zakupu koristi predmetni prostor u kojemu obavlja ugostiteljsku djelatnost i da je svojim ulaganjima izvršila izmjene na cijelom objektu, pa i predmetnom prostoru i time mu uvećala vrijednost, pa da slijedom toga ona u dobroj vjeri ima zakonit, istinit i pošten posjed predmetnog prostora koji je gradila i održavala sukladno namjeni i važećoj građevinskoj dozvoli, čime je stekla stvarno pravo korištenja predmetnog prostora s ovlaštenjem da to pravo upiše u zemljišnu knjigu.

 

Prvostupanjski je sud temelju izvedenih dokaza utvrdio da tužiteljica od 1992. do danas koristi predmetni poslovni prostor na temelju ugovora o zakupu, i to najprije na temelju Ugovora o zakupu poslovnih prostorija koji je kao zakupac sklopila s U. u. O. D., pravnim prednikom tuženika, kao zakupodavcem dana  16. travnja 1992. na vrijeme od 15 godina, tj. do zaključno 15. travnja 2007., za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a nakon toga je predmetni poslovni prostor koristila na temelju Aneksa Ugovora o zakupu poslovnog prostora, od koji je posljednji sklopila s  U. u. G. D., koja je u zk. ul. br.  … k.o. D. I. upisana kao vlasnik k. č. br. …, površine 345 m2, kao zakupodavcem dana 2. siječnja 2014. na određeno vrijeme do 31. prosinca 2014. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica uz prethodnu suglasnost zakupodavca nakon što je 1992. godine ishodila građevinsku dozvolu izvršila određene radove na uređenju predmetnog poslovnog prostora za što je uložila znatna novčana sredstva.

 

Za navedena činjenična utvrđenja prvostupanjski je sud naveo valjane i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužiteljice, pa ta utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj sud i na njih upućuje tužiteljicu da se nepotrebno ne bi ponavljalo.

 

Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

U skladu s odredbom članka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12  i 152/14 – dalje u tekstu: ZVDSP; zakon je stupio na snagu 1. 1. 1997.) svaka fizička i pravna osoba može biti nositeljem prava vlasništva, a i drugih stvarnih prava: prava služnosti, prava iz stvarnoga tereta, prava građenja i založnoga prava na svemu što može biti objektom tih prava, ako zakonom nije drukčije određeno. Prema odredbi članka 31. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13-ispr., dalje u tekstu: ZZK) u zemljišnu knjigu upisuju se samo pravo vlasništva i ostala stvarna prava na nekretninama, zatim pravo nazadkupa, prvokupa, najma, zakupa, kao i koncesije te ostala prava na nekretninama za koja je to posebnim zakonom dopušteno.

 

Pravo vlasništva je jedinstveno pravo kojemu se sadržaj ne može dijeliti. Iz prava vlasništva proizlaze za vlasnika različite ovlasti, među njima i ovlasti da posjeduje stvar, da je rabi, da je koristi i njome raspolaže (članak 31. stavak 2. ZVDSP-a), ali te ovlasti se ne mogu nikada izdvojiti iz sadržaja prava vlasništva i ne mogu samostalno egzistirati kao samostalna subjektivna prava. Dakle, pravo korištenja koje proizlazi iz vlasnikovih ovlasti nije nikakvo samostalno pravo.

 

Prema tome, nakon stupanja na snagu ZVDSP-a pravo korištenja nije zasebno stvarno pravo koje se upisuje u zemljišnoj knjizi.

 

Pravo korištenja je kao oblik stvarnih prava u režimu nekadašnjeg društvenog vlasništva bilo najšire imovinsko stvarno pravo koje je pripadalo društvenopravnoj osobi na stvarima u društvenom vlasništvu. Pretvorbom nositelja tog prava u subjekt prava vlasništva ono je postalo pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjeg nositelja prava korištenja na stvari.

 

Stoga je pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužiteljica na temelju svoga pravnog položaja zakupnika nije stekla niti je mogla steći pravo korištenja kao zasebno stvarno pravo na predmetnom poslovnom prostoru. Isto tako je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da tužiteljica nije stekla ni neko drugo stvarno pravo na predmetnom poslovnom prostora koje bi je ovlašćivalo da posjeduje i koristi predmetni poslovni prostor, već ona svoje pravo da koristi predmetni poslovni prostor temelji na obveznopravnom odnosu s tuženikom s kojim je sklopila ugovor o zakupu.

 

Naime, tužiteljica nije na temelju dosjelosti stekla pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora jer je ona taj poslovni prostor posjedovala na temelju ugovora o zakupu pa njezin posjed nije bio pošten, budući da je znala da stvar koju posjeduje nije njezina, zbog čega nije ispunjena jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na nekretnini dosjelošću propisana odredbama članka 159. ZVDSP-a, a to je kakvoća posjeda.

 

Tužiteljica nije stekla pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru ni na temelju građenja jer je ona u sporazumu s pravnim prednikom tuženika izvršila rekonstrukciju i uređenje predmetnog poslovnog prostora kako bi u njemu mogla obavljati ugostiteljsku djelatnost, iz čega proizlazi da tužiteljica nije preuredila predmetni poslovni prostor da bi postala njegova vlasnica. Međusobna prava i obveze stranaka u vezi s izvršenim ulaganjem od strane tužiteljice u predmetni poslovni prostor razriješit će se nakon prestanka ugovora o zakupu.

 

Uostalom sama činjenica da je tužiteljica prije pokretanja ove parnice podnijela zahtjev Agenciji za upravljanje državnom imovinom za kupnju predmetnog poslovnog prostora najbolji je dokaz o neprihvatljivosti tvrdnji tužiteljice da je ona dosjelošću i građenjem stekla pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora, jer da je to tako onda sigurno ona ne bi podnijela zahtjev za otkup predmetnog poslovnog prostora, niti bi u žalbi ponavljala svoje tvrdnje o pravu na otkup predmetnog poslovnog prostora sukladno Zakonu o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora („Narodne novine“, br. 125/2011).

 

U vezi s opširnim žalbenim navodima tužiteljice koji se odnose na pravnu valjanost ugovora o zakupu poslovnih prostorija koje je sklopila se tuženikom odnosno njegovim pravnim prednikom treba reći da je pogrešno pravno shvaćanje tužiteljice da  samo vlasnik može sklopiti ugovor o zakupu i da je ugovor o zakupu koji je sklopljen s zakupodavcem koji nije vlasnik poslovnog prostora ništetan pravni posao. Naime, zakupodavac može biti i osoba koja nije vlasnik stvari (jednako pravo shvaćanje zauzeto je u odluci VSRH, Rev-663/98 od 3. 4. 2002., Izbor odluka 2/2002-26), zbog čega okolnost da ugovor o zakupu nije sklopljen s vlasnikom stvari ne čini sama za sebe taj ugovor ništetnim pravnim poslom u smislu odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11).

 

Neosnovano tužiteljica pobija i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno utemeljio na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljičinu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 31. ožujka 2016.