- 1 -              Rev 45/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 45/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. C. C. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik H. Lj., odvjetnik u O. društvu L. i partneri u Zagrebu, protiv tuženika T. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-3252/15-2 od 31. svibnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3412/12-17 od 6. veljače 2015., u sjednici održanoj 18. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana revizija tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-3252/15-2 od 31. svibnja 2016. u dijelu kojim je preinačena točka I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3412/12-17 od 6. veljače 2015..

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-3252/15-2 od 31. svibnja 2016. u točkama II. i III. izreke, kao i u dijelu kojim je preinačena točka II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3412/12-17 od 6. veljače 2015.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženiku T. M. iz Z., da plati tužitelju E. C. C. d.d. Z., P. 5 iznos od 42.473,93 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od

 

- 13.054,42 kn od 20. ožujka 2010. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem diskontne stope HNB koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena

 

- 24.341,75 kn od 20. travnja 2010. pa do isplate po stopi koje se određuje za svako polugodište uvećanjem diskontne stope HNB koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena

 

- 1.015,56 kn od 22. svibnja 2010. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem diskontne stope HNB koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena

 

- 1.015, 56 kn od 22. lipnja 2010. pa do isplate po stopi koje se određuje za svako polugodište uvećanjem diskontne stope HNB koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena

 

- 3.046,64 od 20. srpnja 2010. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem diskontne stope HNB koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena

 

kao i nadoknaditi mu parnične troškove sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. "

 

II./ Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 8.125,00 kn u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja uvažena je žalba tužitelja kao osnovana i preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i odluka o parničnim trošku pod toč. II. izreke na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 42.473,93 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je navedeno u izreci presude suda, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 8.125,00 kuna kao neosnovan. (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.405,00 kuna (toč. II.), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kuna (toč. III.).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu podredno ukinuti te predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika na odluku o glavnom tužbenom zahtjevu nije osnovana, dok je u odnosu na odluku o trošku nedopuštena.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu troškova nastalih korištenjem D. B. kartice trgovačkog društva M.-g. d.o.o. iz Z. za ožujak, travanj, svibanj, lipanj i srpanj 2010.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

 

- da je glavna D. B. kartica izdana trgovačkom društvu M.-g. d.o.o. iz Z. te da je predana pristupnica za dodatnu karticu na ime tuženika,

 

- da se na pristupnici nalazi potpis tuženika i ispod toga se nalazi tekst koji kaže da

kao korisnik i solidarni obveznik business kartice njezinim potpisom prihvaća pravila za poslovno članstvo u D. C. i obvezuje se da će platiti troškove učinjene uporabom kartice ukoliko to ne učini tvrtka,

 

- da je tuženiku radni odnos kod poslodavca trgovačkog društva M.-g. d.o.o. prestao s danom 30. lipnja 2009.,

 

- da su sva predmetna potraživanja nastala nakon što je tuženiku prestao radni odnos

kod ranijeg poslodavca, uz kojeg je bilo vezano izdavanje njegove dodatne kartice,

 

- da je tuženik nakon što je prekinuo radni odnos vratio karticu svom poslodavcu i

njome se više nije koristio.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan smatrajući da dostava računa od strane tužitelja nije dokaz o tome da je došlo do daljnjih troškova korištenjem kartice koju je ranije koristio tuženik.

 

Odlučujući povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP smatrajući da sama činjenica da je tužitelj dostavio Zahtjev za izdavanje kartice, a koji je tuženik vlastoručno potpisao, i time prihvatio Opće uvjete tužitelja i s istim zasnovao poslovni odnos je dokazana osnova potraživanja. Naime, drugostupanjski sud je ocijenio da je tuženik kao korisnik kartice sukladno Općim uvjetima preuzeo solidarnu odgovornost za obveze nastale korištenjem Business kartice te, iako je nakon pretanka radnog odnosa vratio karticu poslodavcu i što je nakon toga nastalo predmetno potraživanje, tuženika ne oslobađa solidarne obveze nastale korištenjem Business kartice.

 

Odluku drugostupanjskog suda ocjenjuje pravilnom i ovaj sud.

 

Suprotno navodima revizije tuženika sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Revizijski navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenje suda drugog stupnja na temelju izvedenih dokaza predstavljaju revidentovu ocjenu izvedenih dokaza čime upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga revizija se uopće ne može podnositi (čl. 385. ZPP-a).

 

Revident nadalje ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Sukladno čl. 1.1. Pravila i uvjeta za članstvo u D. C. (dalje: P.) uređuje se ugovorni odnos koji nastaje između društva E. C. C. d.d. i osobe na čiji je zahtjev izdana, odnosno koja koristi D. C. K. koju izdaje E. C. C. d.d..

 

Sukladno čl. 5.3. Pravila poslovni član na čiji je zahtjev izdana D. C. kartica odgovara za obveze nastale izdavanjem i korištenjem, dok za obveze nastale izdavanjem i korištenjem D. B. kartice odgovara Poslovni član na čiji je zahtjev izdana, te solidarno s njim i Poslovni korisnik koji koristi tu D. B. karticu.

 

Budući je tuženik vlastoručno potpisao Zahtjev za izdavanje kartice, prihvatio je Opće uvjete tužitelja i s tužiteljem je zasnovao poslovni odnos, te je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo obvezavši tuženika na plaćanje učinjenih troškova, obzirom je tuženik kao korisnik kartice preuzeo solidarnu odgovornost za obveze nastale korištenjem Business kartice.

 

Sukladno čl. 11.3. Pravila korisnik i Poslovni član mogu u svako doba i bez obrazloženja pisanim putem otkazati Ugovor o izdavanju i korištenju D. C. K., pri čemu se odredbe ovih P. primjenjuju sve do trenutka vraćanja Kartice u E. C. C. d.d., neovisno o tome kada je otkaz izjavljen.

 

Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik, ukoliko je htio otkazati zasnovani poslovni odnos, trebao postupiti sukladno prethodno navedenim odredbama Pravila i vratiti karticu tužitelju.

 

Isto tako sukladno čl. 6.2. Pravila tuženik odgovara za sve troškove nastale neovlaštenim korištenjem kartice na Prodajnim mjestima prije nego što je tužitelj pisano obaviješten zbog sumnje na zlouporabu, gubitak ili krađu kartice.

 

Obzirom je tuženik i nakon vraćanja kartice poslodavcu i dalje bio u ugovornom odnosu sa tužiteljem, a koji odnos je, ukoliko je isti htio otkazati, trebao otkazati sukladno Pravilima, neosnovani su navodi tuženika da se navedene odredbe ne odnose na njega.

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tuženika u odnosu na glavni zahtjev odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

U odnosu na reviziju protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 18. veljače 2020.