1              Gž-637/2017-3

                           

 

              Gž-637/2017-3

             

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Vesne Vrkić- Perak, kao predsjednika vijeća, te Željka Marina kao suca izvjestitelja i Krešimira Biljana, kao člana vijeća, u pravnoj stvari I.-tužitelja K. Ž. iz L., OIB:… i II-tužitelja I. Ž. iz L., OIB:…, oboje zastupani po punomoćniku D. B., odvjetniku iz R. protiv tuženika GRADA O.,  O., OIB:…, zastupan po punomoćnici J. L. K., dipl. pravnici, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, broj: P-4151/2015-14 od 3. lipnja 2016., na sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2020.,  

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, broj: P-4151/2015-14 od 3. lipnja 2016.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I- Odbijaju se tužbeni zahtjev tužitelja koji glase:

 

              " Utvrđuje se da su tužitelji K. Ž., OIB:… i I. Ž., OIB:…,oboje iz O., K., L., stekli na temelju Kupoprodajnog ugovora odnosno Ugovora o doživotnom uzdržavanju vlasništvo svaki u ½ dijela, 7/9 dijela kat. čestice br. 32 K. voćnjak, površine 1376 m2 upisane u z.k.ul. br. 1043 k.o. I.-O.,a pa je tuženik Grad O. dužan trpjeti da tužitelji na temelju ove presude ishode upis u zemljišnim knjigama tog dijela te katastarske čestice na svoje ime i u svoje vlasništvo, svaki u ½ dijela, kao i platiti tužiteljima parnični trošak, sve to u roku od 15 dana."

 

              " Utvrđuje se da su tužitelji K. Ž., OIB:… i I. Ž., OIB:…,oboje iz  K., L., dosjelošću stekli vlasništvo 7/9 dijela kat. čestice br. 32  K. voćnjak, površine 1376 m2 upisane u z.k.ul. br. 1043 k.o. I.-O., svaki u ½ dijela, pa je tuženik Grad O. dužan trpjeti da tužitelji na temelju ove presude ishode upis u zemljišnim knjigama tog dijela te katastarske čestice na svoje ime i u svoje vlasništvo."

 

              II – Nalaže se tužiteljima da tuženiku nadoknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 150,00 kuna (slovima: stopedesetkuna), u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe".

 

              Pravodobno podnesenom žalbom tužitelji pobijaju takvu prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

              Ponavlja navode isticane tijekom postupka i predlaže drugostupanjskom sudu da preinači ili ukine pobijanu presudu.

              Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povrjeda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su oni stekli na temelju Kupoprodajnog ugovora odnosno Ugovora o doživotnom uzdržavanju vlasništvo svatko u ½ dijela na 7/9 dijela k.č. br.32 K. voćnjak, površine 1376 m2 upisane u zk. ul. br. 1043 k.o. I.-O. što je tuženik dužan priznati, kao i da su to vlasništvo stekli dosjelošću.

Među strankama je nesporno da je u dopuni nalaza vještaka na katastarskom planu pogrešno označen predmet spora jer je isti označen starom oznakom, a katastarska općina O. više ne postoji.

Nadalje je utvrđeno da je za spornu nekretninu k.č. 32 k.o. I.-O. napravljeno usklađenje zemljišne knjige i katastarskog operata i da je nekadašnja k.č. 1399/1 k.o. O. identificirana kao sporna zemljišna čestica koja je u naravi sa jugoistočne strane omeđena suhozidom, sa jugozapadne strane asfaltnom cestom dok su ostale međe ponovo izbetonirane.

U zemljišnim knjigama je sporna nekretnina upisana u zk. ul. 1043 k.o. I.-O. kao suvlasništvo svakog tužitelja u 1/9 dijela i tuženika u 7/9 dijela.

Nesporno je da su tužitelji kao davatelji uzdržavanja zaključili Ugovor o doživotnom uzdržavanju sa V.F.27. prosinca 1979. kojim ugovorom je primatelj uzdržavanja nakon svoje smrti ostavio tužiteljima sve svoje pokretnine i nekretnine, pa tako i spornu nekretninu.

U postupku preoblikovanja zemljišne knjige na ročištu 28. veljače 2013. na kojem su bili prisutni tužitelji i tuženik je utvrđeno da su dotadašnji upisani vlasnici tuženik u 2/3 dijela, i M. udova S. rođena V. iz V. u 1/3 dijela, te da su stranke bile suglasne da se pravo vlasništva upiše prema zakonskim odredbama odnosno prema posjedovnom stanju.

Nesporno je također da je 12. veljače 2010. komunalni redar Grada O. izašao na očevid 22. siječnja 2010. i zatekao izgradnju zida na k.č. 1399/1 uz rub sa cestom k.č. 1421 k.o. O., te je naložio I.Ž. da obustavi radove jer tuženik nije dao suglasnost za gradnju zida.

Ponovnim očevidom 1. veljače 2010. utvrđeno je da je zid u cijelosti srušen.

I. Ž.obratio se 15. ožujka 2010. tuženiku zamolbom za izdavanje suglasnosti da spornu nekretninu ogradi žičanom montažnom ogradom, a u svibnju 2014. izvršena je sanitarna sječa i skidanje suhih grana stabala formiranjem krošnje u O., pa tako i na stablima koja se nalaze na spornoj parceli.

Sud prvog stupnja odbija prvo postavljeni tužbeni zahtjev za stjecanjem vlasništva temeljem Kupoprodajnog ugovora i Ugovora o doživotnom uzdržavanju uz obrazloženje  da se u spisu ne nalazi Kupopordajni ugovor na kojeg se tužitelji pozivaju, a koji je navodno bio zaključen između pokojnog V. F. i pokojnog P.

Taj Kupoprodajni ugovor je prema navodima tužitelja trebao biti zaključen prije drugog svjetskog rata, dakle prije 1941. što znači za vrijeme važenja Općeg građanskog zakona (OGZ-a) po kojem se vlasništvo moglo steći na temelju pravnog posla koji predstavlja valjani temelj za stjecanje prava vlasništva, a bez upisa u zemljišne knjige ukoliko je ugovor bio izvršen.

Pravilno sud zaključuje da tužitelji nisu dokazali da je taj ugovor uistinu zaključen niti izvršen jer V. F. nije kasnije uspio izvršiti upis u zemljišne knjige. Neutemeljeno žalitelji tvrde da niti jednim dokazom nije osporeno da je taj Kupoprodajni ugovor prije drugog svjetskog rata zaključen.

Teret dokazivanja je na tužiteljima pa nije tuženik dužan dokazivati negativnu činjenicu da ugovor nije zaključen.

Odlučujući o zahtjevu za stjecanje sporne nekretnine dosjelošću prvostupanjski sud pravilno primjenjuje članke 159. i 160.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09. i 143/12. – u nastavku teksta: ZVDSP).

              Tuženik je jedinica lokalne samouprave u smislu članka 159. stavak 4. ZVDSP, pa se dosjelošću vlasništvo nekretnine na njihovoj nekretnini stječe u slučaju poštenog samostalnog posjeda u dvostrukom trajanju od onoga iz stavka 3. istog članka tog Zakona, a kojim je propisan rok od 20 godina  neprekinutog samostalnog posjedovanja.

              Potrebno je istaći da je Ugovor o uzdržavanju tužitelja sa pok. V. F. zaključen 27. prosinca 1979., kao i da je sporna nekretnina u 48/72 dijela prešla u društveno vlasništvo 16. travnja 1970. , te da se V. F.  tek od 1961. mogao smatrati vlasnikom cijele sporne nekretnine jer je tek te godine kupio dio sporne nekretnine od J.-A. H.

Već sa upisom tuženika kao vlasnika odnosno korisnika dijela sporne čestice tužitelji su mogli i morali znati da nekretnina nije njihova, a isto tako i 2010. kada je tuženik zabranio gradnju zida na spornoj nekretnini i kada se tužitelj 15. ožujka 2010. obratio tuženiku sa zahtjevom za izdavanje suglasnosti da ogradi spornu nekretninu.

Žalitelji se pozivaju na to da su starije osobe 77 i 78 godina i lošeg zdravlja (operacija srca prema podnesku od 18. ožujka 2015.), ali im je zabrana gradnje zida naložena 2010. dakle pet godina prije navedene operacije.

Pored navedenog tužitelji nisu unatoč naprijed navedenim činjenicama nastojali ostvariti svoja prava u sudskom postupku,pa se ne mogu sada pozivati na činjenicu svoje visoke životne dobi.

Prema članku 388. stavak 4. ZVDSP propisuje da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma.

Dakle, pravilan i zakonit je stav prvostupanjskog suda da tužitelji nemaju valjani pravni temelj  da bi im posjed bio zakonit već se imaju smatrati poštenim posjednicima ali samo do vremena kako je to naprijed obrazloženo.

Iz navedenih razloga žalba tužitelja nije osnovana.

              Temeljem svega navedenog i članka 368. stavak 1. ZPP-a žalba je odbijena, a prvostupanjska presuda potvrđena.

 

Vukovar, 18. veljače 2020.

 

 

                                                                                                                         PREDSJEDNIK VIJEĆA

                                                                                                                 Vesna Vrkić Perak, v.r.

 

                                                                                     Za točnost otpravka –ovlašteni službenik

                                                                                     Jelka Gavrić