- 1 -              Rev-x 365/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 365/2018-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupaju punomoćnici A. O. i R. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., L., B. i T. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-1609/2016-5 od 6. studenoga 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-1639/2013-99 od 31. svibnja 2016., u sjednici održanoj 18. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-1609/2016-5 od 6. studenoga 2017. u odlukama pod točkama III. i IV. njezine izreke (kojima su zahtjevi tužitelja odbijeni), i predmet u tome ukinutom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

"Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje iz Z. platiti tužitelju I. B. iz Z. 33.627,61 kn za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2003., 42.756,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2004., 47.244,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2005., 4.045,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. siječnja 2006., 40.095,00 kn za razdoblje od 1. veljače 2006. do 31. prosinca 2006., 45.774,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007., 41.020,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. listopada 2008., 8.004,00 kn za razdoblje od 1. studenog 2008. do 31. prosinca 2008., 47.772,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009., 49.164,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2010., 49.764,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011., 49.416,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2012., 48.972,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013., 49.524,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014., 4.185,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. siječnja 2015., 4.081,00 kn za razdoblje od 1. veljače 2015. do 28. veljače 2015., 4.126,00 kn za razdoblje od 1. ožujka 2015. do 31. ožujka 2015., 4.162,00 kn za razdoblje od 1. travnja 2015. do 30. travnja 2015., 4.432,00 kn za razdoblje od 1. svibnja 2015. do 31. svibnja 2015., 4.294,00 kn za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 30. lipnja 2015., 4.294,00 kn za razdoblje od 1. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015., 4.294,00 kn za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. kolovoza 2015., 4.294,00 kn za razdoblje od 1. rujna 2015. do 30. rujna 2015., sve s zateznim kamatama" te "počevši od 1. listopada 2015. nadalje plaćati mjesečnu rentu u svoti od 4.794,00 kn i to tako da mu dospjele obroke plati odjednom s zateznim kamatama tekućima od dospjelosti svakoga pojedinog mjesečnog rentnog obroka do konačne isplate, a u buduće najkasnije do svakog 10-tog u mjesecu te naknaditi parbeni trošak u svoti od 119.996,00 kn s zateznim kamatama".

 

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je "tužba u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Izeta Bećirovića u svoti od 108.923,65 kn".

 

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

"Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. 18- Pn-1639/13-99 od 31. svibnja 2016. i sudi:

 

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da tužitelju I. B. isplati:

 

- za razdoblje od 1. veljače 2006. do 31. prosinca 2006. iznos od 5.699,69 kuna sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2007. do isplate,

- za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. iznos od 13.716,24 kuna sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. do isplate,

- za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. listopada 2008. iznos od 11.430,20 kuna sa zateznim kamatama od 1. studenoga 2008. do isplate,

- za razdoblje od 1. studenoga 2008. do 31. prosinca 2008. iznos od 2.086,04 kuna, sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2009. do isplate,

- za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009. iznos od 12.516,24 kuna sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2010. do isplate,

- za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2010. iznos od 12.516,24 kuna sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2011. do isplate,

-za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011. iznos od 12.516,24 sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2012. do isplate,

- za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2012. iznos od 12.516,24 kuna sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. iznos od 12.516,24 kuna sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2014. do isplate,

- za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014. iznos od 12.516,24 kuna sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2015. do isplate,

- za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 30. lipnja 2015. iznos od 6.258,12 kuna sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2015. do isplate,

- za razdoblje od 1. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015. iznos od 1.543,02 kuna sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2015. pa do isplate,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. kolovoza 2015. iznos od 1.543,02 kuna sa zateznim kamatama od 1. rujna 2015. pa do isplate,

- za razdoblje od 1. rujna 2015. do 30. rujna 2015. iznos od 1.543,02 kuna sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate, sve po kamatnoj stopi određenoj prema…

 

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da tužitelju I. B. od 1. listopada 2015. plaća mjesečnu rentu u iznosu od 1.543,02 kuna, tako da dospjele obroke plati odjednom, a buduće najkasnije do svakog 10-tog u mjesecu, sve sa zateznim kamatama koje teku od dospjelosti svakoga pojedinog mjesečnog rentnog obroka do isplate, po stopi…

 

III. Odbija se tužitelj I. B. sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu:

 

- iznosa 33.627,61 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2003.,

- iznosa od 42.756,00 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2004.,

- iznosa od 47.244,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2005.

- iznosa od 4.045,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. siječnja 2006.

- iznosa od 34.395,00 kn za razdoblje od 1. veljače do 31. prosinca 2006.

- iznosa od 32.027,76 kn za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2007.

- iznosa od 29.589,80 kn za razdoblje od 1. siječnja do 31. listopada 2008.

- iznosa od 5.917,96 kn za razdoblje od 1. studeni do 31. prosinca 2009.

- iznosa od 35.255,76 kn za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2009.

- iznosa od 36.647,76 kn za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2010.

- iznosa od 37.247,76kn za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.

- iznosa od 36.899,76 kn za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2012.

- iznosa od 36.455,76 kn  za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2013.

-  iznosa od 37.007,76kn za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2014.

- iznosa od 19.022,00 kn za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2015.

- iznosa od 2.750,98 kn za razdoblje od 1. srpnja do 31.srpnja 2015.

- iznosa od 2.750,98 kn za razdoblje od 1. kolovoza do 31. kolovoza 2015.

- iznosa od 2.750,98 kn za razdoblje od 1. rujna do 30. rujna 2015., sa zahtijevanim zateznim kamatama kao neosnovanim.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja I. B. za isplatu mjesečne rente preko iznosa od 1.543,02 kuna kao neosnovan.

 

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 40.032,00 kuna u roku od 15 dana.".

 

Protiv drugostupanjske presude u odlukama pod točkama III. i IV. njezine izreke, kojima nije uspio u postupku, tužitelj je podnio reviziju - u dijelu po punomoćniku odvjetniku A. O. i u dijelu po punomoćniku odvjetniku R. B. (dalje: reviziju), a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu "preinačiti presudu" drugostupanjskog suda "tako da uvaži istaknuti tužbeni zahtjev (u cijelosti) i potvrdi" prvostupanjsku presudu ili "ukinuti presudu" drugostupanjskog suda "i spis vratiti na ponovno raspravljanje" prvostupanjskom sudu.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio revizijske navode te predložio revizijskom sudu "odbiti podnesenu reviziju te potvrditi presudu drugog stupnja".

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmetom spora zahtjevi su tužitelja za "naknadu štete zbog izgubljene zarade" i "isplatu mjesečne rente", a sve posljedično vezano uz njegovo stradanje u prometnoj nezgodi 9. lipnja 1998.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da "je tužitelj nastradao u prometnoj nesreći 9. lipnja 1998.",

 

- da "je od posljedica prometne nezgode kod tužitelja nastupila profesionalna nesposobnost za rad, počevši od 11. listopada 2000.",

 

- da "je u trenutku prometne nezgode tužitelj bio zaposlen kao prodavač u Trgovačkom društvu B. - p. d.o.o. Z., temeljem Ugovoru o radu, te istovremeno i vlasnik navedenog trgovačkog društva koje se bavilo trgovinom na malo tekstilnom odjećom",

 

- da "je tužitelj 15. prosinca 1997. zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme za radno mjesto prodavač u trgovini, te (da) je ugovorena plaća od 1.936 kn bruto", odnosno "da je neto plaća tužitelja iznosila 1.543,02 kn".

 

Drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio djelomično osnovanim (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) te djelomično prihvatio i djelomično odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da (ovdje bitno) "odgovor (tužitelja) na žalbu (tuženika) nije podnesen",

 

- da "nije sporna pasivna legitimacija i odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju", već da je "tijekom postupka i u žalbi prijeporno, da li tužitelju pripada naknada štete zbog izgubljene zarade, te visina štete zbog izgubljene zarade",

 

- da je "člankom 195. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje u tekstu: ZOO-a) koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje kao mjerodavno materijalno pravo, propisano da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove u vezi s liječenjem, te zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad (stavak 1.)",

 

- da "ukoliko povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti njegova daljnjeg napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba je dužna plaćati mu određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu (stavak 2.)",

 

- da "obzirom da je tužitelju kao posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi, utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, ovaj sud smatra da je zahtjev tužitelja za naknadu štete radi izgubljene zarade osnovan, jer tužitelj nakon povrede više nije sposoban za obavljanje poslova koje je do tada radio",

 

- da "međutim, osnovano tuženik u žalbi osporava da je tužitelj izgubio zaradu u visini prosječne plaće zaposlenika u maloprodaji u Gradu Z., kako je to odlučeno prvostupanjskom presudom",

 

- da "naime, prema prihvaćenoj sudskoj praksi izgubljena zarada je ona zarada koju je neka osoba ostvarivala u vrijeme nastanka štetnog događaja, ili za koju se opravdano može očekivati da bi ju imala",

 

- da "kako je u vrijeme štetnog događaja tužitelj bio osoba mlađe životne dobi (rođen 1963.) i zaposlen u vlastitoj firmi, ovaj sud smatra da bi po redovnom tijeku stvari bilo realno za očekivati da tužitelj, da je ostao radno sposoban i u buduće mjesečno zaradio iznos od 1.543,02 kn" (neto plaću),

 

- da "je u tom pravcu osnovan žalbeni navod tuženika da se u konkretnom slučaju, tužitelju ne može dosuditi izgubljena zarada u visini prosječne plaće u maloprodaji u Gradu Z. kako je to učinio prvostupanjski sud, jer tu plaću tužitelj nije ni ostvarivao kao prodavač u svom trgovačkom društvu, niti bi obzirom na stanje koje je uslijedilo na tržištu tekstilom, pojavom trgovačkih centara, kineskih trgovina, kao i stručnu spremu tužitelja, to bilo realno za očekivati",

 

- da "je stoga ovaj sud djelomično prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu, na način da je tužitelju dosudio izgubljenu zaradu u visini neto plaće koju je tužitelj imao u vrijeme štetnog događaja, uz odbitak primanja koja je tužitelj kroz utuženo razdoblje ostvario s osnova naknade plaće za vrijeme bolovanja, odnosno stalne novčane pomoći, a kako je to računski prikazano u točki 1. Zaključka u nalazu financijskog vještaka D. P. kojeg su u tom dijelu prihvatile obje stranke u postupku",

 

- da "budući je u mirnom postupku tužitelju s osnova izgubljene zarade 15. ožujka 2008. isplaćeno 15.000,00 eura, što je po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na  dan plaćanja iznosilo 108.923,65 kuna (1 Euro=7,261577 kn), valjalo je za navedeni iznos umanjiti izgubljenu zaradu tužitelja, na način da se isplaćeni iznos odbije od iznosa izgubljene zarade koju je vještak utvrdio u tabličnom prikazu točke 1. Zaključka iz pismenog nalaza (str. lista 393-394), slijedom čega je tužitelju valjalo dosuditi preostali dio izgubljene zarade od 1. veljače 2006. pa do 1. rujna 2015. kao u točki I. izreke ove presude, te za ubuduće mjesečnu rentu u iznosu od 1.543,02 kuna kao točki II. izreke, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim tužitelja valjalo odbiti kao u točki III. izreke".

 

U revizijskom stupnju sporno je, prije svega, je li drugostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revident u reviziji ukazuje:

 

- iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, a sve obzirom na navod revidenta da drugostupanjski sud „navodi da tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu tuženika, što (da) činjenično nije točno", budući da je tužitelj dostavio "odgovor na žalbu tuženika dana 6. srpnja 2016.",

 

- iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a (prema kojoj bitna povreda postoji: "ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom"), na koju revident u reviziji i ukazuje.

 

Naime, navedena bitna povreda čini se i kada drugostupanjski sud odluči o žalbi ne ocjenjujući pritom sadržaj odgovora na žalbu i (time) propusti postupiti u smislu odredaba čl. 359. ZPP-a (prema kojima: stavak 1. "Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene žalbe dostavit će prvostupanjski sud protivnoj stranci koja može u roku od osam dana od primitka podnijeti tome sudu odgovor na žalbu.", stavak 2. "Primjerak odgovora na žalbu dostavit će prvostupanjski sud žalitelju.", stavak 3. "Nepravovremeno podnesen odgovor na žalbu neće se odbaciti, već će se dostaviti drugostupanjskom sudu koji će ga uzeti u obzir, ako je to još moguće."), a sve jer se time vrijeđa načelo obostranog saslušanja stranaka iz čl. 5. st. 1. ZPP-a i stranci uskraćuje mogućnost raspravljanja pred sudom.

 

U ovome slučaju počinjena je upravo takva povreda: iz činjenice da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude izričito naveo da "odgovor na žalbu nije podnesen" (odnosno da iz sadržaja njegova obrazloženja proizlazi da odgovor na žalbu u ničemu nije imao u vidu) - iako je tužitelj podnio taj odgovor 6. srpnja 2016. (list 461. do 465. spisa), jedino je pravilnim  prihvatiti zaključak da drugostupanjski sud taj odgovor nije ocijenio (da ga pri odlučivanju o predmetu spora nije "uzeo u obzir") - i da je time podnositelja odgovora na žalbu onemogućio u raspravljanju pred sudom.

 

Revident pravilno ističe i daljnje:

 

- da "u obrazloženju pobijane presude" nije "vidljivo kako je žalbeni sud izračunao svaki od pojedinačno napisanih novčanih iznosa iz izreke presude", odnosno da "nalaz i mišljenje (D. d.o.o.) objektivno uopće ne sadrži tu kalkulaciju", pa

 

- da drugostupanjska presuda ne sadrži jasne i prihvatljive razloge koji bi je opravdavali i iz kojih bi se mogla preispitati, odnosno da je ostvaren istaknut revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, prema kojoj: „Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji (...) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika“.

 

Naime, imajući na umu obrazloženje drugostupanjske presude (već navedeno): da "budući je u mirnom postupku tužitelju s osnova izgubljene zarade 15. ožujka 2008. isplaćeno 15.000,00 eura, što je po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja iznosilo 108.923,65 kuna (1 Euro=7,261577 kn), valjalo je za navedeni iznos umanjiti izgubljenu zaradu tužitelja, na način da se isplaćeni iznos odbije od iznosa izgubljene zarade koju je vještak utvrdio u tabličnom prikazu točke 1. Zaključka iz pismenog nalaza (str. lista 393-394), slijedom čega je tužitelju valjalo dosuditi preostali dio izgubljene zarade od 1. veljače 2006. pa do 1. rujna 2015. kao u točki I. izreke ove presude", ostalo je nejasnim kako je točno drugostupanjski sud izračunao navedene pojedinačne iznose te je li pritom imao na umu odredbu čl. 313. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kojom je propisano: "Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica".

 

Uostalom, revident pravilno primjećuje i da je izreka točke III. pobijane presude nejasna u dijelu kojim je odlučeno da se odbija tužbeni zahtjev i za:

 

"…- iznos od 5.917,96 kn za razdoblje od 1. studeni do 31. prosinca 2009.,

- iznos od 35.255,76 kn za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2009….", odnosno da nije jasno koji iznos se točno u tom dijelu odnosi na koje razdoblje.

 

Gledano u tome svijetlu, a polazeći od toga:

 

- da je osporena odluka donesena, a da drugostupanjski sud nije ocijenio i pri odlučivanju o predmetu spora uzeo u obzir podneseni odgovor na žalbu,

 

- da se drugostupanjska presuda (u navedenom dijelu) ne može preispitati jer ne sadrži jasne i dostatne razloge,

 

za zaključiti je da su time ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda iz odredaba čl. 354. st. 2. toč. 6. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a: na koje revident revizijom i upućuje.

 

Stoga je, a jer ne postoje uvjeti za preinačenje osporene presude, primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tužitelja te odlučiti kao u izreci ovog rješenja: ukinuti drugostupanjsku presudu u odlukama pod točkom III. i IV. izreke - i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevima tužitelja (u ukinutom dijelu): i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a, pritom (ovdje bitno) imajući na umu:

 

- da je u osporenoj presudi izraženo pravilno shvaćanje da "prema prihvaćenoj sudskoj praksi izgubljena zarada je ona zarada koju je neka osoba ostvarivala u vrijeme nastanka štetnog događaja, ili za koju se opravdano može očekivati da bi ju imala", te da "osnovano tuženik u žalbi osporava da je tužitelj izgubio zaradu u visini prosječne plaće zaposlenika u maloprodaji u Gradu Z., kako je to odlučeno prvostupanjskom presudom", ali i

 

- da je revizijski sud u više svojih odluka, pa tako i u odluci posl. br. Rev 3068/2018-2 od 28. kolovoza 2019. izrazio pravno shvaćanje prema kojem:

 

"…radnik ima pravo na naknadu razlike u bruto iznosu jer se tek isplatom navedenog punog iznosa ostvaruje njegovo pravo na naknadu štete. Ako štetnik spriječi povećanje imovine oštećenika, šteta iznosi onoliko za koliko je u vrijeme nastanka štete, tužiteljeva imovina mogla biti povećana da nije bilo štetne radnje, zbog čega se visina štete utvrđuje prema visini bruto, a ne neto plaće radnika".

 

Zagreb, 18. veljače 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.