- 1 -              Rev 988/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 988/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz N., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. V. iz S. Nj., O., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2608/16-3 od 12. siječnja 2017., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu br. P-2121/14-22 od 18. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje se presuda Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2608/16-3 od 12. siječnja 2017. glede pitanja „da li je moguće dosuditi naknadu štete zbog izmakle koristi za buduće razdoblje i štetu koja nije dospjela, polazeći od odredbe čl. 326. st. Zakona o parničnom postupkuˮ, te se sudi:

 

Žalba tuženika se uvažava, te se preinačava presuda suda prvog stupnja br. P-2121/14. od 18. veljače 2016. i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 45.000,00 kuna, sa zateznom kamatom po stopi kao pod toč. I. izreke, počev od 18. veljače 2016. godine, pa do isplate, u roku od 15 dana, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.“

 

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku troškove ovog postupka u iznosu od 13.037,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime imovinske štete u vidu izgubljene zarade iznos od 75.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.), kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 11.625,00 kuna (toč. II.).

 

Presudom suda drugog stupnja žalba tuženika je djelomično uvažena te je presuda suda prvog stupnja preinačena na način da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 45.000,00 kuna sa zateznom kamatom, kao i parnični trošak u iznosu od 2.259,00 kuna, dok je sa zahtjevom iznad toga, s iznosom od 30.000,00 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tužitelj odbijen. Ujedno je tuženiku dosuđen trošak žalbe od 625,00 kuna.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno odlučiti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugog stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373. a i čl. 373. b ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

„Da li Županijski sud mora navesti materijalni propis temeljem kojega je odlučio na način kao u pobijanoj presudi?

 

Da li je Županijski sud dužan raspraviti sva sporna pitanja odnosno da li je prilikom donošenja odluke dužan osvrnuti se na sve prigovore stranaka tijekom postupka?

 

Da li je moguće dosuditi naknadu štete zbog izmakle koristi za buduće razdoblje tim više što je nastanak te štete neizvjestan pa, u konačnici tužitelj u konkretnom slučaju, a što je i bio slučaj sa 2016. godinom, može taj prostor opet dati u zakup? Radi se dakle o neizvjesnoj šteti za buduće razdoblje i šteti koja nije dospjela pa je nije moguće dosuditi polazeći od odredbe čl. 326. st.1. Zakona o parničnom postupku.

 

Da li kamate mogu teći na određeno potraživanje i prije dospijeća toga potraživanja?“

 

Kao razlog važnosti za treće postavljeno pitanje tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Zadru broj Gž-1072/16 od 20. rujna 2016. u kojoj je zauzeto shvaćanje suprotno onome zauzetom u pobijanoj odluci. Pritom revizijski sud ocjenjuje i da je treće postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle korist u visini ugovorene zakupnine, obzirom tužitelj smatra da je tuženik odgovoran za štetu nastalu zbog puknuća vodovodne cijevi položene u stanu u vlasništvu tuženika, koji se nalazi iznad poslovnog prostora tužitelja.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

 

- da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora u prizemlju zgrade na kč.br. 1148/11 N. Z., a tuženik vlasnik stana koji se nalazi iznad poslovnog prostora tužitelja,

 

- da se šaht i ventil za vodu nalaze u tužiteljevu dvorištu, te nije sporno da je tužitelj prekinuo dovod vode u stan tuženika,

 

- da je policija 14. rujna 2013. pristupila predmetnom prostoru po pozivu tuženika jer mu je tužitelj tog dana isključio dovod vode u stan, zbog istjecanja vode,

 

- da je tužitelj s A. P., vlasnicom Trgovačkog obrta D. D. iz N., zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora površine 20 m2 dana 17. svibnja 2013. na određeno vrijeme od 5 godina, uz ugovorenu zakupninu od 15.000,00 kuna godišnje za sezonsku uporabu u razdoblju od 1. lipnja do 30. rujna, a radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti,

 

- da se tužitelj ugovorom o zakupu obvezao zakupniku predati poslovni prostor do 15. lipnja 2013.,

 

- da tužitelj do ugovorenog roka za predaju poslovnog prostora nije predao na korištenje poslovni prostor,

 

- da su stranke sporazumno raskinule ugovor o zakupu 8. rujna 2014. te su kao razlog raskida navele tehničke probleme, i to curenje vode u prostor,

 

- da iz ugovora o zakupu stranke nemaju nikakvih međusobnih potraživanja.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja je zaključio da je tužitelj opravdano mogao očekivati zaradu od navedenog ugovora u iznosu od 75.000,00 kuna kroz ugovoreno vrijeme trajanja zakupa, a koja zarada je izostala zbog prodora vode iz stana tuženika u poslovni prostor tužitelja, čime su ispunjeni uvjeti za naknadu izmakle koristi sukladno čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) u vezi s čl. 1089. ZOO.

 

Sud drugog stupnja je pak djelomično preinačavajući odluku suda prvog stupnja zauzeo shvaćanje da nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu izmakle koristi za 2013. i 2014. godinu jer je zakupnik mogao raskinuti ugovor o zakupu nakon isteka roka za predaju prostora poslovnog prostora u posjed, te na teret zakupodavca sam dovesti poslovni prostor u stanje podobno za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, pozivajući se na čl. 7. i 10. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 125/11). Naime, sud drugog stupnja ujedno smatra da za razdoblje do isteka ugovora o zakupu, tj. od 1. siječnja 2015. pa do 17. svibnja 2018. tužitelju pripada pravo na izmaklu korist, jer bi prema redovitom tijeku stvari ostvario zakupninu od 15.000,00 kuna godišnje, radi čega je djelomično preinačio presudu suda prvog stupnja u odluci o glavnom zahtjevu.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Odredbom čl. 326. st. 1. ZPP propisano je da sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Sukladno st. 2. istog čl. propisano je da ako sud prihvati zahtjev za uzdržavanje, može obvezati tuženika i na činidbe koje nisu dospjele, dok se sukladno st. 3. presuda kojom se tuženik obvezuje da preda ili preuzme stvari dane u najam ili zakup može donijeti i prije prestanka tih odnosa.

 

U ovoj pravnoj stvari ne radi se ni o zahtjevu za uzdržavanje, a niti o zahtjevu na koji se odnosi st. 3. čl. 326. ZPP, pa nema uvjeta za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za naknadu štete nakon zaključenja glavne rasprave, jer taj zahtjev još nije dospio.

 

Dospjelost je materijalnopravna pretpostavka osnovanosti, a ne procesna pretpostavka dopuštenosti zahtjeva, pa je pogrešna odluka nižestupanjskih sudova u dijelu kojim su prihvatili tužbeni zahtjev za razdoblje 2016. i 2017. godine, s obzirom da je glavna rasprava zaključena 18. veljače 2016. (identično shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda br. Revr-1782/10).

 

No, isto tako neosnovan je zahtjev tužitelja i za 2015. godinu. To iz razloga što je predmetni ugovor o zakupu sporazumno raskinut 8. rujna 2014., slijedom čega tužitelj po tom ugovoru nije niti mogao očekivati bilo kakvu zaradu u 2015. godini, pa niti za tu godinu nema dospjelo potraživanje.

 

Slijedom navedenog valjalo je preinačiti drugostupanjsku presudu i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude na način da se u cijelosti odbije zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

Kako je revizija prihvaćana u odnosu na treće postavljeno pitanje, to ostala postavljena pitanja nisu relevantna za donošenje odluke u ovom predmetu, pa o njima nije niti bilo potrebe odlučivati.

 

S obzirom da je po reviziji tuženika preinačena nižestupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP.

 

Sukladno čl. 155. prilikom odlučivanja o troškovima postupka strankama je određena naknada samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, a odluka suda temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

 

U konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora je u trenutku podnošenja tužbe iznosila 95.000,00 kuna i ta vrijednost predmeta spora je bila važeća do sniženja tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja 7. listopada 2015. na iznos od 75.000,00 kuna.

 

Tuženiku nije priznat trošak pristupa očevidu održanom 17. studenog 2015. sukladno čl. 151. st. 1. ZPP obzirom na istom nije bio prisutan punomoćnik tuženika, kao niti za sastav podneska od 18. rujna 2015. sukladno čl. 155. ZPP.

 

Tuženiku je dosuđen trošak sastava podneska od 17. kolovoza 2015. u iznosu od 1.000,00 kuna na temelju Tbr. 8/1 OT/14, trošak zastupanja na ročištu 17. rujna 2015. i 6. listopada 2015. svaki u iznosu od 1.000,00 kuna na temelju Tbr. 9/1 OT/14, kao i trošak zastupanja na ročištu 19. siječnja 2015 u iznosu od 1.000,00 kn na temelju Tbr. 9/1 OT/15. Isto tako tuženiku osnovano potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna na temelju Tbr. 10/1 OT/15, kao i trošak sastava revizije u iznosu od 1.500,00 kuna na temelju Tbr. 10/6 OT/15.

 

Ukupan trošak zastupanja tuženika po odvjetniku iznosi 6.750,00 kuna, uvećano za iznos PDV-a od 1.687,50 kn, odnosno ukupno 8.437,50 kn.

 

Tuženiku su dosuđeni i troškovi sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 400,00 kn, žalbe u iznosu od 2.600,00 kn, te revizije u iznosu od 1.600,00 kuna, ukupno 4.600,00 kn, ili sveukupno 13.037,50 kn.

 

Zagreb, 18. veljače 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.