- 1 -              Rev 2035/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2035/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja,Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice D. D. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u S., protiv I. tuženice Z. b. d.d., Z., OIB: ..., Podružnica S., koju zastupaju punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & P., odvjetnicu u Z. i II. tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji II. tuženice protiv dijela presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-215/19-2 od 7. ožujka 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2507/18-10 od 21. prosinca 2018., u sjednici održanoj dana 18. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija II. tuženice te se ukida presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-215/19-2 od 7. ožujka 2019. u dijelu toč. I. izreke kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2507/18-10 u toč. I.1. izreke i predmet se u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica temeljem prijenosa deviznog depozita sa štedne knjižice broj ... kod ex J. d.d. B.-Glavna Filijala S. u iznosu od 13.863,42 € (što predstavlja preračunatu protuvrijednost 19.682,43 DEM, i 52.229,52 ATS i 12.068,24 CHF na I. tuženicu) i utvrđenja da ovaj depozit predstavlja javni dug II. tuženice osnovano namirena u cijelosti (s glavnicom i s kamatama) kako je propisano Zakonom o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug RH ("Narodne novine", broj 106/93, dalje: ZPDD), te je time u cijelosti razriješen vjerovničko-dužnički odnos glede ovog depozita; pod toč. I. 2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da su I. tuženica 18. travnja 2013., a II. tuženica 19. studenog 2012. svaki za po ½ dijela namirili potraživanje iz toč. 1 ove izreke, pa da s tog osnova tužiteljica više nema potraživanja, te da je II. tuženica 19. studenog 2012. namirila u cijelosti parnični trošak po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Kaštel Lukšiću P-9020/05 od 11. listopada 2006., te pod toč. I. 3. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška. Pod toč. II. I. izreke odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da su tuženici dužni s deviznim depozitom tužiteljice na štednoj knjižici broj .... kod J. d.d. B. – Glavna filijala S. u iznosu od 13.863,42 EURA (što predstavlja preračunatu protuvrijednost 19.682,43 DEM i 52.229,52 ATS) i 12.068,24 CHF) postupati u skladu sa ZPDD, te tužiteljici isplatiti pojedinačno navedene iznose u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate s kamatom u visini od 5% kako je to pojedinačno navedeno pod toč. A) i B) izreke. Pod toč. III. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi I. tuženici parnični trošak u iznosu 13.750,00 kn, a II. tuženici u iznosu od 13.125,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem pod toč. 1. izreke djelomično je uvažena žalba tužiteljice te je djelomično preinačena prvostupanjska presuda na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev u toč. I 1. izreke dok je u preostalom dijelu u točki I 2. prvostupanjska presuda ukinuta i tužba odbačena. Pod toč. 2. izreke preinačena je i odluka o trošku sadržana u toč. III. izreke prvostupanjske presude na način da svaka stranka snosi svoj trošak.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je preinačena prvostupanjska presuda u toč. I.1. izreke II. tuženica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan uz donošenje odluke o parničnom trošku.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Iako II. tuženica u reviziji ne ukazuje zbog kojih revizijskih razloga podnosi reviziju iz sadržaja revizije vidljivo je da revidentica osporava pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na pitanje pravovremenosti prigovora zastare naknadnog prijenosa deviznog depozita istaknutog od strane II. tuženice nakon što je u postupku revizijskom odlukom ukinut kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, a potvrđen deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. Stoga je pobijani dio presude ispitan samo u granicama obrazloženog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U revizijskoj fazi postupka predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je tužiteljica temeljem prijenosa deviznog depozita sa štedne knjižice broj ... kod ex J. d.d. B.-Glavna Filijala S. u iznosu od 13.863,42 € (što predstavlja preračunatu protuvrijednost 19.682,43 DEM, i 52.229,52 ATS) i 12.068,24 CHF na I. tuženicu) i da tužiteljičin devizni depozit predstavlja javni dug II. tuženice osnovano namirena u cijelosti (s glavnicom i s kamatama) kako je propisano ZPDD te da je time u cijelosti razriješen vjerovničko-dužnički odnos glede ovog depozita.

 

Nižestupanjski sudovi polaze od slijedećih utvrđenja:

 

- da je u ovom postupku odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-189/11 od 7. ožujka 2017. pravomoćno odlučeno u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva  kojim se utvrđuje da devizni depozit tužiteljice na štednoj knjižici broj ... kod J. d.d. B. predstavlja javni dug, dok su ukinute nižestupanjske presude u odnosu na isplatu dospjelih anuiteta s kamatama te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

 

- da je podneskom od 12. lipnja 2018. tužiteljica konačno uredila tužbeni zahtjev tako da je uz tužbeni zahtjev za utvrđenje kako je to opisano u izreci pod toč. 1. pobijene odluke postavila i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu,

 

- da je tužiteljica u cijelosti namirena u ovršnom postupku nakon pravomoćnosti odluke Općinskog suda u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-920/05 od 24. listopada 2006. (list 37. spisa), a koja presuda je djelomično potvrđena, djelomično ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-189/11 od 7. ožujka 2017.,

 

- da među strankama nije sporno da je tužiteljica imala deviznu štednju kod J. d.d. B. prije 27. travnja 1991., da tužiteljica još od 5. rujna 1973. živjela u Njemačkoj gdje je imala prijavljen boravak i stalnu adresu te da je u Njemačkoj imala mirovinsko osiguranje u razdoblju rada odnosno u vremenu od 1974. do 2003., da protiv tužiteljice nije podignuta optužnica, niti da joj je izrečena nepravomoćno osuđujuća presuda za kaznena djela za koja je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora, te da je tužiteljica hrvatska državljanka kojoj je domovnica izdana 28. rujna 1998. pa da tužiteljica nije mogla izvršiti prijenos deviznog depozita do 6. srpnja 1992.,

 

- da su odredbom čl. 4. Pravilnika o utvrđivanju uvjeta i načina pod kojima građani mogu prenijeti svoju deviznu štednju s organizacijske jedinice banke čije je sjedište izvan Republike Hrvatske na banke u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 19/94, dalje - Pravilnik) propisane pretpostavke za naknadni prijenos deviznih depozita, koje može zahtijevati građanin vlasnik deviznog depozita ako ispunjava uvjete, među kojima su i oni na koje se s uspjehom pozvala tužiteljica u ovom postupku, a to su: neposjedovanje dokaza o hrvatskom državljanstvu, privremeni rad u inozemstvu te sam boravak u inozemstvu,

 

- da se tužiteljica sa zahtjevom za mirno rješenje spora obratila II. tuženici 20. travnja 2005., a da je tužba podnesena 7. rujna 2005.

 

Prvostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja zaključio da je nastupila zastara zahtjeva za prijenos deviznih depozita budući je taj zahtjev po svojoj pravnoj prirodi obveznopravnog karaktera, zaključivši da zastarni rokovi počinju teći od dana kada su prestali razlozi spriječenosti za podnošenje zahtjeva za naknadni prijenos naznačeni u čl. 4. Pravilnika, odnosno ako zastarijevanje nije moglo početi teći zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinje teći kad taj uzrok prestane, zbog toga da je petogodišnji zastarni rok u konkretnom slučaju počeo teći najkasnije onog dana kada je tužiteljica pribavila domovnicu, tj. 28. rujna 1998., dok se tužiteljica obratila II. tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora 20. travnja 2005. s tim da je tužba podnesena 7. rujna 2005., dakale, izvan petogodišnjeg zastarnog roka. Stoga je prvostupanjski sud pozivom na čl. 188. ZPP odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer je zastarom prestalo tužiteljevo pravo na naknadni prijenos deviznih depozita, pa tužiteljičin devizni depozit kod organizacijske jedinice banke čije je sjedište izvan Republike Hrvatske više ni na koji način nije moguće prenijeti u neku od banaka u Republici Hrvatskoj s daljnjom posljedicom da konkretni devizni depozit ne predstavlja javni dug Republike Hrvatske; kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu, jer je nastupila zastara predmetne tražbine.

 

Drugostupanjski je sud zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je pozivom na čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu u toč. I. 1. izreke na način da je prihvatio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za utvrđenje da tužiteljičin devizni depozit predstavlja javni dug II. tuženice, da je osnovano namirena u cijelosti kao i da je u odnosu na tužiteljičin depozit razriješen vjerovničko-dužnički s obrazloženjem da je II. tuženica zakasnila s isticanjem prigovora zastare naknadnog deponiranja stare devizne štednje tako da je prije ukidne odluke revizijskog suda Rev-189/11 od 7. ožujka 2017. u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva bilo ostalo sporno samo pitanje naloga za isplatu za koju isplatu su mjerodavna pravila o zastari anuiteta, dok je u preostalom dijelu u toč. I.2. izreke prvostupanjsku presudu ukinuo i tužbu u tom dijelu odbacio pozivom na čl. 187. st. 1. ZPP. Drugostupanjski sud svoje pravno shvaćanje o nepravovremenosti prigovora zastare temelji na zaključku da je samostalni deklaratorni dio tužbenog zahtjeva bio od prejudicijelnog značaja za kasniju odluku o osnovanosti kumuliranog kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tako da je nakon pravomoćnosti deklaratornog dijela trebalo samo raspravljati o načinu isplate stare devizne štednje prema odredbama ZPDD-a i Pravilnika u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a ne i o prigovoru zastare oko deponiranja stare devizne štednje (prijenosa depozita u smislu ZPDD i Pravilnika) koji je istaknut nakon pravomoćnosti deklaratorne odluke, a imajući u vidu da je tuženica u postupku do donošenja revizijske odluke istaknula samo prigovor nedostataka pasivne legitimacije koji je odbijen.

 

Tuženica u podnesenoj reviziji protiv dijela drugostupanjske odluke kojim je preinačena prvostupanjska presuda u toč. I.1. izreke, pogrešnim smatra navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda ističući da u ponovljenom postupku nakon ukidne revizijske odluke ima pravo isticati prigovor zastare. Stoga II. tuženica iako priznaje da se radi o javnom dugu Republike Hrvatske smatra da isti nije dužna platiti, jer da se radi o zastarjelom potraživanju koje shvaćanje je Vrhovni sud Republike Hrvatske  iznio u više svojih odluka (tako u Rev-2508/11) pa da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara u odnosu na deklaratorni zahtjev, već da je došlo do zastare tužiteljičinog zahtjeva za naknadni prijenos deviznih depozita budući je taj zahtjev po svojoj pravno prirodi obvezno pravnog karaktera.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U ovom slučaju je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Osnovano revidentica ukazuje da se u ponovljenom postupku nakon ukidnog dijela revizijske odluke u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, a potvrđenog deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva da devizni depozit tužiteljice predstavlja javni dug II. tuženice, ostvarila mogućnost isticanja svih materijanopravnih prigovora, pa tako i prigovora zastare za naknadni prijenos deviznih depozita budući je taj zahtjev po svojoj pravnoj prirodi obveznopravnog karaktera.

 

Naime, prema odredbama članka 4. Pravilnika, vlasnik deviznog depozita može zahtijevati naknadni prijenos deviznih depozita pod pretpostavkama iz tog članka, dakle, do prijenosa deviznih sredstava ne dolazi na osnovi zakona i automatski već samo onda ako je vlasnik, uz kumulativno ostvarenje ostalih pretpostavki iz članka 4. Pravilnika, to zatražio podnošenjem zahtjeva (uz druge dokaze) nekoj od banaka u Republici Hrvatskoj. Upravo taj zahtjev je obveznopravne prirode i on može zastarjeti u općem zastarnom roku kao i svi zahtjevi takve pravne naravi (tako i u odluci Rev-2508/11).

 

S obzirom da prigovor zastare koji je II. tuženica istaknula nakon pravomoćnosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva pravovremeno istaknut u ponovljenom postupku (na ročištu glavne rasprave održane 13. studenoga 2017.) sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP materijalnopravni prigovori, kao što je zastara, mogu se isticati i nakon donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, dakle, sve do zaključenja glavne rasprave, ali se radi njihova opravdanja, nakon zaključenja prethodnog postupka, više ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ZPP.

 

Slijedom navedenoga, zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjskog suda, vezano za pogrešnu primjenu materijalnog prava, nije bilo uvjeta za preinaku pobijanog dijela presude zbog čega je bilo nužno prihvatiti reviziju II. tuženice i ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i vratiti u tom dijelu drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

U ponovljenom postupku iako je sud odlučio o upitno dopuštenom tužbenom zahtjevu, ispitati će osnovanost istaknutog prigovora zastare i ovisno o tome, a vodeći pritom računa o svemu naprijed navedenome, donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

 

Zagreb, 18. veljače 2020.