- 1 -              Rev 1545/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1545/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz T., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. N., odvjetnik u O., protiv tuženika V. d.o.o. O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u O., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d. F. O., OIB: …, radi isplate i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž 1202/15-2 od 9. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku br. P-2597/08-37 od 7. siječnja 2015., u sjednici održanoj 18. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade za korištenje njegova zemljišta u O., … ulica u naravi samoposluga i dvor kčbr. 9919/2 upisane u zk. ul. 14502 k.o. O. isplati iznos od 6.658,10 kn, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude. S preostalim dijelom zahtjeva tužitelj je odbijen. Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 193.392,84 kn.

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja u dijelu u kojem je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva, dok je djelomično prihvaćena žalba glede odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu preinačena prvostupanjska odluka na način da je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 142.619,18 kn (toč. I.). Ujedno je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi troškove žalbe u iznosu od 2.370,47 kn (toč. II.).

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravovremeno podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se revizija prihvati, pobijane odluke preinače na način da se u cijelosti prihvati zahtjev tužitelja, te da se tuženik obveže na naknadu cjelokupnih troškova postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknadi korist koju je imao od uporabe njegove nekretnine u vremenskom razdoblju od studenoga 2006. do rujna 2008., kao i zahtjev za naknadu imovinske štete koja je nastala uporabom zemljišta (saniranje deponija, betoniranje temelja samoposluge, dovođenje zemljišta u prvobitno stanje).

 

Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

 

- da je komunalni redar 24. rujna 2008. naložio stranci - tužitelju da u roku od 8 dana ukloni građevinski otpad - šutu s javne površine, jer će u protivnom ista biti očišćena putem treće osobe a na trošak tužitelja,

 

- da su građevinski radovi koje je vršio tuženik na spornom dijelu trajali od 18. srpnja 2007. do 27. kolovoza 2007.,

 

- da je na spornoj nekretnini tužitelja bila samoposluga, koja je bila srušena za vrijeme Domovinskog rata,

 

- da je tuženik koristio cijelu površinu nekretnine tužitelja u razdoblju kroz dva mjeseca - srpanj i kolovoz 2007.,

 

- da prema izračunu vještaka građevinske struke naknada za korištenje neizgrađenog građevinskog zemljišta površine 773 m2 ukupno za razdoblje od 18. srpnja 2007. do 27. kolovoza 2007. iznosi 6.658,10 kn,

 

- da je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja prvostupanjski sud odbio jer tužitelj tijekom postupka nije dokazao u kakvom je stanju bila cjelokupna nekretnina prije nego što je tuženik počeo istu koristiti za odlaganje pijeska i cijevi, niti je dokazao u kakvom je stanju bila betonska ploča,

 

- da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom postupku, jer je u spornom razdoblju ista bila u vlasništvu tužitelja.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio zaključak prvostupanjskog suda o djelomičnoj neosnovanosti zahtjeva za naknadu za korištenje nekretnine u vlasništvu tužitelja i u cijelosti neosnovanost zahtjeva za naknadu štete. Kod toga je drugostupanjski sud naveo da zahtjev za naknadu za uporabu tuđe stvari u svoju korist u smislu odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) može zahtijevati vlasnik stvari, i nezavisno od prava na naknadu štete. Stoga tužitelj koji nije vlasnik, niti predmnjevani vlasnik ne može zahtijevati od tuženika korist koju je isti imao od uporabe stvari. Stoga drugostupanjski sud smatra da kako se radi o zahtjev tužitelja za isplatu naknade za bespravno korištenje nekretnine u vlasništvu tužitelja i zahtjeva za naknadu štete, da je sporni pravni odnos trebalo riješiti primjenom odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje ZVDSP), a prema toj odredbi za podnošenje predmetnog zahtjeva aktivno je legitimiran vlasnik stvari. Kako tužitelj nije bio vlasnik stvari u trenutku podnošenja tužbe, predmetnu nekretninu je darovao K. R. 8. rujna 2008., to u trenutku podnošenja tužbe isti više nije bio aktivno legitimiran, pa je prema drugostupanjskom i to razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva.

 

Tužitelj u reviziji prije svega ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, tvrdeći da pobijana presuda ima nedostataka uslijed kojih se ista ne može ispitati, odnosno da su razlozi pobijane presude proturječni provedenim dokazima, odnosno odlučnim činjenicama.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja revizijski sud ne nalazi da bi bila počinjena navedena bitna povreda, budući su razlozi nižestupanjskih presuda u potpunosti jasni i razumljivi, te isti nisu u protivnosti s provedenim dokazima.

 

Naime, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je tužitelj aktivno legitimiran potraživati kako naknadu za korištenje nekretnine u tuđu korist (od strane tuženika), tako i naknadu štete, budući je tužitelj bio vlasnik sporne nekretnine u razdoblju do rujna 2008., a za koje razdoblje se odnosi kako zahtjev za naknadu za korištenje nekretnine, tako i zahtjev za naknadu štete. Radi toga razlozi koje dodatno navodi drugostupanjski sud da tužitelj više nije vlasnik, pa da radi toga ne bi više bio aktivno legitimiran potraživati naknadu za korištenje nekretnine, odnosno naknadu štete zbog uništenja nekretnine nisu osnovani.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik nekretninu tužitelja koristio u razdoblju kroz dva mjeseca, a u kojem razdoblju je na nekretnini tužitelja odlagao pijesak, odnosno cijevi, te je za to razdoblje tužitelju i dosuđena naknada za korištenje njegove nekretnine od strane tuženika u iznosu od 6.658,10 kn.

 

Tužitelj u reviziji polazi od tvrdnje da je tuženik spornu nekretninu koristio ne samo dva mjeseca, već kroz cijelo razdoblje od studenoga 2006. do rujna 2008., a što zapravo upućuje na pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Zbog tog razloga nije moguće reviziju uopće podnositi (čl. 385. ZPP), pa su radi toga ti navodi revizije pravno irelevantni.

 

S druge strane, prvostupanjski sud je odbijajući postavljeni tužbeni zahtjev u preostalom dijelu jasno naveo da tužitelj nije dokazao da bi tuženik koristio spornu nekretninu i u preostalom razdoblju, a niti je dokazao u kakvom je stanju nekretnina bila prije nego što ju je tuženik počeo koristiti i koje je troškove tužitelj imao za saniranje odnosno dovođenje sporne nekretnine u prvobitno stanje, a niti da bi je upravo tuženik odgovoran za nastalu štetu.

 

Niti u reviziji tužitelj ne navodi iz kojih provedenih dokaza bi proizlazila odgovornost tuženika za nastalu štetu, odnosno zaključak da je upravo tuženik u cijelom razdoblju koristio spornu nekretninu, a ne samo u razdoblju od nepuna dva mjeseca. Navedeno ne proizlazi niti iz iskaza svjedoka na koje se poziva tužitelj u reviziji.

 

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, budući je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu pravilno odbijen i to iz razloga koji su navedeni u prvostupanjskoj odluci.

 

Zagreb, 18. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.