Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 2105/2016-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. D. F. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. R., odvjetnik u Z., protiv I tuženika D. P. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z. i II tuženika J. F. iz Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe, odlučujući o reviziji I-tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4656/14-2 od 17. studenoga 2015. kojom je u odnosu na I-tuženika potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3343/12-13 od 28. veljače 2014.., u sjednici dana 18. veljače 2020.
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4656/14-2 od 17. studenoga 2015. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3343/12-13 od 28. veljače 2014. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
II. Odluku o troškovima ovog revizijskog postupka sud će donijeti u konačnom rješenju o snošenju parničnih troškova.
Obrazloženje
Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-4656/14-2 od 17. studenoga 2015. odbio je žalbu I-tuženika D. P. te u odnosu na tog tuženika potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3343/12-13 od 28. veljače 2014. kojom je suđeno:
„Utvrđuje se da nije dopuštena ovrha u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3210/10 na suvlasničkom dijelu nekretnine tužiteljice J. D. F. koji se sastoji od 1/2 nekretnine - stana u Z., na 6. katu - potkrovlje, površine 98,80 m2, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe, sagrađena na čest. br. d. 2273/5, po novoj izmjeri čest. 6925 k.o C., zajedno sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta te zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade povezanih temeljem odredbe čl. 68 i 370 Zakona o vlasništvu, upisanog u poduložak br. 30577 k.o. G. Z., zk.ul. br. 3688 k.o. G. Z. te se nalaže tuženicima D. P. iz Z., i J. F. iz Z., da nadoknade tužiteljici J. D. F. iz Z., parnični trošak u iznosu od 14.095,00 kn, sa zateznim kamatama koje teku od 28. veljače do isplate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“
Protiv drugostupanjske presude je I-tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku u kojoj je naveo da odluka u sporu ovisi o rješenju postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev.
Tužiteljica i drugotuženik nisu odgovorili na reviziju.
Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo dopuštenost revizije te je utvrđeno da revizija ispunjava propisane pretpostavke za dopuštenost u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, jer je u njoj naznačeno pravno pitanje uz određeno navođenje propisa koji se na njega odnose, a radi se o pitanju koje je važno za rješenje ovoga spora, te koje je važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
Revizija je osnovana.
Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19), u povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.
Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom ovrhe određene u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3210/10 na suvlasničkom dijelu nekretnine ovdje tužiteljice J. D. F. koji se sastoji od 1/2 nekretnine - stana u Z., na 6. katu.
U navedenom ovršnom postupku je određena ovrha rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3210/10 od 7. veljače 2011. po prijedlogu ovrhovoditelja D. P. iz Z. protiv J. F. iz Z., na temelju pravomoćne i ovršne presude tog suda br. P-4826/08 od 4. prosinca 2009. godine i Ugovora o cesiji od 13. veljače 2008., radi naplate iznosa od 165.422,02 kn sa zateznim kamatama od 1. siječnja 1999. do isplate, iznosa od 6.671,20 kn sa zateznim kamatama od 13. svibnja 2005. do isplate te iznosa od 8.765,00 kn sa zateznim kamatama od 4. prosinca 2009. do isplate prodajom predmetne nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom. Određena je i zabilježba rješenja u zemljišnim knjigama, utvrđenje vrijednosti i prodaja nekretnine ovršenika.
Tužiteljica J. F. D. je kao treća osoba uložila je prigovor po čl. 55. Ovršnog zakona, tvrdeći da ima takvo pravo koje sprečava ovrhu, jer navedene nekretnine nisu u cijelosti vlasništvo ovršenika, već se radi o zajedničkoj bračnoj stečevini nje i njezinog supruga, svakog u 1/2 dijela. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3210/10 od 17. travnja 2012. tužiteljica je kao treća osoba upućena na parnicu protiv ovrhovoditelja D. P. i ovršenika J. F. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te je po njezinoj pravovremenoj tužbi donesena pobijana presuda.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno:
- da su tužiteljica i II tuženik sklopili brak 5. lipnja 1999. godine,
- da je predmetni stan na kojemu je određena ovrha kupljen temeljem ugovora o kupoprodaji stana od 3. veljače 2000., sklopljenog između II tuženika J. F. kao kupca i Republike Hrvatska, Ministarstva obrane kao prodavatelja za cijenu u iznosu od 132.918,24 kn, na obročnu otplatu u roku od 26 godina, i uz plaćeno učešće u iznosu od 3.618,61 kn,
- da je stan kupljen sredstvima koja potječu od zajedničkog rada tužiteljice i II-tuženika tijekom trajanja bračne zajednice,
- da je drugotuženik u zemljišnim knjigama upisan kao jedini vlasnik tog stana,
- da je drugotuženik pravo na kupnju predmetnog stana ostvario kao djelatnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u kojem je radila i tužiteljica.
Imajući na umu tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je zaključio da je tužiteljica stekla pravo suvlasništva u 1/2 dijela predmetnog stana na temelju čl. 252. i 253. tada važećeg Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj: 162/1998., dalje: ObZ) i čl. 129. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000. i 73/2000., dalje: ZVDSP).
Sud je ocijenio neosnovanim prigovor I-tuženika da se predmetna nekretnina ne može smatrati bračnom stečevinom zbog toga što je II tuženik stanarsko pravo, iz kojeg je izvedeno njegovo pravo vlasništva, stekao prije sklapanja braka sa tužiteljicom, s obrazloženjem da nekadašnje stanarsko pravo nije predstavljalo stvarno pravo na nekretnini, pa nije moglo biti predmetom stjecanja vlasništva, a da je pravo vlasništva predmetnog stana stečeno upravo temeljem ugovora o kupoprodaji stana sklopljenog 3. veljače 2000., dakle za vrijeme trajanja braka tužiteljice i drugotuženika.
Odbijen je i prigovor I-tuženika kojim se pozvao na načelo povjerenja u zemljišne knjige, jer ovrhovoditelj u ovršnom postupku ne ostvaruje svoje stvarno pravo na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama na ime II tuženika, što je pretpostavka primjene odredbe čl. 122. ZVDSP-a. Radi se o ovrsi radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, procjenom vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.
Stoga prema shvaćanju prvostupanjskog suda tužiteljica u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu na njenom suvlasničkom dijelu nekretnine od 1/2 dijela, pa je ovrha proglašena nedopuštenom kako je uvodno navedeno.
Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je odbio žalbu I-tuženika i potvrdo prvostupanjsku presudu.
Prvotuženik Dario Paoli je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je naznačio pravno pitanje:
„Da li pravo vlasništva nekretnine (stana) koje je stečeno temeljem nekadašnjeg stanarskog prava od strane nositelja istog stanarskog prava (sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) ima predstavljati bračnu stečevinu, ako se ima na umu činjenica da nositelj stanarskog prava nije bio u braku (niti u izvanbračnoj zajednici ) u trenutku stjecanja stanarskog prava, ali je bio u braku u trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, a koji ugovor ima predstavljati temelj stjecanja prava vlasništva?“
U reviziji je navedeno:
-da se pitanje odnosi na primjenu odredbe i to čl. 252. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 162/98,) i čl. 50b. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine” broj 27/91, 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 11/97, 68/98, 163/98, 22/99, 120/00, 94/01 i 78/02),
-da je pitanje važno zato što je u odnosu na pravni status stanarskog prava zauzeo shvaćanje Ustavni sud RH u odluci broj U-III-2357/2006 od 10. lipnja 2009., a pobijana odluka nije u skladu s tim shvaćanjem.
Odredbe materijalnog prava na koje se odnosi pitanje glase:
-čl. 252. ObZ: Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.
-čl. 50b. i dr. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo: Državne stanove prodaju: 1) Ministarstvo obrane, stanove koji su vlasništvo Republike Hrvatske na temelju Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 52/91.) 2) Vlada Republike Hrvatske, stanove koji su vlasništvo Republike Hrvatske na temelju Uredbe o preuzimanju sredstava bivše SFRJ u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 68/91.).
U odnosu na navedene odredbe nižestupanjski sudovi su zauzeli pravno shvaćanje da je stan kojeg je tuženik F. J. otkupio na temelju Ugovora o kupoprodaji stana sklopljenog 3. veljače 2000. bračna stečevina, zato što je ugovor sklopljen za vrijeme trajanja braka, te plaćen sredstvima koja potječu od zajedničkog rada tužiteljice i drugotuženika ostvarenih tijekom trajanja bračne zajednice.
Međutim, sudovi su pri tome zanemarili da se ne radi o kupnji stana na tržištu prema tržišnim uvjetima, nego o otkupu stana na kojemu je drugotuženik bio nositelj stanarskog prava. Pravo drugotuženika na otkup stana pod posebnim uvjetima je po svojoj naravi bilo imovinsko pravo koje je za nositelja stanarskog prava nastalo na temelju zakona, i postojalo je pored stanarskog prava.
Prema odredbi čl. 6. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stan ima pravo kupiti stanar pod uvjetima toga zakona, a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva (st. 1). Stanarom, odnosno članom obiteljskog domaćinstva stanara smatraju se osobe, određene propisima o stanovanju (st.2). Kad stanarsko pravo imaju supružnici, stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog. Kad stanarsko pravo imaju sustanari, stan kupuju zajedno svaki u dijelu na kojem ima stanarsko pravo, ako se ne sporazumiju drukčije (st.3). Iznimno od odredbe čl. 6. st 3. Zakona ako jedan ili više sustanara ne podnese zahtjev za kupnju svog dijela stana u roku iz članaka 4. stavka 2. toga Zakona, stan imaju pravo kupiti ostali sustanari (st. 4). Suglasnost iz stavka 1. i 2. članka 6. daje se na ugovoru ili u posebnoj ispravi uz ovjereni potpis (st. 5.). U slučaju uskrate suglasnosti odlučuje se u sudskom postupku (st. 6.).
Odluka Ustavnog suda RH broj U-III-2357/2006 od 10. lipnja 2009., na koju se pozvao revident, temelji se na slijedećem pravnom shvaćanju:
„Nadalje, Ustavni sud smatra potrebnim istaći da je pravo na otkup stana za podnositelja nastalo na temelju Zakona u vrijeme dok je podnositelj bio nositelj stanarskog prava. To pravo je po svojoj naravi bilo imovinsko pravo, koje je za nositelje stanarskog prava nastalo na temelju Zakona u procesu pretvaranja društvenog vlasništva i koje je postojalo pored stanarskog prava. S obzirom da je pravo na otkup stana svojeg nositelja ovlašćivalo da otkupi stan na kojem je imao stanarsko pravo i da na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva tog stana, pravo na otkup stana bilo je pravo imovinske naravi, koje je ovlašćivalo na stvaranje imovinskog prava - prava vlasništva.“
S obzirom na to da je pravo na otkup stana imovinsko pravo nositelja stanarskog prava, koje ovlašćuje nositelja tog prava pod posebnim uvjetima steći pravo vlasništva na stanu, odlučno je tko je u predmetnom slučaju bio nositelj stanarskog prava u vrijeme kad je II-tuženik podnio zahtjev za otkup stana, odnosno je li i tužiteljica na dan podnošenja zahtjeva 3. travnja 1998. spadala u krug osoba obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, odnosno je li na temelju zakona stekla određena prava kod otkupa stana.
S timu vezi je odlučno da li je tužiteljica bila pozvana dati suglasnost sukladno odredbi iz čl. 6. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo da II-tuženik stan otkupi samostalno, što bi ujedno značilo i da je tužiteljica bila sunositelj stanarskog prava, pa ako je ovakvu suglasnost dala, tada bi ona mogla imati značaj stjecanja vlasništva u cijelosti za II-tuženika tek ako bi ona istovremeno značila i sporazum stranaka kao bračnih drugova da time vrše diobu zajedničke imovine stečene u braku (tako u rješenju VSRH broj Rev-313/02 od 13. svibnja 2003.).
Nižestupanjski sudovi su zauzeli pogrešno pravno shvaćanje da je za stjecanja prava vlasništva oba bračna druga na stanovima na kojima postoji stanarsko pravo odlučan trenutak sklapanja ugovora o kupoprodaji, te nisu utvrdili odlučnu činjenicu je li i tužiteljica imala pravo na otkup predmetnog stana, te ako jeste, je li raspolagala tim pravom u korist II-tuženika. Sadržaj Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana ne sadrži podatke o tome da postoje osobe iz čl. 6. Zakona o prodaji stanova koje imaju stanarsko pravo i pravo na otkup predmetnog stana.
Od navedenih utvrđenja ovisi i odluka o tome je li predmetni stan bračna stečevina, te je li tužiteljica suvlasnica stana u ½, odnosno ima li tužiteljica takvo pravo zbog kojega je nedopuštena ovrha na ½ suvlasničkog dijela stana u ovršnom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3210/10.
Stoga je valjalo prihvatiti reviziju po čl. 395. st. 2. ZPP, te ukinuti nižestupanjske presude u odnosu na I. i II-tuženike, budući su oni nužni suparničari, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.