- 1 -              Rev 2848/2015-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2848/2015-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Z., kojeg zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. T. iz T., kojeg zastupa poseban skrbnik K. M., odvjetnik u Z., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3486/13-2 od 28. listopada 2014., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10657/07-45 od 5. veljače 2013., u sjednici održanoj 18. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju 809.542,68 kuna sa zateznom kamatom od 14. studenog 2007. do isplate, daljnji iznos od 71.110,00 kuna te parnični trošak u iznosu od 100.925,00 kuna sa zateznom kamatom od 5. veljače 2013. do isplate. Točkom II izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

Drugostupanjskom presudom povodom žalbe tuženika potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 738.432,68 kuna, dok je u dijelu kojim je zahtjev tužitelja prihvaćen preko iznosa od 738.432,68 kuna odnosno za iznos od 71.110,00 kuna, kao i u dijelu kojim je zahtjev tužitelja prihvaćen za daljnji iznos od 71.110,00 kuna i u odluci o trošku presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda reviziju podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku na način da prihvati žalbu tuženika u cijelosti i odbije tužbeni zahtjev, uz dosudu troškova revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer se pobijana presuda u svemu može ispitati budući da sadrži jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor.

 

Tužitelj u reviziji ističe da je sud rukovodeći se načelom oficioznosti trebao utvrđivati je li kredit ishođen nezakonito i da je banka sklopila kredit štetan za sebe. Na takvo postupanje sud je, međutim, ovlašten temeljem odredbe članka 7. stavak 4. ZPP samo onda kada su pitanju raspolaganja stranaka iz članka 3. stavak 3. ZPP, a što, suprotno revizijskim navodima, ovdje nije bio slučaj. Ujedno treba reći da se revizijski navodi u ovom dijelu pretežno svode na prigovore činjenične naravi pa kao takvi nisu dopušteni u revizijskom postupku, sve u smislu odredbe članka 385. ZPP.

 

Navodi revidenta kojima upire na relativno bitnu povredu odredbi iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi članka 191. stavak 2. ZPP tvrdeći da prvostupanjski sud nije trebao dopustiti preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva su postupovnopravno pogrešni jer je sud pravilno uporabio odredbu članka 190. stavak 2. ZPP budući da je takva primjena pravne norme u konkretnom slučaju bila svrsishodna.

 

Predmet spora u revizijskom dijelu postupka je zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine u iznosu od 738.432,68 kuna uvećano za zatezne kamate po ugovoru o kreditu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je H. p. b. d.d. Z., kao kreditor, u ime i za računa tužitelja, sa S. d.o.o. kao korisnikom kredita, dana 7. siječnja 2000. sklopila Ugovor o dugoročnom kreditu br. ... - Z (dalje: Ugovor) za iznos od 800.000,00 kn obračunatih u protuvrijednosti DEM po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja s počeknim rokom otplate od godinu dana,

 

- da se tim ugovorom tuženik obvezao na ispunjenje ugovora kao jamac-platac,

 

- da obveza korisnika kredita nije uredno izvršavana,

 

- da je ugovor otkazan dana 6. svibnja 2003. pa je cjelokupno potraživanje dospjelo na naplatu,

- da je u predmetu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-440/04 djelomično namirena tražbina tužitelja prodajom nekretnina i to za iznos glavne tražbine od 329.407,96 kuna, s tim da je 5. lipnja 2006. doneseno rješenje o djelomičnom namirenju vjerovnika,

 

- da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tuženikov dug iznosi 809.542,68 kuna od čega se 71.110 kuna odnosi na zatezne kamate,  te da je s tim u skladu tužitelj 24. ožujka 2011. povisio tužbeni zahtjev.

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, uz primjenu odredbe članka 1004. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje: ZOO) i članka 414. ZOO, tuženik je obvezan na isplatu iznosa od 738.423,68 kuna.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude tuženik i nadalje u reviziji prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja, ustrajući u svojim navodima da takav pravni položaj tužitelja, na temelju Ugovora ne proizlazi.

 

Protivno tome, pravilna je ocjena iz pobijane presude o aktivnoj legitimaciji tužitelja u ovom postupku. Naime, iz sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sklopljen od strane H. p. b. d.d. Z., ali koja je u svemu nastupila u ime i za račun tužitelja kao kreditora, te S. d.o.o. kao korisnika kredita, u kojem ugovoru je tuženik imao položaj jamca-platca.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik drugostupanjsku presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava i glede njegova prigovora zastare, uz tvrdnju da je „povišeni“ dio tužbenog zahtjeva u zastari.

 

Naime, tužitelj u tužbi potražuje iznos od 779.014,84 kuna, dok u podnesku od 24. ožujka 2011. (list 108. spisa) konačno postavlja tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 809.542,68 kuna te daljnji iznos od 71.110,00 kuna, sve uvećano za zatezne kamate.

 

Predmet revizijskog postupka je pravomoćno dosuđeni iznos glavnice od 738.432,68 kuna, dok revident tvrdi da je u zastari samo povišeni dio zahtjeva,  dakle, dio potraživanja koji prelazi taj iznos, slijedom čega su revizijski razlozi koji se odnose na prigovor zastare i preinaku tužbe bespredmetni jer se zapravo odnose na ukinuti dio odluke.

 

U odnosu na dospjelost sporne tražbine, uvidom u zapisnik o priopćenju obavijesti o otkazu korištenja kredita i zahtjev za povrat cjelokupnog dospjelog duga dužniku S. d.o.o. T., javnog bilježnika Lj. H. M. od 6. svibnja 2003., uz koju je korisnik kredita primio obavijest o otkazu i zahtjev za povrat, što je uručeno korisniku kredita (povratnica na listu 87. spisa), utvrđeno je da je sukladno članku 20. Ugovora s tim datumom ugovor otkazan i cjelokupno potraživanje dospjelo na naplatu.

 

Ovaj sud nije razmatrao preostale revizijske navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer, kako je već rečeno, revizijom nije dopušteno pobijati pravomoćnu presudu zbog revizijskog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 385. ZPP). Vrhovni sud donosi odluku o osnovanosti revizije na temelju činjeničnih utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda.

S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe članka 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 18. veljače 2020.